Fra Ante Vučković: Tko je počinio zlo ne može sam sebi oprostiti
Dr. fra Ante Vučković
U nastavku rada 57. teološko-pastoralnog tjedna predavanje s temom “Ne/jasnoće oko razumijevanja i tumačenja pomirenja u Hrvatskoj” održao je prof. dr. Ante Vučković.
Nama je riječ pomirenje prilično jasna: riječ je o dvije strane u sukobu koje s više ili manje uspjeha nastoje naći neki način pomirenja i uspostave zajedničkih odnosa, uspostave mira. Kad pogledamo u praksu to je složenije, jer se odmah postavljaju pitanja: tko se s kim pomiruje, koji je razlog nepomirenom stanju, kako teče proces pomirenja. Onda imamo dva različita područja na koje se to pitanje odnosi, jedno je političko, a drugo je teološko područje. S početkom rata, a još snažnije njegovim završetkom u Hrvatskoj se nametnuo problem ophođenja s nasiljem, izranjenostima i nepravdama, rekao je predavač.
Uvodno je podsjetio kako je na političkoj razini pitanje pomirenja potaknuo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Politika nacionalne pomirbe ciljala je na pomirbu unutar hrvatskog nacionalnog bića između suprotstavljenih strana. Kad o pomirenju počinjemo govoriti u teološkom smislu, vidimo da se pomirenje ne može razumjeti bez tri velika područja: oprost, pravda i istina.
Pretpostavke za pomirenje u odnosu na ova tri pojma mogu se rezimirati: nema pomirenja bez oprosta. I to zbog više razloga: onaj tko je počinio bilo kakvo zlo ne može sam sebi oprostiti, rekao je Vučković. “Unutar rasprava koje su se vodile u našem narodu izbistrilo se da žrtva mora biti slobodna oprostiti, odnosno neoprostiti”. Nadalje, u pretpostavke pomirenja spada i to da bez pravde nema pomirenja, a to nas povezuje s prorokom Izaijom. “Pomirenje traži pravednost kao pretpostavku: bilo bi nepravedno ako prije nego se uspostavi pomirenje ne bismo uklonili sve ono što stvara nepravedno društvo. Nema pomirenja bez istine: bez istine o zločincima, o počiniteljima zločina. Pomirenja nema ako jedna strana ne želi pomirenje, ako se sukobljene strane ne slažu oko istine o sukobu, ako počinitelj ne želi ili ne može nadoknaditi pravdu.”
Vučković je ukazao i na nesporazume oko oprosta. Npr. da se vjernicima postavlja imperativ, ili zahtjev žrtvi da se odrekne statusa žrtve. No, upozorio je na ono što se dogodilo i u našem društvu da su počinitelji jedva čekali da se dogodi oprost. U tom je kontekstu ukazao na problematiku oko Zakona o oprostu. Također postoji nesporazum i oko pitanja pravde. Najčešće će se nastojati da nije jasno tko je počinitelj, a tko žrtva, rekao je, te podsjetio kako je rat u Hrvatskoj započeo i retorikom o “žrtvenosti” srpske strane. A druga je postavka strana u sukobu, da svaka strana vidi sebe kao žrtvu. Ukazao je i na problem “pravednosti” kada se željela podijeliti krivnja i odgovornost na jednak način.
Na pitanje “gdje treba tražiti odgovore na pitanja i nesporazume”, Vučković je ukazao na Golgotu. U tom je kontekstu podsjetio na rečenicu “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” koja je na neki način jedincata i zbog toga što se nalazi u samo jednom evanđelju, i zbog toga što u njoj nalazimo cijelu školu. Podsjetio je, kako Isus ne kaže: “Daj im po njegovim zaslugama”, ili “Opraštam vam”. U tom je kontekstu upozorio kako se odnos između žrtve i počinitelja može pretvoriti u osvetoljubivost.
Druga dilema koja se dogodila u Hrvatskoj: zaboraviti, oprostiti. Isus ne kaže: “To vam nikada neću zaboraviti”. Također Isus ne kaže: “Znam da ne znate što čine”. Tako ne pretvara drugog u glupog sugovornika. U Isusovim riječima riječ je o molitvi: ovdje je oprost kao molitva, ne odnos s onima koji sudjeluju, nego s Ocem Nebeskim u kojem Isus izriče molitvu za konkretne ljude, pojasnio je Vučković, te nastavio: “Ova je molitva važna jer pokazuje da Isus nije uvučen u logiku nasilja; pokazuje da žrtva daje odgovor na nasilje, i da je odgovor jako važan. Treba puno više snage za molitveni odgovor, nego li za nasilni odgovor. Na taj način se prekida lanac zla, jer to što je Isus činio podnoseći povrede, moleći za one koji to čine, zapravo je na sebe je ‘prikupio sve zlo koje se sručilo i nije ga vratio nazad kako bi to obično činimo i nije okrivio druge, nego je to sve sagorjelo u njemu.”
Nama je pomirenje darovano Isusovom smrću. To će imati učinka na razumijevanje koja je uloga vjernika u procesu pomirenja. Pomirenje je zadatak za kršćane. Ne možemo čekati da se dogodi mir, jasnoća oko istine, da se dogodi pravda i da onda počinjemo proces pomirenja, nego je to proces koji počinje puno ranije, rekao je Vučković, te podsjetio na riječi Željka Mardešića koji je vidio vjernika pred dvostrukim zadatkom: zalagati se za demokratski sustav i zalagati se za Crkvu po mjeri Evanđelja, s licem kakvo se pokazalo na Koncilu.
Ta se dva zadatka susreću najsnažnije u životu vjernika. Stoga se prepreke pomirenju, kriva shvaćanja kao i iznimna zahtjevnost i snaga kršćanski življenog pomirenja neće nigdje tako jasno i snažno opažati kao u životu vjernika koji se opredijelio za život oblikovan Evanđeljem.
To je Vučković potkrijepio i riječima fra Špire Marasovića da se Crkva treba potruditi oko demesijaniziranja politike i depolitiziranja Mesije. To znači biti vjeran Evanđelju u nauku, i u javnom nastupu i izbjeći zamke; samodopadnost svijesti o vlastitoj moralnoj neupitnosti.
MISIJA / IKA
