VIŠNJA STAREŠINA: Hrvatska – nepriznata iznutra
Foto Robert Zlomislić
Prije četvrt stoljeća, u dramatičnim ratnim vremenima, Hrvatsku je kao državu priznala Europska unija. Danas, kada smo opet, samo na drugi način, u politički izazovnim, da ne kažem dramatičnim vremenima, sve je više pokazatelja da Hrvatska još uvijek nije priznata iznutra, od institucija vlastite države.
Međunarodno priznanje slavilo se unatoč enormnim ratnim stradanjima koja su prethodila, potisnuta je gorčina zbog kontroverzne (da ne upotrijebim težu riječ) politike nekih vodećih europskih država, prvenstveno Velike Britanije i Francuske. Europskim priznanjem formalno su otvorena međunarodnopolitička vrata da u razdoblju preoblikovanja Europe i svijeta nakon pada Berlinskog zida, u razdoblju sloma i raspada sovjetskog komunističkog bloka, Hrvatska uistinu opstane kao država i postane država u klasičnom europskom smislu te riječi.
Nove granice
Da odlučuje i upravlja na svojem teritoriju unutar međunarodno priznatih granica, u okvirima državnog i međunarodnog pravnog poretka u kojem su ugrađeni temeljni demokratski sadržaji. Danas se Europa i svijet nalaze pred novim političkim ciklusom, pred novim sigurnosnim rizicima i ugrozama. Propituju se granice i ustrojstvo još nedovršenih država u Europi, poglavito hrvatskih istočnih susjeda iz nekadašnjeg jugoslavenskog paketa – BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija.
U odnosu na to, državno još nedovršeno istočno susjedstvo, Hrvatska je postala svojevrsna istočna granica stare Europe. Na tlu Hrvatske i bliskog susjedstva danas se ponovo, u sučeljavanju zapadnih saveznika, njihovih integracija (NATO, EU) i ruskog velikodržavlja odlučuje o tome gdje će biti nova granica Istoka i Zapada, koja bi mogla dobiti čvršće obrise u mandatu novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Hoće li ona biti na Dunavu i Drini, s Crnom Gorom kao dijelom zapadnih integracija, što jest realna ambicija zapadnih geopolitičkih planera?
Hoće li biti pomaknuta na rijeku Bosnu, sa snažnim istočnjačkim utjecajem, pripadajućom nestabilnošću i demokratskim deficitima sve do Sutle, ili čak i do južne strane Alpa kao u danima najveće moći sovjetskog komunističkog imperija i Titove Jugoslavije, što jest ruska velikodržavna ambicija s predsjednikom Putinom kao njezinim zaštitnim znakom? I nije sasvim nerealna.
Ili će se ujedinjeni i integrirani europski prostor protegnuti cijelom Europom, uključujući i Srbiju, sve do Crnog mora, što jest formalni, javno izgovoreni cilj političkog establishmenta EU-a, u čiju ostvarivost međutim u realpolitici malo tko ozbiljno vjeruje? Ali može (po)služiti kao mamac. Pitanje je tek tko će se na njega uloviti – EU ili Srbija i Rusija.
Europski poraz
Druga, po snazi manja ali po mogućnostima infiltracije u vlastiti prostor veća ugroza, dolazi od radikalnog islamizma koji ugrožava Zapad, odnosno staru Europu iznutra. Najočitije se to manifestira kao terorizam čiji je glavni cilj sijanje straha i nepovjerenja u institucije. Ali manje očito, no ne manje opasno, ta ideologija vrlo sustavno razara europski pravni sustav, kao temelj zapadnih demokracija, gradeći prostor za šerijatsko pravo i mijenja europska društva iznutra. Jedan od prvih velikih poraza europskih pravnih država bila je nemogućnost nadzora vlastitih granica pred prvim velikim migrantskim valom prije dvije godine.
