NINO RASPUDIĆ: Zašto je čudno što Srbi srbuju u Srpskoj?
Postoji jedna stvar kojoj se, unatoč sve većem broju godina za leđima, nikako ne mogu prestati čuditi, a to je čuđenje, štoviše snebivanje većeg dijela hrvatske političke i medijske scene nad činjenicom da Srbi u BiH srbuju, a Srbija ih podržava u tome.
Nova porcija šimićevskog čuđenja u svijetu uslijedila je nakon što je na Zahtjev za ocjenom ustavnosti kojeg je podnio Bakir Izetbegović, po istom modelu sudsko-političkih narudžbi koje mu je koristio otac, a što je svojevremeno dekonstituiralo Hrvate u BiH, Ustavni sud BiH ocijenio neustavnom.
Proslavu Dana Republike Srpske 9. siječnja, i to opet uobičajenom praksom u kojoj tri strana suca i dva Bošnjaka preglasavaju dva Srbina i dva Hrvata.
Čuđenje je izazvala činjenica da se Srbi u Republici Srpskoj, istoj onoj koju su im u Daytonu potpisali i predstavnici Hrvata i Bošnjaka i “stranaca”, nisu nakon te odluke Suda poklopili ušima i rekli – evo kad smeta Izetbegoviću i stranim sucima mi nećemo više tada slaviti, već su prvo organizirali referendum o tom pitanju, a potom napravili najveću proslavu do sada.
Taj srpski praznik u BiH do ove godine je prolazilo gotovo nezamijećeno, no nakon Izetbegovićevog pritiska postao je kult. Tu se najbolje očitovao dvadesetogodišnji postdejtonski sado-mazo odnos bošnjačkog unitarizma i srpskog separatizma.
Svaki, pa i najmanji simbolički pokušaj dokidanja ingerencija RS-a, Srbi u BiH su oštro odbijali i nisu zbog toga imali nikakvih većih problema. Pokazalo se opet da se strah od međunarodne zajednice, koji toliko duboko prožima hrvatsku politiku, de facto hrani samim sobom.
Dodik je bio prvi koji je cijelu bulumentu međunarodnih parazita i smutljivaca u BiH, od Visokog predstavnika do američke veleposlanice počeo tretirati adekvatno tome kakvi i jesu – gomila nesposobnih, nemoralnih i nemoćnih birokrata.
Međunarodna zajednica (čitaj američka ambasada u Sarajevu koja je s godinama sve više kontrolirana od lokalnog bošnjačkog osoblja) stvorila je svojevremeno Dodika kao alternativu ratnoj vladi SDS-a i pomogla mu doći na čelo RS-a.
No nakon što je preuzeo vlast, oteo im se i postao još tvrđi orah jer nije bio ucjenjiv Haagom za razliku od Karadžićeve svite.
Onda su isti akteri, nastojeći sada srušiti Dodika, zadnjih godina gurali SDS i ostatak srpske oporbe, da bi im danas i Dodikov oponent Ivanić postrojavao vojsku u Banjaluci.
Zaključak je da u BiH ne postoji nijedan iole relevantan srpski politički faktor koji bi pristao na bilo kakvo smanjenje ingerencija RS-a. Sve to izaziva čuđenje u Hrvatskoj. Čudno je i to što Srbi nisu potpisali ukidanje Republike Srpske kao što su Hrvati na mig iz Zagreba odustali od Herceg-Bosne i podložili se bošnjačkom Sarajevu.
Čudi i što srpski vladika, unatoč tome što mu je otišao narod, nije ostao u Sarajevu statirati Aliji Izetbegoviću u predstavi “multietničko, tolerantno Sarajevo kao prijestolnica građanske BiH” za koju se borilo i par tisuća mudžahedina u odredu El-Mujahid.
Zapanjuje to da nijedan srpski predsjednik nije govorio Srbima u BiH da se “okrenu Sarajevu”, a iz perspektive Zagreba je posebno nečuveno da bivši predsjednik Srbije, npr. Boris Tadić, ne postavlja kamene temeljce za arapska naselja u okolici Sarajeva kao što rado čini Stipe Mesić.
Da su Bošnjaci Srbima mogli izabrati člana Predsjedništva, čudilo bi nas ako se veleposlanik Srbije u Sarajevu tada ne bi javno hvalio kako je takvom “predstavniku” Srba prvi čestitao, kao što se tadašnji veleposlanik Hrvatske u Sarajevu, a odsada u Moskvi, Tonči Staničić junačio u Oslobođenju kako je prvi čestitao Željku Komšiću na izbornoj pobjedi.
O tome da je taj isti Komšić bio počasni gost i na sinjskoj alki i da se alkarsko društvo nikada nije ispričalo Hrvatima u BiH zbog tog gafa izlišno je i govoriti. Nevjerojatno bi bilo i to kad Srbija ne bi dala milijune za filmove redateljice koja bi njihovom premijeru, koji bi došao u Banjaluku smirivati strasti nakon agresije palikuća, poručila “Mrš kući”, kao Jasmila Žbanić svojevremeno Milanoviću.
