OD BLEIBURGA DO NOVE LJEVICE: Mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene očnjake
Znanstvenici kažu, isto tako, da će ljudi u budućnosti imati crvene oči. Ni to nije ništa novo, jer mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake, od Bleiburga do dana današnjeg, do Nove ljevice.
Suho i hladno počela je godina, dočekana zebnjom kao rijetko koja do sada. I kao ni jedna u povijesti uvedena u kalendar uz pomoć elitnih antiterorističkih postrojba koje su se smrzavale na otvorenim prostorima, trgovima i ulicama još donedavno mirne Europe (osim jugoistoka). Teroristi se nisu htjeli smrzavati, pa je sve više-manje prošlo u najboljem redu – oni ionako čekaju bolje prigode, s manje rizika, dočekuju Novu u Turskoj. U Hrvatskoj su pucale samo petarde i šampanjski čepovi, a jedino su televizijske postaje blago terorizirale publiku nesuvislim „dočecima“, toliko inventivnim, maštovitim i kreativnim da je narod odahnuo kada su se u sitne sate skinuli s ekrana.
Na žalost, koliko god sam blagonaklon, u taj se niskopodni zabavljački cušpajz uspjela ubaciti i Hrvatska televizija, Bože moj veliki. Iskupila se djelomično prve večeri nove godine prikazujući film o modernim gladijatorima Kostelićima, prepunom osjećaja, pobjeda i ozljeda, s kronologijom povlačenja snage iz prirode same, iz šuma, planina, stijena, gorskih rijeka i morskih hridi, što je u ovo doba sjedeće djece pred zaslonima djelovalo baš primordijalno i podsjetilo na seriju „Vikinzi“. Popratni tekst nešto manje atraktivan, posebno uvodni i zavodni koji kaže da povijest pamti samo velike vojskovođe i olimpijske pobjednike. Što bi rekao Aristotel, koji nije bio ni jedno ni drugo (osim što je neko vrijeme radio kao posebni savjetnik u Ministarstvo navale Aleksandra Velikog)?
Dobra je vijest da se Janica Kostelić vraća skijanju, doduše na stazi od Katedrale do Manduševca, premda bi bolja bila staza od Trga sv. Marka, kroz Kamenita vrata pa Dugom ulicom do Jelačić placa, i to zato što bi se skijašice i skijaše moglo do startne pozicije prevoziti uspinjačom. Negativna strana te verzije bila bi ova: kamere bi hvatale krov crkve sv. Marka s prvim bijelim, a u zvoniku vriskao zvonar Zuroff:“ Ustaše! Ustaše!“.
Diletanti, to jest rekreativci, već su i prije Snježne kraljice počeli napuštati Zagreb i Hrvatsku uopće, zemlju bez snijega (je li, a što je ono bijelo koje bacamo lopatama ispred ulaza?) i otišli sa sarmama na skijališta u Austriji, Sloveniji, Italiji i Švicarskoj. Mnogi se ne će ni vratiti ako ondje pronađu bolje plaćeni posao. Zalete li se u tim i sličnim zemljama u stablo ili budu blesirani na druge načine, pomoći će im hrvatski liječnici koji su ondje već dulje vrijeme, a uskoro će ih biti i više. U 2017. jedno od gorućih pitanja bit će kako zadržati liječnike u Hrvatskoj. Zatvoriti granice, razapeti bodljikavu žicu – samo je jedno od radikalnih rješenja, no ako budu putovali u skupinama, izvodit će operacije na licu mjesta. Hrvatska već sada nema liječnika koliko ih treba, pa ćemo uvoziti doktore iz trećih zemalja koji će se s pacijentima sporazumijevati gestikulacijom ili obostrano slabim engleskim, što može dovesti do povremenih nesporazuma – uostalom, nije se jednom dogodilo i u razvijenim zemljama da nekomu umjesto bolesne noge bude odrezana zdrava.
