Pater Mijo Nikić: Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi!
Snimio: Zvonimir Barišin / HANZA MEDIA
Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje osjećaja krivnje.
Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da se oslobodi nagomilane agresivnost i mržnje i tako oslobodi u sebi prostor za pozitivne emocije kao što su ljubav, radost i nutarnje zadovoljstvo. Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.
Mržnja je emocija koja se formira u osobi kad doživi neko bolno iskustvo koje ranjava njezin afektivni svijet. Ona je izrazito afektivna (čuvstvena) reakcija koja se očituje u intenzivnoj netrpeljivosti, bijesu i neprijateljstvu prema osobama ili predmetima koji su postali objekt mržnje.
“Očituje se u težnji da se objektu emocije nanese šteta ili bol i u osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz nesreće i neprijatnog stanja u kojem se objekt mržnje nalazi.” (B. Petz). Na tjelesnoj ili fiziološkoj razini utjecaj mržnje je poguban za čitav organizam.
Već je Descartes dobro uočio kako mržnja stvarno škodi ne samo duševnom, nego i tjelesnom zdravlju. On kaže: “…kod mržnje primjećujem da je puls neravnomjeran, slabiji, a često i brži, da se u grudima osjeća hladnoća, pomiješana s nekakvom oporom i oštrom toplotom, da stomak prestaje da radi i da je sklon povraćanju i izbacivanju unesene hrane, ili u najboljem slučaju – da je pokvari i preobrati u štetne sokove.”
Spomenuta Descartova intuicija o štetnom djelovanju mržnje na zdravlje tijela može se vrlo lako opravdati teorijom nastanka psihosomatskih bolesti. Prema toj teoriji potisnute emocije još više ojačaju u podsvijesti i onda “grčevito” traže da se na bilo koji način rasterete.
Ukoliko osoba ne nađe prikladan i društveno prihvatljiv način izražavanja svojih potisnutih emocija, one će se tada kod osoba sklonih somatiziranju, izraziti preko tijela, tj. uzrokovat će neke psihosomatske bolesti. Doći će do organskog oboljenja nekih tjelesnih organa, a glavni uzrok takve bolesti bit će potisnute i neizražene emocije, u našem slučaju potisnuta i nerazriješena mržnja.
S tim u svezi dr. Carl Simonton donosi slijedeće rezultate raznih istraživanja koja su potvrdila jasnu vezu između stresa i raznih oboljenja: “Veliki emocionalni stres povisuje osjetljivost na bolest. Kronični stres uzrokuje kočenje imunološkog sustava, koje opet povisuje osjetljivost na bolest, osobito na rak. Emocionalni stres, koji koči imunološki sustav, dovodi do hormonalne neravnoteže.
Ova bi neravnoteža mogla poticati razmnožavanje anomalnih stanica baš u vrijeme kad je tijelo najmanje sposobno da ih uništi. Odlučujuće je pritom što je količina emocionalne opterećenosti, koja nastane utjecajem izvanjskih događaja, zavisna od toga kako pojedinac takav učinak svaki puta protumači i kako se s njime snađe…. Svatko je od nas naučio da se ovako ili onako snađe sa stresom, te ili zaustavi njegovo emocionalno bujanje ili reducira njegovo djelovanje na organizam.” (Carl SIMONTON, Kako da opet ozdraviš, str. 49).
Osoba opterećena svjesnom ili potisnutom mržnjom, ugrožava svoj duhovni identitet. Destruktivno izražavanje emocije mržnje ranjava druge ljude a u svom najgorem obliku mržnja dovodi i do ubojstva, odnosno do likvidiranja objekta mržnje i u tom slučaju iznutra razara također i samu osobu koja mrzi. S pravom se može ustvrditi da takvo izražavanje mržnje “raščovječuje” čovjeka jer na taj način umanjuje ili čak ubija njegovu sposobnost i prvotnu njegovu dužnost da ljubi.
Osoba koja nema dobar uvid u svoj afektivni svijet, koja nije svjesna svojih pozitivnih i negativnih emocija, može postati žrtva vlastitih emocija koje se zbog svoje “plastičnosti” mogu kamuflirati i zavaravati onoga koji bi trebao biti njihov gospodar.
Clive Staples Lewis tvrdi da naši ljudski afekti mogu postati objekt prave pobožnosti koja se duguje samo Bogu. Kad se to dogodi, tj. kad svojim osjećajima pridamo božanske atribute, oni se tada idoliziraju, pretvaraju se u “bogove” da bi se vrlo brzo transformirali u “demone”.
Na kraju spomenuti afekti uništavaju nas, a s nama i sami sebe. To se događa zato što naravni afekti koje smo uzdigli na razinu božanstva, koje smo idolizirali i prepustili im se bez ikakve kontrole, ne uspijevaju za dugo zadržati svoju prvotnu narav. Pa iako ih mi još nazivamo afektima, oni su se već promijenili u različite oblike mržnje.
Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravdi ili se pomiriti s nepravednim i grešnim strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni. Sv. Pavao kaže: “Srdite se, ali ne griješite” (Ef 4,26).
Nasuprot srdžbi, stoji mržnja kao trajni duševni proces koji sa svoje strane stalno rađa nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo. Osveta je, kaže Jean Monbourquette, “instinktivna pravda koja dolazi od primitivnih bogova podsvijesti. Ona ide za tim da uspostavi jednakost koja se temelji na patnji koja se zadaje na recipročan način.”
Isus kao psihoterapeut ne uskraćuje nam izražavanje emocije srdžbe. Čak štoviše, on sam nam daje primjer kako se treba rasrditi kad su ugrožene istinske vrijednosti. U evanđelju (Mt 21,12-15) čitamo kako je Isus uzeo bič i istjerao trgovce iz hrama te im isprevrtao stolove u hramu. Prema Isusovu savjetu i primjeru, srdžbu smijemo ne samo osjećati, nego i konstruktivno izraziti, odnosno usmjeriti je na mijenjanje nepravednih struktura.
Priznati a ne potisnuti srdžbu i želju za osvetom znak je zrelosti i jakosti ličnosti. Ako ne priznamo svoju srdžbu i ako se njome ne okoristimo, ona će, nakon što je potisnemo u podsvijest, još više bujati i konačno se pretvoriti u neprijateljstvo i mržnju, negativne i razorne emocije koje će biti jaka motivacija u mnogim odlukama i djelima osobe, a da ona toga i nije svjesna.
Za razliku od srdžbe koju treba pametno izraziti, mržnju kao izrazito destruktivnu emociju treba nadvladati. U tom smislu Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone. Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U evanđelju po Mateju Isus nas poziva da svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: “Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!” (Kol 3, 13).
Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu do kraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je “skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom” (M. Rubio). Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: “Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi” (Martin Gray).
PATER MIJO NIKIĆ/MISIJA
