Noam Chomsky: “Miru prijete SAD i Izrael, a ne Iran”
Chomsky ističe ono o čemu se malo tko uopće usudi govoriti, a to je da većina stanovnika Bliskog istoka smatra kako bi bilo za opće dobro regionalne sigurnosti da Iran zaista i stvori nuklearno oružje i time postane ravnoteža jedinoj nuklearnoj sili u regiji, a to je Izrael. {jathumbnail off}
“Nije jednostavno izaći iz vlastite kože, sagledati svijet drugačije od onoga kako nam se servira iz dana u dan. No, vrijedi pokušati, stoga pokušajmo s nekoliko primjera.
Ratni bubnjevi čuju se sve glasnije oko Irana. Zamislimo da je situacija obrnuta.
Iran provodi smrtonosni i razarajući rat niskog intenziteta protiv Izraela uz potporu velikih sila. Njihove vođe ističu kako pregovori ne vode nikuda. Za razliku od Irana, Izrael odbije potpisati pakt o ne-proliferaciji i ne dopusti ulazak inspektora. Izrael nastavi odbijati snažan međunarodni poziv za zonu bez nuklearnog naoružanja u regiji. Svo to vrijeme, Iran ima snažnu potporu svoje zaštitničke supersile, SAD-a.
Stoga, iranski vođe najave kako imaju plan bombardirati Izrael, a istaknuti iranski vojni analitičar izvijesti kako bi se napad mogao desiti prije američkih izbora.
Iran može upotrijebiti snažnu zračnu snagu i nove podmornice koje im je poslala Njemačka, naoružane s nuklearnim raketama i pozicionirane ispred obale Izraela. Bez obzira kada će doći do napada, Iran računa na potporu supersile da se uključi u, ako ne i vodi, napad. Američki ministar obrane Leon Panetta izjavljuje da, unatoč tome što SAD ne predlaže takav napad, kao suverena zemlja, Iran će postupiti u skladu sa svojim najboljim interesima.
Naravno, sve ovo je nezamislivo, makar se upravo to sada događa, samo su uloge obrnute. Istina, analogije nikada nisu točne, a ova nije poštena – prema Iranu.
Baš kao i njihov zaštitnik, Izrael se priklanja nasilju kada god poželi. Nastavlja s ilegalnim naseljima na okupiranom teritoriju, negdje i aneksiranom, kršeći međunarodni zakon i odluke UN Vijeća Sigurnosti. Kontinuirano vrši brutalne napade na Libanon, stanovnike Gaze drži u zatočeništvu ubijajući na desetke tisuća bez ikakvog kredibilnog povoda.
Prije 30 godina Izrael je uništio irački nuklearni reaktor, čin koji je u posljednje vrijeme hvaljen, ignorirajući snažne dokaze – čak i od američkih tajnih službi – kako bombardiranje neće zaustaviti Saddam Husseinov program stvaranja nuklearnog oružja, već će ga pokrenuti. Bombardiranje Irana bi moglo imati isti učinak.
Iran je također izveo agresiju – ali za vrijeme proteklih nekoliko stotina godina, samo pod vladavinom američki potpomognutog šahovog režima, kada je osvojio arapske otoke u Perzijskom zaljevu.
Iran je pokrenuo nuklearni program za vrijeme vladavine Šaha, uz snažnu potporu Washingtona. Iranska vlada je brutalna i represivna, kao i saveznici Washingtona u regiji. Najvažniji saveznik, Saudijska Arabija, je najekstremniji islamistički fundamentalistički režim, koji troši enorman novac na širenje svoje radikalne Wahhabi doktrine drugdje. Diktature u Zaljevu, koje su također na strani SAD-a, žestoko su ugušile svaki narodni pokušaj da se pridruže Arapskom Proljeću.
Pokret Nesvrstanih – vlade koje čine većinu svjetske populacije – upravo su se sastale u Teheranu. Skupina je snažno poduprijela pravo Irana na obogaćivanje urana, dok su neke članice – primjerice Indija – pristale na program američkih sankcija prema Iranu samo djelomično i to preko volje.
Delegati Pokreta Nesvrstanih bez sumnje prepoznaju opasnost koja dominira u diskusijama na Zapadu, kako je to lijepo artikulirao General Lee Butler, bivši šef američkog Strateškog Zapovjedništva: “Ekstremno je opasno da se u loncu animoziteta Bliskog istoka, jedna država naoruža nuklearnim oružjem, jer bi to potaknulo druge nacije da naprave isto.”
Ali Butler se ovdje ne referira na Iran, nego na Izrael, koji se smatra u arapskim zemljama i Europi kao najveća opasnost za mir u Arapskom svijetu, na drugom mjestu država koje predstavljaju takvu opasnost je SAD, dok Iran, makar bio nepopularan, predstavlja daleko manji strah. Štoviše, u mnogim anketama većina smatra kako bi regija bila daleko sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje i time stavio u ravnotežu opasnosti koje su percipirane.