Nepojmljivo je da za izravnu pozivnicu za gostovanje u udarnom terminu Radio televizije Srbije i jednosatno titranje kao uglednom kolegi, nije dovoljno to da novinar iz Sarajeva seksistički izvrijeđa Predsjednicu Srbije, kao što je to lijep slučaj u Hrvatskoj gdje je Aleksandar Stanković počastio gostovanjem Senada Hadžifejzovića jer je nedavno u stihovima rekao kako nam treba “radikalno” zadovoljiti Predsjednicu.
Čuđenje i nevjericu izaziva i to što patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej dolazi u Banjaluku na proslavu Dana Republike Srpske i govori sljedeće: “Mnogi škrguću zubima na RS, ali uzalud je to, ako je Gospod blagoslovio narod i one koji su je stvarali. Ova Republika je postavljena na onome što je vječno i neprolazno i to Gospod podupire svojim prstom, a tome se nikakva sila ne može oduprijeti”.
Iznenađujuće je da govori tako, umjesto da lijepo jednom u deset godina dođe samo u Sarajevo, održi liturgiju na stadionu Koševo na koji će pravoslavci u tisuću autobusa doći iz drugih dijelova BiH kako bi podržali privid multietničkog i višereligijskog Sarajeva, a onda se razišli kućama, kao što su smjerno učinili katolici u BiH nakon što ih je papa Franjo “posjetio” kao treći papa koji nije nogom kročio među njih tamo gdje su doista opstali i žive.
Ima li u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dovoljno velikog vizionara da smisli takav utopijski, neprovediv i besmislen prijedlog novog društveno-pravnog uređenja BiH poput onog Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine prema kojem treba preustrojiti zemlju u četiri zemljopisne, multietničke regije u kojoj će Hrvati biti manjina u svakoj, a koji nitko nikada nije uzeo u razmatranje jer nije jasno zašto bi Srbi odustali od RS-a, a Hrvati od postojećih kantona kao zadnje slamke spasa?
Hoće li Srbi nakon svega reći – o koji krasan prijedlog biskupa, odustajemo od Republike Srpske, baš je divno da imamo četiri multietničke zemljopisne regije, umjesto entiteta. Kako se nitko ranije nije toga dosjetio? Ispada da je jedina svrha te besmislene inicijative bila da njom danas maše Senad Hadžifejzović kod Stankovića, kao smokvinim listom za bošnjački unitarizam, i “biskupskim prijedlogom” zatvara usta svakome tko spominje treći entitet, uz postojeća dva – srpski i bošnjački, u što se Federacija de facto pretvorila.
Na priču o federalizaciji, Hadžifejzovići sada mogu reći – evo biskupi imaju bolji prijedlog. A budući da od njegove primjene kao ni od ukidanja RS-a nema ništa, ostaje status quo, što znači curenje Hrvata i tamo gdje su opstali i obranili se.
Čini se da se neki iz Biskupske konferencije BiH neće se smiriti dok Hrvati ne postanu jednako neravnopravni na cijelom prostoru BiH. Kod istog Hadžifejzovića nekoliko dana nakon što je pjesnički u rimi opjevao Predsjednicu RH (plavuša, senzualna, fatalna, muški orijentirana osjećanja prema vama, prijala bi joj terapija fizikalna i to vrlo radikalna itd.) u emisiji mu je gostovao i povlađivao don Ivo Tomašević glavni tajnik Biskupske konferencije BiH.
Takvim gostovanjem jasniji postaje i stih iz Hadžifejzovićeve poeme o Kolindi Grabar-Kitarović u kojem on, nakon što ustvrdi “znajte da ova zemlja ne smije biti federalna” dodaje “greška vam je kardinalna, pitajte kardinala”. Neinformirani, djelom i na različite načine potkupljeni politički i medijski akteri u Hrvatskoj, zgražaju se nad srbovanjem u Republici Srpskoj u BiH, koju smo im sami potpisali, a stoički podnose ponižavajući pseudobožićni Pupovčev obred usred Zagreba.
Kao svizac Phill koji predviđa kakva će biti zima, tako se kod Pupovca na prijemu vidi kakva će biti politička godina. Od mitiziranog Sanaderovog “Hristos se rodi”, kao da je bila ne znam kakva senzacija čestitati bratu kršćaninu Božić po njegovom kalendaru, iz godine u godinu taj prijem dobiva sve tragikomičnije razmjere. Od toga da najčešće ateisti ateistu čestitaju Kristovo rođenje, do toga da se 2017. došlo dotle da izaslanik srbijanskog premijera Vučića, Vladimir Božović, dakle srednji prst nekadašnje Šešeljeve desne ruke, usred Zagreba dijeli lekcije i stavlja u isti kontekst Oluju i Jasenovac, što mu prisutni hrvatski državni vrh proguta a da ne trepne.
Otkud taj paradoks? Na početno pitanje zašto se naši političari i mediji čude što Srbi srbuju u Republici Srpskoj, odgovor možda leži u tome da misle kako trebaju srbovati samo u Zagrebu.
Nino Raspudić/Večernji list
