U ovom slučaju, đavolska kampanja otišla je puno dalje od samo izoliranih lažnih pojedinačnih incidenata koje je pretrpio sveti Ivan Vianney. To je bila smišljena agresija velikih razmjera

{jathumbnail off}4 – Ako ne možeš uništiti, diskreditiraj

Ali naš pakleni neprijatelj ima posljednju strategiju u rukavu. Dobro koje on ne može uništiti pokušava diskreditirati i tako uništiti kao poticaj za dobro u drugima. U licu Uskrsnuća – njegova konačnog poraza – đavolji rezervni plan bio je uvjeriti druge da se to nikada nije dogodilo, da je Isus šarlatan, da on nije onaj za kojega se predstavljao, da nije činio čuda kojima su svjedočili mnogi. Tragično je razmatrati koliko je samo ova drska obmana uzela maha do naših dana.

Krist je upozorio svoje učenike da sluge nisu iznad svog Učitelja, te da će ono što je učinjeno Njemu biti učinjeno i Njegovim sljedbenicima. Ali je također obećao da će oni biti osvećeni na kraju: “Blaženi ste kad vas ljudi zbog mene grde i progone i o vama lažno govore sve zlo! Radujte se i veselite se, jer je velika vaša plaća na nebesima. Jer su isto tako progonili i proroke prije vas.” (Mt 5, 11-12)

I zaista, tijekom cijele kršćanske povijesti svjedoci smo sotonskih pokušaja diskreditiranja dobrih duša, kako bi ih onemogućio da dobrom utječu na druge ljude u zajednici. U životima svetaca nalazimo brojne primjere utemeljitelja i utemeljiteljica redova, koji su smijenjeni sa vodećih mjesta u svojim zajednicama od strane zavidne braće i sestara, koji su pogrešno shvatili njihovu kompetenciju i njihove kreposti. Nalazimo i slučajeve namjernog laganja i spletki kojima se nastojalo podmetnuti neprikladno ponašanje biskupima nakon desetljeća besprijekorne službe.

Sveti Ivan Vianney, kreposni svećenik jednom je bio žrtva skandala. Istina je na koncu oslobodila svećenika, ali kao što je sam kasnije napisao, “Mislio sam da će doći vrijeme kada će me ljudi istjerati štapovima iz Arsa, da će me biskup otpustiti i da ću svoje dane završiti u zatvoru.”

Bez dvojbe, hvale je vrijedan čin poniznosti svetaca, koji su ponizno prihvatili napade na sebe i time prihvatili nepravedne osude. Ali iz druge perspektive, ne radi se samo o svecima žrtvama, nego i o drugim ljudima koji se nađu u situaciji da su njihovi potencijali u pomaganju drugim dušama zaustavljani.

Oduvijek sam rado čitala kako je jedan od mojih omiljenih svetaca, Ivan Bosco, mukotrpno nastojao prenijeti istinu nadređenima, pa i samome Papi kada bi ili on ili članovi njegove redovničke zajednice bili lažno optuženi.
Neki skandal, čak i onda kada je izmišljem, može nauditi duši. Tako može doći do gubitka uvjerljivosti, ako se radi o učitelju i vođi. Crkva ima pravo i dužnost uzvratiti. Srećom, dano joj je moćno oružje protiv Oca laži u kanonizacijaskom procesu.

5 – Đavao kao đavolji advokat – doslovno

Jedna od stvari koje su me jako impresionirale kada sam se po prvi put upoznala sa slučajem blaženog Karla Austrijskoga nije bila samo činjenica da netko može postati svecem kao nacionalni vođa u moderno doba, nego to što je Crkva u stanju potvrditi i dokumentirati njegovu reputaciju svetosti usprkos đavoslkih nastojanja da ga diskreditira, i prije i nakon njegove smrti.

