U Republici Hrvatskoj postoje i organizirano, javno djeluju snage nelojalne Republici Hrvatskoj i njenim institucijama, koje neprekidno perpetuiraju sukobe ideološke, kulturološke, socijalne i druge naravi, ne bi li prikrili onaj stvarni sukob, koji se odvija u povijesno-političkom kontinuumu, granajući se, dijeleći, mijenjajući oblike postojanja i djelovanja, penetrirajući, kapilarno, u sve pore onoga što zovemo društvom

Je li u Lijepoj Našoj „interes sukoba“ iznad „sukoba interesa?

Ima li mlada demokracija snage nositi se s pojavama namjerne opstrukcije funkcioniranja institucija države u tranziciji, „najdemokratskijim“ metodama i sredstvima?

Jesu li u pravu bili oni (i ja među njima) koji su tvrdili da je na prvom mjestu ljestvice prioriteta bila Sigurnosna Politika, koja bi osigurala lojalnost Hrvatskoj državi i njenim institucijama, kao conditio sine qua non, opstanka i demokratskog razvitka države i učinkovitog nadzora nad legitimnim konglomeratom interesa unutar onoga što kolokvijalno zovemo „društvom“?

Danas „beremo plodove“ anarholiberalnog pristupa u normiranju nekih društvenih fenomena, koji su u „starim demokracijama“, etablirane pojave. Normalna stvar. Uz jednu „malu“ opasku. Sve te „stare demokracije“, BEZ IZUZETKA, osigurale su najveći mogući stupanj LOJALNOSTI državi, i POTPUNO uklonile mogućnost organiziranog djelovanja u suprotnom smjeru.

U Republici Hrvatskoj postoje i organizirano, javno djeluju snage nelojalne Republici Hrvatskoj i njenim institucijama, koje neprekidno perpetuiraju sukobe ideološke, kulturološke, socijalne i druge naravi, ne bi li prikrili onaj stvarni sukob, koji se odvija u povijesno-političkom kontinuumu, granajući se, dijeleći, mijenjajući oblike postojanja i djelovanja, penetrirajući, kapilarno, u sve pore onoga što zovemo društvom.

I to je ono što nas razlikuje od „starih demokracija“, ali i od ostalih „tranzicijskih“ država i društava.

Taj autodestruktivni element, rezistentan na napore političkih snaga lojalnih državi, koje odbijaju shvatiti da su sukobi koji nas potresaju i dijele tek kulisa, iza koje se (manje-više) neometano odvija disolucija države i njenih institucija.

Taj proces, koji sam nazvao „interesom (izazivanja) sukoba“ je poprimio ozbiljne razmjere, u funkciji onoga što bi se moglo nazvati:-„vađenjem ulja iz motora“!!

Namjerno svođenje tolerancije između pokretnih sklopova složenog stroja „na nulu“, povećanje „otpora trenja“ do maksimuma, karikiranjem i zloporabom općeprihvaćenih PRAVA I SLOBODA.

Interes sukoba je pojedinačni i partikularni interes pojedinaca i skupina kojima odgovara nestabilna i neefikasna vlast, stanje produljenog, po mogućnosti trajnog interegnuma, poglavito u obnašanju funkcija izvršne vlasti, sa ciljem sprječavanja ili bar usporavanja tranzicijskih procesa u kojima se definiraju, etabliraju, ali i demokratski legitimiraju institucije mlade hrvatske države. Budući da planeri, stratezi i aktivisti ovog procesa nisu uspjeli spriječiti definiranje i etabliranje institucija Republike Hrvatske, (mlade i krhke demokracije), odlučili su se pokušati svoje ciljeve ostvariti u području demokratske delegitimacije.

Temeljni alat kojim se vješto koriste je zloporaba u području ljudskih prava i temeljnih sloboda i njihovih izvedenica, u čemu prednjači zloporaba medijskih sloboda, prava na izražavanje mišljenja, prava na dostupnost informacija, te borba protiv korupcije i svih oblika koruptivnog ponašanja.

Jedan od dokazano uspješnih alata je zloporaba i selektivna, ne samo primjena, nego i tumačenje SUKOBA INTERESA.

Sukob interesa je pojam definiran kao niz situacija u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu dužnost (službu) ili djelatnost dolazi u prigodu da svojom činidbom, odlukom ili na drugi način pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a na štetu općeg interesa, javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje.

Pojam “sukob” u ovoj sintagmi odnosi se na „sukob između osobnog interesa na jednoj i javnog interesa na drugoj strani“.

Načelno se smatra kako u takvim slučajevima postoji stvarni rizik da će privatni interes prevagnuti nad javnim, odnosno da će doći do nekog od bezbroj pojavnih oblika korupcije.

Zakon o sprječavanju sukoba interesa (NN 26(11, 12/12, 48/13, 57,15), u članku 1. stavku 2., koji glasi:

– „Svrha ovog Zakona je sprječavanje sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti, sprječavanja privatnih utjecaja na donošenje odluka u obnašanju javnih dužnosti, te jačanje povjerenja građana u tijela javne vlasti“, definira SVRHU donošenja Zakona.

Člankom 2., stavkom 1., koji glasi:

–„U obnašanju javne dužnosti dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad javnog interesa“.;

i, stavkom 2., koji glasi:

–„Sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, a posebice kada: -privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili -se osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili -privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovi nepristranost u obavljanju javne dužnosti“,

definira se „ono“ što Zakon izrijekom zabranjuje, i „ono“ što Zakon smatra stanjem u kojemu POSTOJI sukob interesa.

