PAPA: ‘Neka nam Gospodin pomogne shvatiti vezu između molitve i nade’
Papa Franjo za vrijeme današnje opće audijencije – AFP
Papa Franjo je na današnjoj općoj audijenciji u dvorani Pavla VI. nastavio svoje kateheze o kršćanskoj nadi. Cjelovit prijevod teksta Papine kateheze možete pročitati u nastavku:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Svetom pismu, među izraelskim prorocima, ističe se jedan pomalo neobičan lik; prorok koji pokušava pobjeći od Božjega poziva, odbijajući se staviti u službu božanskog spasenjskoga plana. Riječ je o proroku Joni, o kojemu se pripovijeda u kratkoj knjizi od svega četiri poglavlja; neka vrsta usporedbe, nositeljice velikog nauka o milosrđu Boga koji oprašta.
Jona je prorok „u izlasku“ – a također i prorok u bijegu; on je prorok „u izlasku“
kojega Bog šalje na „periferiju“, u Ninivu, da obrati stanovnike toga velikog grada. No, za izraelca poput Jone, Niniva predstavlja prijetnju; neprijatelja koji u opasnost dovodi sam Jeruzalem, i stoga ga treba razoriti, a svakako ne spasiti. Stoga kad Gospodin Jonu šalje propovijedati u taj grad, prorok – koji poznaje Gospodinovu dobrotu kao i njegovu želju za praštanjem, želi izmaći svojoj zadaći te bježi.
Dok bježi, prorok stupa u kontakt s poganima, mornarima s lađe na koju se ukrcao, ne bi li se udaljio od Boga i od svoga poslanja. Bježi daleko, … Niniva je bila na području [današnjeg] Iraka, a on bježi u Španjolsku, bježi zaozbiljno. I upravo ponašanje tih pogana [na lađi], kao poslije i stanovnika Ninive, što nam danas omogućuje da razmišljamo o nadi koja se – pred opasnošću i smrću – izražava kroz molitvu.
Ustvari, za vrijeme prelaska preko mora, udari strahovita oluja i Jona siđe u pod palubu lađe i zaspi. Mornari su za to vrijeme, vidjevši pogibelj kojoj su izloženi, zazivali svoga boga, bili su pogani (usp. Jon 1,5). Kapetan lađe je probudio Jonu pa će mu: „Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivaj Boga svojega! Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo.“ (usp. Jon 1,6).
Reakcija ovih pogana opravdana je reakcija pred smrću, pred opasnošću; jer čovjek je sada onaj koji kuša vlastitu krhkost i vlastitu potrebu za spasenjem. Instinktivan užas od umiranja budi potrebu za nadom u Boga života. „Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo“ – su riječi nade koja postaje molitvom, molbom punom agonije koja uzlazi na čovjekove usne pred blizinom smrtne opasnosti.
Mi odviše lako preziremo svoje utjecanje Bogu u potrebi, kao da bi se radilo o molitvi „iz interesa“, a samim time i nesavršenoj molitvi. Ali Bog poznaje našu slabost; zna da ga se sjećamo radi traženja pomoći te s osmijehom oprosta jednog oca, Bog dobrohotno odgovara.
Kad Jona, prepoznavši vlastitu odgovornost, čini da ga bace u more kako bi spasio svoje suputnike, oluja se stišala. Aktualna opasnost od smrti one je pogane privela molitvi; učinivši tako da prorok – bez obzira na sve – živi svoj poziv na službu drugima, prihvaćajući da se za njih žrtvuje; i sada ih vodi k spoznaji pravoga Gospodina i slavljenju. Mornari, koji su se u strahu obratili svojim ‘bogovima’, sada s iskrenim strahom Gospodnjim, priznaju pravoga Boga, prinose mu žrtve i zavjetuju se. Nada koja ih je dovela do toga da mole kako ne bi izginuli, pokazuje se još jačom i čini da se ostvari ono čemu se nisu ni nadali: ne samo da nisu izginuli u oluji, nego su se otvorili i spoznaji i priznanju jedinog i pravoga Gospodara neba i zemlje.
Susljedno tome će i stanovnici Ninive – pred najavljenom propašću – moliti, potaknuti nadom u Božje oproštenje. Činit će pokoru, zazivati Gospodina i Njemu će se obratiti, počevši od kralja koji – kao i kapetan s lađe – nadi daje glas govoreći: „Tko zna, možda će se povratiti Bog, [smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva] da ne izginemo? (Jon 3,9). Njih također, kao i posadu u oluji, susret sa smrću, iz kojeg su izašli živi, priveo je istini. Tako pod božanskim milosrđem, a još više u svjetlu pashalnog otajstva, smrt može postati – kao što je to bila i za sv. Franju Asiškog – „naša sestrica smrt“ i predstavljati, za svakoga čovjeka i za svakog od nas (Papa ovdje aktualizira stvar i primjenjuje je na konkretne slušatelje, da to osobno dožive), iznenađujuća prigoda za upoznavanje nade i susret s Gospodinom. Neka nam Gospodin pomogne shvatiti vezu između molitve i nade. Molitva te nosi naprijed u nadi i kada stvari postanu mračne, moli se više! I bit će više nade. Hvala.
Radio Vatikan