U ovom slučaju, đavolska kampanja otišla je puno dalje od samo izoliranih lažnih pojedinačnih incidenata, koje je pretrpio sveti Ivan Vianney. To je bila smišljena agresija velikih razmjera, koja je započela odmah nakon što je Karlo postao vladar Austro-Ugarskog carstva tijekom Prvog svjetskog rata. Poticana od strane različitih stranaka, masona, marksista, stranih ratnih propadandista, nacionalnih separatista, antimonarhista, antikatolika, kampanja je postala neprekidan napad nezamislivih razmjera uvijek s istim ciljem: diskreditirati popularnog vladara u očima njegovog vlastitog naroda, demoralizirati vojnike, i na toj osnovi potkopati nastojanja Karlovih mirovnih inicijativa, te tako produžiti rat, destabilizirati i svrgnuti vladu i u konačnici srušiti posljednju tvrđavu katoličkog političkog reda u Europi.

Nažalost, kampanja je bila uspješna u skoro svakom pogledu. Prije prihvaćanja carske dužnosti, mladi nadvojvoda bio je voljen i cijenjen od svih kojima je služio, a i zbog svoje ugodne prirode i hrabrosti, kao i zbog katoličke poniznosti i moralnosti koju su njegovi suborci cijenili. Svatko je mogao primijetiti njegovu trezvenost, njegovu marljivost u dužnostima, i predanost njega i njegove supruge Zite njihovoj djeci. Kada je postao vladar, pokazao je svoju ljubav i brigu za narod u brojnim situacijama, posjećivao je zajednice u mnogim krajevima carstva, govorio je s ljudima njihovim jezicima, išao na prve crte bojišnice, živio je skromno i sa svima je dijelio neugodnosti rata, započeo razne socijalne programe kako bi pomogao siromašnima i ratnim veteranima. Većina ljudi ga je zauzvrat zavoljela.

A ipak, za samo dvije godine, njegovi neprijatelji su uspjeli, uz pomoć laži koje su širili tiskom i ogovaranjem, napraviti totalni preokret i predstaviti ga u potpuno drugačijem svjetlu, kao pijanicu, ženskaroša, lažljivca, izdajnika, slabića, nespremnog za svoju službu, nezaineresiranog za sudbinu vojnika i naroda. Na koncu su mnogi povjerovali u ove laži. U toj klimi, bilo je lakše onima koji su željeli pad vlade da ga skinu s vlasti i otjeraju u izgon, čak da njegovoj obitelji otmu dobra, te na koncu da neke od svojih laži unesu u narodnu povijest – “povijest” koju su podučavali i u koju još uvijek vjeruju neki od njegovih zemljaka. I stoga je važno što je Kongregacija za kauze svetaca uspjela prekinuti zid dezimformacija i konačno objaviti istinu.

Iako je pobožnost Karlu i zahtjev za započinjanje procesa za kanonizaciju započeo odmah nakon njegove smrti, a započeli su ga oni koji su poznavali prilike njegova života i smrti, oni koji su prouzročili toliko štete i njemu nanjeli toliko boli dugo vremena su zadržavali taj proces. Vatikan je neprekidno bio pod pritiskom da odgodi taj proces, čak i onda kada je istraga donijela neporecive dokaze o herojskim krepostima. Vrijedno je zabilježiti da se istraga odvijala prije ukidanja službe đavoljeg advokata. U ovom slučaju ne radi se o samom đavolu koji preuzima ulogu advokata, nego o crkvenom službeniku koji je zadužen da otkrije činjenice koje bi mogle diksreditirati slugu Božjega.

Kada se rad Kongreagcije za kauze svetaca odvijao na modelu protivnosti, ova zadaća se smatrala jako ozbiljnom. U istrazi Karla Austrijskog, i u lokalnoj i u rimskoj fazi istrage, niti jedan navod se nije odbacio bez temeljite provjere. Svi zaključci doneseni u ovoj istrazi su stoga sigurni u slučaju da se proces revidira. U priči blaženoga Karla možemo vidjeti dobro razrađenu četverostruku strategiju kojom se nastojalo razoružati potencijalnu snagu za promicanje dobra.

Onaj koji a) ustraje u kreposti tijekom cijelog svog života usprkos đavoljim iskušenjima; koji b) ustraje sve do smrti u vjeri, strpljivosti, zahvalnosti Bogu, i ljubavi prema neprijateljima usprkos velikim provokacijama; i koji c) nastavi nadahnjivati dobrom druge, čak i nakon što ga je đavao odveo sa položaja utjecaja da umre u tami, Sotoni ostavlja samo krajnju mogućnost – pokušati uništiti njegovo dobro ime nakon smrti.

