Neuspjeli drugi napad na Kosovo
U ovdašnjim medijima o srbijanskom vlaku izvan voznog reda na relaciji Beograd – Kosovska Mitrovica pisalo se ili s podsmijehom ili s elementarnim nerazumijevanjem. Pokušat ću stoga taj vlak postaviti, ranžirati – tako bi rekli željezničari – u prave tračnice.
Možda će se nekom, čak i mnogom naivcu odavde učiniti kako nas se taj za Srbiju super moderni, oslikani, s internetom i „posluženjem“, s prelijepim stjuardesama…, a bez policije, uopće ne tiče. O koje li sreće kad bi bilo tako.
Vlak iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu krenuo je bez voznog reda, kao izvanredni vlak. Znakovito, baš za srpsku Novu godinu. E, majke ti, kud baš u taj čas? Njegovi putnici su bili predstavnici srpske vlade, točnije, Kancelarije, hrvatski: ureda, za Kosovo, čiji je šef dugo bio Aleksandar Vulin koji voli, kao ministar „putovati“ po Hrvatskoj, te medija i poneki putnik. Oslikan je izvana s parolom „Kosovo je Srbija“ na dvadeset i jednom jeziku, pri čemu je ruska inačica navodno bila najveća. Interijer je pak slikama fresaka srpskih manastira na Kosovu, mora se priznati, efektno uresio dizajner Andrej Vasiljević. Ni približno, ni po čemu se dakle nije s radilo o običnom vlaku već o srbijanskom alegorijskom vlaku. Jednostavno i više nego oklopljenom vlaku. Vlaku oklopljenog, zarobljenog uma. Izvana je „oklop“ od srbijanske ustavne odrednice, jer po tom ustavu Kosovo je Srbija, s tzv. suštinskom autonomijom, Vojvodina s „običnom“, preciznije nikakvom.
Uresi unutrašnjosti vlaka najprije smjeraju također na političku sadašnjost – borbu Srbije da se Kosovo ne primi u UNESCO. Zašto? Pa zato što eto srpski manastiri na Kosovu proglašeni baštinom te međunarodne organizacije, a nisu albanski, a postane li Kosovo pak članica UNESCO-a, gotovo je. Drugo, puno važnije, daleko važnije, i opasnije, zazivanje je kosovskog mita iz dubine srpskih, običnih, živućih, duša, trubljenje „srpske trube“ u trenutku koji se „trubačima“ čini politički povoljnim. Pojednostavljeno, „car“ Putin je već tu. „sultan“ Erdoğan se navodno upravo obračunava s Albancima u Turskoj, jer mnogi su davnih dana s Kosova protjerani kao „Turci“ u Tursku. (Ranković, govori se dvjesto do tristo tisuća.) Tamo su u međuvremenu stekli zavidne karijere, uključivo vojne, pa i generalske, nu da su nedavno bili na strani državnog udara, pa Erdoğan sada „čisti“ sve Albance, nema vremena ih „trijebiti“, pa oni bježe nazad, na Kosovo. Time je ono izgubilo važnog saveznika i nije više „tursko“ (Erdoğan).
Stigao je i „nebeski Srbin Trump“. „Trumpe Srbine“ – ori se Srbijom. Kažu neki, za šalu, a neki misle i ozbiljno: Kad bi se sad za predsjednika Srbije natjecali Putin i Trump, pobijedio bi Trump. I Šešelj je za njega, zbog njega bi se odrekao i kandidature za to mjesto. Ljulja se NATO, zaljuljao ga najprije Putin, sada i Trump. Eunija je već načeta, ako ničim onda izlaskom Britanije s jedne i nerazumnim pozivom Angele Merkel „migrantima“ s druge strane. I, što je najvažnije, u svijetu je trenutačno svojevrsni interregnum – Obama nije otišao, Trump još nije došao. Pa neka krene taj „probni“ vlak, koji je očito dugo i vrlo pomno pripreman, a na „temu“, kako je govorio srbijanski predsjednik Nikolić: slobode komunikacije. Slobodno se putuje, je l’ te, kaže Toma, srbijanski stari borac protiv Hrvata u okupiranom Antinu kod Vinkovaca. Bit će mu Šešelj tu borbu uračunao kad ga je proglasio četničkim vojvodom.
U rat „i opet će ako bude sreće“, ovoga puta naređujući napad na Kosovo, a i njegovi će sinovi navodno za njim, kako je rekao u stožeru Vojske Srbije u društvu podebljeg, valjda generala. Tko nije vidio ni doživio, nema pojma kako je tako sve i počelo. Naime, pored ostaloga i „putovanjima“. Prve su putovale kosti, „mošti“ kneza Lazara, uokolo, kako bi „došle“ na Kosovo. Stiglo se do Gazimestana i Miloševićeve najave „oružanih bitaka“. Prije toga su putovali tzv. „mitingaši“, od Beograda, preko Novoga Sada, Podgorice, a poslije čak i do Knina i Petrove Gore. Mitingaši su bili jedan putujući bradati kokardaški užas i ološ, a rezultat i njihovih „putovanja“ bile su stotine tisuća smrti, na svim „stranama“.
Gledam ovaj alegorijski srbijanski vlak: putnici su i više nego uglađeni, vlak prekrasan, o stjuardesama da bih riječ mogao izustiti, a cilj, iako vlak putuje ovoga puta u suprotnom smjeru – isti. Može biti kako je njegovo putovanje i predizborno u kampanji za Nikolića Tomu, nu njegovi drugi znakovi su opaki. Prijetnja Srba kako će na Kosovo udariti vojskom, primjerice. S koliko vojske, najmanje 150.000 su imali kad su Albanci digli ustanak, pa što se dogodilo? Koliko će im sada trebati pored Albanaca iz Makedonije, Crne Gore i Albanije, Albanaca iz Srbije, tristo tisuća? Zar će, za početak dignuti cijeli jug Balkana, rastresti Makedoniju, Crnu Goru, pa produžiti preko Drine na zapad u srpsku republiku po kojoj također „putuju“ dva zanimljiva mitska putnika, kip ruskog cara Nikolaja i cara Putina u prirodnim veličinama kako bi se skrasili u manastiru Ruske pravoslavne crkve na mitskoj četničkoj planini, na Vučjaku, gdje je bilo zadnje pribježište petnaestak tisuća četnika Draže Mihailovića na koncu Drugoga svjetskog rata prije povratka prema Srbiji. Srpska mitska i alegorijska putovanja predratne su predstave za žive, a ulaznica, naročito izlaznica, plaćaju se glavama.
Mato Dretvić Filakov – hrvatski-fokus.hr