Ukoliko Iran zaista ide prema naoružavanju nuklearnim oružjem – to još uvijek nije poznato američkim tajnim službama – to je možda upravo zbog toga što je “inspiriran” da učini tako zbog američkih i izraelskih prijetnji koje se regularnu šalju, unatoč činjenici da se takvim prijetnjama eksplicitno krši Povelja Ujedinjenih Naroda.
Zašto je onda Iran najveća opasnost za mir u svijetu, kako se govori u službenom Zapadnjačkom diskursu? Glavni razlog je istaknut od strane američke vojske i obavještajnih službi, kao i njihovih izraelskih kolega: Iran bi se mogao obraniti od napada iz SAD-a i Izraela.
Nadalje, Iran mora biti kažnjen za svoj “uspješni prkos”, što je ujedno bila i optužba Washingtona protiv Kube prije pola stoljeća i još uvijek je vodeća sila američkog napada na Kubu koji i dalje traje unatoč međunarodnoj osudi.
Ostali događaji koji su trenutačno aktualni također bi se mogli sagledati iz drugačije perspektive. Zamislimo da je Julian Assange u javnost iznio ruske dokumente koji otkrivaju važne informacije koje Moskva želi sakriti od javnosti i pretpostavimo da su pritom ostale okolnosti identične.
Švedska ne bi nimalo bila zabrinuta oko ispitivanja Assangea u Londonu. Proglasili bi da ukoliko se Assange vrati u Švedsku (kao što je rekao da bi učinio), ne bi bio izručen Rusiji gdje bi za njega bile male šanse da će imati pošteno suđenje.
Dakako, Švedska bi bila počašćena da može zauzeti ovako principijelan stav. Assange bi bio slavljen što je obavio svoju građansku dužnost – zbog koje, naravno, ne bi trebalo optužbe protiv njega uzeti previše ozbiljno kao u drugim slučajevima.
Najistaknutije vijesti dana ovdje u SAD-u su izbori. Prikladnu perspektivu je istaknuo nekadašnji dužnosnik Vrhovnog suda pravde, Louis Brandeis, koji je držao da “Možemo imati demokraciju u ovoj zemlji, ili možemo imati bogatstvo u rukama pojedinaca, ali ne možemo imati oboje”.
Vodeći se prema tom načelu, analiza izbora trebala bi se fokusirati na utjecaj bogatstva na politiku, što je opsežno obrađeno u nedavnom istraživanju “Bogatstvo i Utjecaj: Ekonomska nejednakost i politička moć u Americi” od Martina Gilensa. Otkrio je kako je velika većina “nemoćna da bi utjecala na vladinu politiku” kada njihove preference nisu u skladu s bogatima koji gotovo uvijek dobivaju ono što oni žele, pogotovo kada im je bitno.
Nikakvo čudo što za vrijeme posljednjeg rangiranja pri ‘Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj po pitanju socijalne pravde’ od 31 članice, SAD se nalazi na 27., unatoč izvanrednim prednostima.
Ili taj racionalni tretman jednostavno ispari u vrijeme izborne kampanje, na načine koji doslovno graniče s komedijom.
Uzmimo jedan primjer, Paul Krugman javlja kako je obožavani ‘Veliki Mislilac Republikanske Stranke’, Paul Ryan, istaknuo kako svoje ideje o financijskom sistemu stvara na temelju lika iz romana “Atlas Shrugged” – koji poziva na uporabu zlatnika umjesto papirnatog novca.
Preostaje nam jedino da se prisjetimo slavnog pisca, Jonathana Swifta. U njegovom romanu “Gulliverova Putovanja”, mudraci iz grada Lagado nose svu svoju imovinu na leđima i tako je koriste za razmjenu bez opterećivanja sa zlatom. Tada bi ekonomija i demokracija mogla zaista procvjetati – i što je najbolje od svega, nejednakost bi se naglo smanjila, dar za duh suca Brandeisa.”
Prijevod na hrvatski: Marko K./advance.hr
Naslov originala: “The US and Israel, Not Iran, Threaten Peace”
Autor: Noam Chomsky
http://www.commondreams.org/view/2012/09/04-6
Noam Chomsky (rođen 7. prosinca, 1928) je svjetski poznati američki lingvist, filozof, povjesničar i politički aktivist. Preko 50 godina radi kao profesor na sveučilištu MIT (Massachusetts Institute of Technology) u odjelu za lingvistiku i filozofiju. Stručnjaci ga često nazivaju “ocem moderne lingvistike”. Također je značajna ličnost na polju analitičke filozofije. Njegov rad značajno je utjecao, između ostaloga, na polja informatičke znanosti, matematike i psihologije. Chomsky je također svjetski priznati autor na području politike i geo-politike.