Đavao nije zadovoljan time što će dobra duša umrijeti, nego želi da i njen dobri primjer umre s njom. Ne moramo čak niti pogledati u kalendar svetaca kako bismo pronašli primjere pohlepe našeg paklenog neprijatelja i njegovih očajnih pokušaja za diskreditiranjem dobroga.

Ne dvojim da bi većina nas, ako o tome razmišljamo, mogla ukazati na primjere iz našeg iskustva o pojedincima, za koje smo sigurni da su kreposni, a za koje postoje neutemeljene optužbe kojim sa vjeruje. Moj osobni kratki popis mogao bi započeti sa senatorom Robertom Kennedyjem i ocem Malachi Martinom, obojicu kojih sam osobno poznavala.

Nema dvojbe da će neki čitatelji kolutati očima kada vide imena koje sam ranije navela za svoje primjere, ali zasigurno bih ja napravila isto kada pročitam njihove primjere. U zbrkanim vremenima teško je čak i onima s najboljim namjerama složiti sa s istinom. Sigurno je da u svijetu postoji dovoljno grijeha, čak i na mjestima na kojima to ne bismo očekivali, te tako nitko ne može reći da je neka optužba lažna. Đavolji majstorski potez je pokopati Božje junake u sveopći gnoj.

Istinu ne možemo doseći samo mislima. Ali možemo moliti za pobjedu Božje istine. Možemo đavolji zadatak učiniti malo napornijim odlukom da ne padnemo lako u njegove prevarantske zamke. Crkva naučava da su svi grijesi protiv istine grijesi protiv Osme zapovijedi: “Ne smiješ biti lažni svjedok protiv svog susjeda.” To je grijeh i protiv istine i milosrđa, a s ciljem da se uništi slika o nekoj osobi, te zamijeni izmišljenom slikom koju je stvorio sam lažljivac-ubojica Sotona.

Nije, stoga, čudno da se u novije vrijeme dodaje izraz “ubojstvo karaktera” uz već poznati izraz kleveta. Pisci duhovnih tekstova već duže vrijeme upozoravaju o skoroj nemogućnosti umanjinivanja štete koju prouzrokuje kleveta. Sveti Filip Neri jednom je rekao jednoj vjernici koja je došla ispovjediti grijeh klevete da ode na najbližu tržnicu i da mu kupi svježe ubijenu kokoš, te da joj cijelim putem natrag čerupa perje. Kada se dotična vratila s očerupanom kokoši, rekao joj je; “A sada otiđite natrag i donesite mi svo perje koje ste pobacali uz put.” Kada je vjernica počela negodovati zbog toga što će joj to miti nemoguće, budući da je vjetar raznio perje, ispovjednik joj je odgovorio: “Ne možete. A ista je stvar i sa vašim lažima. Vaše riječi su otišle u svim pravcima. Ne možete ih više povući.” Koliko smo samo puta čuli: “Ne može se dokazati suprotno.”

Lako je lažnom svjedoku izmisliti neki skandal, na primjer, da je negdje vidio nekoga da krade, ali skoro je nemoguće dokazati da ta osoba to nije učinila. Često izgleda nemogućim povratiti ugled lažno optužene osobe. Đavao je tako podmukao! Na taj način od svih nas želi napraviti sudionike! Lako je prihvatiti nešto kada se to čuje po prvi put, bez dokaza, neku optužbu protiv nekoga koga inače nismo previše cijenili.

Začuđujuće je kada se radi o onima koji su zaslužili naše poštovanje, neku lažnu optužbu možemo u početku odbaciti kao neprimjerenu, ali crv sumnje može učiniti da nakon ponovne optužbe promijenimo mišljenje o njima. Adolf Hitler, otac “Velike laži”, u knjizi “Mein Kampf” je napisao da “besramna laž uvijek ostavlja tragove za sobom, čak i onda kada je opovrgnuta.” Ona nastavlja trovati podsvijest, čak i onda kada je dokazano da je sve bilo laž. Za Josepha Goebbelsa, šefa Hitlerove propagande, se govorilo da radi na pricipu “ljudi će prije povjerovati nekoj velikoj laži, nego manjoj, a ako se ona ponavlja često, ljudi će je na koncu prihvatiti za istinu.” Kampanja mržnje i njena izopačena logika Sotona očito pripada u one koji preferiraju teoriju Velike laži.