Članak 3. Stavak 1., redni broj 1. – 45. Taksativno se navode dužnosnici na koje se Zakon odnosi, dok su stavkom 2. „Odredbe ovog Zakona primjenjuju se i na obnašatelje dužnosti koje kao dužnosnike imenuje ili potvrđuje Hrvatski sabor, imenuje Vlada RH ili Predsjednik RH, osim osoba koje imenuje Predsjednik RH u skladu s odredbama Zakona o službi u OS RH“, i stavkom 3. „Odredbe iz članka 8., 9. I 10. Glave III članka 42. Do 46. I članka 55. Stavka 3. Ovog Zakona odgovarajuće se primjenjuje i na rukovodeće državne službenike koje imenuje Vlada RH na temelju prethodno provedenog natječaja“, navedeni i svi ostali dužnosnici i službenici na koje se Zakon odnosi.

Članak 5. stavak 1., koji glasi:

-„Dužnosnici u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana“.;

Stavak 2., koji glasi:

-„Dužnosnici su osobno odgovorni za svoje djelovanje u obnašanju dužnosti na koje su imenovani, odnosno izabrani prema tijelu ili građanima koji su ih imenovali ili izabrali“.;

Stavak 3., koji glasi:

–„Dužnosnici ne smiju koristiti javnu dužnost za osobni probitak ili probitak osobe koja je s njima povezana. Dužnosnici ne smiju biti ni u kakvom odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost.”

Stavak 4., koji glasi:

–„Građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba, a koje su u vezi s obnašanjem njihovih dužnosti“., definira NAČELA kojih se dužnosnici moraju pridržavati u obnašanju svojih dužnosti.

Već ove, citirane odredbe Zakona, ako se pažljivo pročitaju i stave u kontekst „tumačenja“, čak i na potpuno laičkoj razini, upućuju na hijerarhijski poredak koji imperativno nalaže međuodnos, značaj, redoslijed, uzročno-posljedične veze i učinke, uvjete, i sve druge moguće i nemoguće okolnosti u kojima MOŽE ili NE MOŽE, biti sukoba interesa.

U ovom, konkretnom, slučaju čak tri (za sada) anonimne prijave Predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar Kitarović za SUKOB INTERESA, očituje se ne samo zla namjera pojedinaca ili skupina, nego i kontinuitet djelovanja snaga koji imaju i provode INTERES SUKOBA.

Nisam osoba koja bi nekritički i bezuvjetno branila gospođu Kolindu Grabar Kitarović, čak ni Predsjednicu Republike Hrvatske.

Naprotiv, uvijek sam, i uvijek ću, kritički progovoriti o pojavama koje smatram pogreškama ili propustima.

No, ovdje se ne radi o dobroj namjeri.

Naprotiv, radi se o malicioznom, očigledno orkestriranom, pokušaju nanošenja štete instituciji Predsjednika Republike Hrvatske i naravno, osobi Predsjednice.

Zabrinjava, pri tom, činjenica da se za taj napad, kao sredstvo, koristi INSTITUT sukoba interesa, kroz INSTITUCIJU – Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, protiv INSTITUCIJE Predsjednika Republike Hrvatske.

Malo ozbiljnijom raščlambom „slučaja“, vrlo brzo, čak i laik, može sa visokim stupnjem sigurnosti zaključiti da nema ni razloga ni za sumnju u mogući sukob interesa, u najrigidnijem tumačenju odredaba Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Što god Predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović radila u SAD-u, odnos njenog privatnog (odmor, provod, troškovi putovanja i boravka) i javnog interesa (kontakti, saznanja, poveznice, dogovori, mogući aranžmani u područjima u kojima Predsjednica ima ovlasti) nedvojbeno su na strani javnog interesa, čime se eliminira postojanje SUKOBA INTERESA.

Čak i ako zanemarimo neka (po meni netočna) mišljenja da je osoba, ili osobe, zadužene za formalno-pravne aspekte „slučaja“, nedvojbeno „propustila“ poduzeti neke strogo formalne obveze, javnost je bila upoznata s putovanjem Predsjednice, odnosno odsustvom iz zemlje, u mjeri koja jasno govori o cilju (destinaciji), vremenu trajanja, načinu putovanja, karakteru i cilju putovanja.

O detaljima Predsjednica nije bila dužna upoznati javnost. Neki državnički poslovi se obavljaju u posebnim okolnostima i procedurama.

Mene osobno više zabrinjava mogućnost sukoba interesa institucije koja je zadužena za njegovo sprječavanje. Malo po malo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa postaje učinkovit alat za političko arbitriranje, iza kojega nedvojbeno stoji nečiji interes. Državni nije. Javni nije.

Ostaje otvoreno pitanje:

–„Čiji jest“?

Kada su u pitanju ovi i slični udari preko “institucije” (Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa), možda smo već i zakasnili.

Državne institucije, pa i Predsjednica, ali i stručna javnost, trebali reagirati na vrijeme. A „vrijeme“ je bilo kada je “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa” počelo arbitriarati o političkim pitanjima. Prije nego je to postalo običaj.

Najkasnije, u slučaju “konzultantica”!!

Jer, “consuetudo pro lege servatur”. Kada se nešto uobičaji služi kao zakon.

Zatvaranje očiju pred anomalijama ima svoju cijenu.

Što reći kao zaključak?

Svi oni kojima je stabilnost vlasti u Republici Hrvatskoj NA SRCU, dužni su dići svoj glas i podržati instituciju Predsjednika RH, bez obzira na svoj odnos prema Predsjednici, ili osobi Kolinde Grabar Kitarović.

Ovo nije pitanje preferencije, nego načela!

Podsjetimo se:

„Bez pojedinačne odgovornosti, nema demokracije“!

„Bez osobne hrabrosti, nema vjerodostojnosti“!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save