Kako se sukob Istok-Zapad pokazuje u sve otvorenijim oblicima, u sljedećem razdoblju može se očekivati da će mnogo toga što je u eri političke korektnosti gurnuto pod tepih u državama stare Europe izići na površinu. Uz to, na prekretnici koja traži promjene jest i buduće ustrojstvo EU-a. Brexit i još ozbiljnija migrantska kriza pred vratima su samo dodatni poticatelji tih promjena.
Hrvatska je ponovo u žiži, na granici prostora promjena. Razlika je u tome što su prije četvrt stoljeća raspad i rat na prostoru bivše Jugoslavije, pa i hrvatski Domovinski rat za slobodu i državu bili regionalni problem, dok se danas Hrvatska (kao i njezino susjedstvo) nalazi na prostoru otvorenog globalnog odmjeravanja snaga.
Zato nelagodu ponekad izaziva spoznaja u kojoj mjeri današnja Hrvatska još uvijek nije kao država priznata iznutra, od vlastitih institucija, u kojoj se mjeri bojkotira i sama spoznaja o procesu i uvjetima u kojima je prije četvrt stoljeća stvorena država, kao i o uvjetima i izazovima pred kojima se danas nalazi. Kao ilustracija mogu poslužiti dva svježa primjera: prvi je bučno problematiziranje posljednjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u SAD u hrvatskim medijima, a drugi je tiho relativiziranje samog značenja međunarodnog priznanja.
Dakle, hrvatska predsjednica je u vrijeme tranzicije u američkoj administraciji otputovala u radni prostor SAD-u, ne bi li ostvarila kontakte i otvorila vrata prema ekipi novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovim policy-makerima. Zbog izazova pred kojima se nalazimo, ovom trenutku za Hrvatsku nema važnije adrese od nove Trumpove administracije. Istina, mogla je to iskomunicirati bolje i drukčije.
Ili Pakrac ili Hrvatska
Možda je to mogla bolje i izvesti. Međutim kanonada optužbi i ismijavanja koja se na nju sručila iz formalno hrvatskih medija, glasnijeg dijela hrvatske akademske zajednice, formalno hrvatskog civilnog društva i formalno hrvatskih cehovskih udruga je sasvim usporediva s hajkom na predsjednika Tuđmana kada je kupljen prvi predsjednički avion.
Da podsjetim, meritum hajke se sastojao u pitanju: zašto je diktator našim novcem kupio avion, kada je zemlja u ratu? Avion je najviše smetao medijskim perjanicama nekadašnje komunističke partije.
Bilo je to u jeku međunarodnih mirovnih pregovora o kojima je ovisila opstojnost države, u vrijeme kada je hrvatski zračni prostor bio zatvoren. Hajka je završila tek 2000. kada su ne jedan, već oba aviona preuzeli Stipe Mesić i Ivica Račan.
Drugi primjer unutranjeg nepriznavanja hrvatske države jest relativizacija značenja njezina međunarodnog priznanja. Dosad je imala više faza. Prvu simboliziraju teze generala Martina Špegelja, kako je Hrvatska trebala frontalno napasti JNA u lipnju 1991., u vrijeme (fingiranog) rata JNA u Sloveniji. Bio bi to kraj snova o državi. Drugu fazu simboliziraju teze Stipe Mesića, kako bi Hrvatska bila priznata i bez rata, koji je zapravo Tuđmanov krimen. One predstavljaju cinično pljuvanje po temeljima države.
Treći tip relativizacije osvježili su ovih dana na HTV-u generali Anton Tus i Petar Stipetić, po kojima je zbog međunarodnog priznanja Tuđman bezrazložno zaustavio njihovu ofenzivu u zapadnoj Slavoniji. Da se njih poslušalo, umjesto otvaranja puta prema međunarodnoj priznatoj, slobodnoj hrvatskoj državi mogli smo dobiti – slobodni Pakrac.
Na određeno vrijeme.
Zato je uz šampanjac uz četvrt stoljeća međunarodnog priznanja važno otvoriti novi ciklus – proces priznavanja hrvatske iznutra, iz institucija vlastite države – od medija i akademske zajednice do državne uprave i civilnog društva. U protivnom, ni Trump nam ne može pomoći u godinama koje dolaze.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