Tipično je za đavolsku drskost da svoje žrtve ne nastoji napadati u njihovim slabostima, nego, u njihovim krepostima. Ovdje mi u sjećanje dolazi priča o Suzani i Josipu iz Starog Zavjeta, koji su optuženi zbog grijeha kojeg nisu počinili, i to od osoba čije sunovođenje na grijeh odbili.

Nećemo naići na podmetnute priče o nekom svecu koji je u mladosti bio poznat kao osoba sklona ljutnji, a koji je izgubio strpljenje u nekoj situaciji nakon što je uznapredovao u svojim krepostima, ili nećemo čuti priču o obraćenom grešniku koji je ponovno počeo čriješiti na stari način. To bi sve bilo previše logično. Umjesto toga, naići ćemo na nečuvene spektakle o poniznoj časnoj sestri koja je postala nasilna, o anđeoskom svećeniku ženskaru, o sretnom bračnom drugu, koji postaje preljubnik, o najnesebičnijim i najmilosrdnijim dušama, koje se predstavlja kao okrutne, zajedljive i sitničave. Sve ovo ima smisla kada se sjetimo da su njihove kreposti, a ne mane, ono što Sotona mrzi.

Možda je najbolji primjer ovoga kampanja stara pola stoljeća, a ticala se pape Pija XII. Nije samo podlo tvrditi da je ovaj papa simpatizirao naciste, ali lažno tvrditi da je bio promatrač, ili čak, njihov sudionik, dok je u stvari bio istinski junak među “pravednicima”, bio je jedan od najvećih neprijatelja Hitlera i njegove intervencije su spasile brojne Židove. Ovdje ga Sotona postavlja u ulogu sudionika u holokaustu. Cijeli ovaj propagandni napad protiv Crkve orkestrirali su njeni neprijatelji, koji su nastojali diskreditirati Pija XII, a preko njega i cijelu Crkvu.

Karakteristično za način đavolskog djelovanja su i napadi u medijima koji nastaju nakon smrti žrtava, kada se one više ne mogu braniti. Zloća ovih napada se očituje u snazi širenja lanca u kojem, najvjerojatnije, samo prvih nekoliko karika, ima zloćudnu namjeru. Niz dalje produžavaju razno razni oportunisti, nesavjesni novinari, ili čak, besposleni ogovarači, kao što smo vidjeli u slučaju svetog Filipa Nerija.

Konačno, kada se nešto ponavlja toliko da može proći kao istina, čak i najdobronamjerniji čitatelji, a kasnije studenti i povjesničari, mogu biti nesvjesno uvučeni u lanac laži. Pronaći najslabiju kariku Jednom sam upitala jednog novinara veterana zašto bi neki nezainteresirani promatrač izmislio nešto što može oklevetati nevinu osobu. “Zašto, zbog novca, svakako.”, odgovorio je bez oklijevanja. Igleda da 30 srebrnjaka još uvijek djeluje, čak iako je pohlepa samo jedna od slabosti koju đavao može iskoristiti kako bi nekoga naveo na klevetu.

Tužno je da đavao igra najčešće na kartu klevete. To je u stvari lagano, mnogo lakše nego igrati na druge tri karte (taktike). Ne mora pronaći grešku u svojoj žrtvi. Sve što treba napraviti je pronaći nekoga drugoga, bilo koga, kojim može lako manipulirati. To je i tako okrutno. Dobra reputacija koju je neki sluga Božji držao neokaljanom cijeloga života, možda nakon desetljeća žestoke borbe i opiranja Sotoni, može biti izbrisana s nekoliko poteza pera nekog lažljivca.

Iz pepela u pobjedu

Krist je obećao da će nas Duh voditi prema istini.

Dok se podsjećamo beskrajne borbu između Boga povijesti i Oca laži, možda bi za sve nas najbolja odluka bila pokušati slušati više Duha Svetoga, a manje “tužitelja braće”. Možemo se moliti da Bog osveti svoje, da možemo radosnije pjevati: “Sile zla su činile svoje, ali im je Krist raspršio legije … Aleluja”!

Izvor: Veritas

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save