Hrvati – rođeni trgovci
Da bismo preživjeli bez liječnika, treba jačati prevenciju a o tome se brine država, i to dobro: automobili .će biti skuplji, narod će ih manje kupovati, manje se voziti, što znači da ne će biti većih prometnih nesreća, benzin skače, bit će skuplje (ili već jesu) cigarete, pa će narod lakše disati i izbjeći sve one strašne prizore koji se uskoro moraju pojaviti na kutijama. Struja će navodno pojefitiniti – u HEP-u predviđaju otvaranje nakladničkog odjela koji će izdavati priče za malu djecu. No HEP ima i ozbiljnijih problema jer će, kažu, prodajom četvrtine financirati kupovanje INE od Mađara, ali privremeno, pa ćemo tu četvrtinu za koju godinu otkupiti, makar po znatno višoj cijeni. Mi smo Hrvati rođeni trgovci: prodamo nešto za pola milijarde, a onda to isto kupimo natrag za, recimo, tri do pet milijardi. Zato nas svi vole, i nije istina da o nama loše misle ili nas potcjenjuju. Štoviše. I uopće, vole nam prodavati stare migove, stare helikoptere, jer znaju da su Hrvati jedan od najstarijih naroda u Europi.
Domovinska je sigurnost na visokoj razini, pa nabavljamo streljivo iz Srbije, ali iz te pitome zemlje uvozimo i đuveđ za Hrvatsku vojsku, što Srbijancima otvara velike mogućnosti zacrtane u SANU 2 – svašta se može umiješati u taj đuveđ, pa dobar dio hrvatskih vojnika završiti u bolnici, a kako u bolnicama nema liječnika, eto sjajnog strateškog poteza, uz napomenu da je srbijansko streljivo neuporabivo. Jedino su srbijanske čokoladice navodno dobre, pa ih podvaljuju i Kolindi a kada se predsjednica ispričava, diže se na noge kompletna medijska peta kolona i zavija u korist četničkih čokoladica koje bi dubrovačka djeca valjda trebala konzumirati baš na sv. Nikolu kada su Srbi i Crnogorci razarali Dubrovnik. Taj grad nema sreće. Prvo su ga terorizirali teroristi, a sada turisti.
No, pustimo čokoladu. Vraćam se na činjenicu da je 2017. dočekana s velikom zebnjom i to ne samo zbog oružanih igara prijestolja i ne samo poradi nje same, te ozeble godine, nego i stoljeća u cjelini, pa i šire. Vjerojatno ste u ovim danima opazili enormno velik broj napisa koji se bave futurološkim temama – kao da je 2017. nulta godina s kojom počinje nova era čovječanstva a završava pretpovijest ljudskoga roda, te ulazimo u povijest kao takvu. Umjesto kraja povijesti, nagovješćuje se početak, premda je početak već odavno počeo, tehnologija je zavladala svim područjima života i životom samim.
Hrvatska inteligencija je već odavno umjetna
Kažu da smo korak do umjetne inteligencije. Za mene to nije ništa novo, ni za Hrvatsku općenito, jer držim da je hrvatska inteligencija već odavno umjetna, a hrvatski inteligenti se stoljećima ponašaju potpuno neprirodno i umjesto da se nametnu kao elita, služe uglavnom kao potrkala političarima čija inteligencija nije ni prirodna ni umjetna, to jest nikakva. Znanstvenici kažu, isto tako, da će ljudi u budućnosti imati crvene oči. Ni to nije ništa novo, jer mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake, od Bleiburga do dana današnjeg, do Nove ljevice.
Robotizacija napreduje: auti će sami voziti (već voze), zrakoplovi sami letjeti, što je dobro jer su piloti uglavnom alkoholizirani, roboti će pospremati stanove i kuhati (to s kuhanjem je dosta opasno), predavati u školama i na fakultetima, raditi u tvornicama (već odavno rade) i vrtićima, pisati knjige, pjevati, glumiti i plesati. I skijati. Na kraju će roboti zahtijevati svoja prava, među ostalim da biraju i budu birani. Države će mijenjati ustave, pa i Hrvatska svoj Ustav. Morat će im zajamčiti barem deset mjesta u Saboru. Za početak.
Što će raditi ljudi, još nije poznato. Oni će vjerojatno sjediti i gledati u prazno, s nostalgijom se sjećati vremena kada su Gips i njegova djeca vukli snagu iz zemlje, iz prirode. U finalu će se ljudi pokupiti s ovoga planeta i potražiti drugi. Domrodci će ih dočekati vrlo razdragani, s uzvicima: Dobro došli, idioti.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
