Nikola Milanović: Crkva na povijesnoj vjetrometini
FOTO REUTERS
Kad s mladima razgovaram o Crkvi ponekad se dogodi da oni, iako vjernici, o njoj nemaju baš najbolje mišljenje. Otprilike kažu: Bog da i Isus da, ali Crkva ne. Jednom su razočarani svećenikom, drugi put nekim povijesnim događajem u koji je Crkva na neki način bila uključena, a treći put crkvenim učenjem koje tek površno poznaju pa onda najčešće krivo tumače.
Ponukan takvim njihovim razmišljanjem, a i sličnim tendencijama u društvu, koje se suptilno oblikuju nepoznavanjem potrebne ‘građe’ ili sustavnim krivotvorenjem stvarnog lica Crkve, u čemu mediji i kojekakve udruge imaju posebno značajnu ulogu, pokušat ću u nekoliko nastavaka progovoriti o nekim važnim povijesnim etapama Crkve i to na temelju pisanja cijenjenog crkvenog povjesničara Augusta Franzena.
Povijesni Isus
Na samom početku poznatog djela ‘Pregled povijesti Crkve’ Franzen ističe da je kršćanstvo objavljena religija koja izvire iz povijesne osobe Bogočovjeka Isusa Krista i njegova djela spasenja. Stoga je, nastavlja on dalje, ‘dokaz da je Isus u povijesti zaista postojao i da je zaista osnovao Crkvu pretpostavka i temelj svakog crkveno-povijesnog prikaza’. Međutim, počevši od 18. i 19. stoljeća često se u ime prosvijećene liberalne znanost i povijesne kritike pokušavalo osporiti povijesno postojanje Isusovo (H. S. Reimarus, F. Chr. Baur, D. Fr. Strauss, Bruno Bauer), a kasnije još i neki drugi (Robertson, Smith, Drews…).
Svi su se oni trudili prikazati kršćanstvo izumom apostola, a Isusa nestvarnom pjesničkom ili mitskom osobom, koja je ili varka apostola ili posuđena iz nekog od prednjoazijskih misterijskih kultova. U tom smislu naglo su pronađene sličnosti Isusovog života i djelovanja s, primjerice, bogom Sunca Mitrom ili s junakom babilonskog spjeva o Gilgamešu.
Sve su te teorije danas napuštene i sa stajališta znanosti smatraju se oborenima. Stoga su u ovom smislu značajnija bila istraživanja i napadaji na povijesnu istinitost i pouzdanost Evanđelja što ih je izvršila liberalna teologija 19. i prvih godina 20. stoljeća u ime tekstovne kritike, navodi dalje Franzen.
Međutim, iako znamo da evanđelja nipošto nisu Isusova povijesna biografija, ipak iz njih možemo mnogo zaključiti o stvarnom Isusu. Naime, u evanđeljima ima mnogo pojedinosti koje se zaista mogu provjeriti. Novi zavjet nam donosi ‘Krista vjere’, ali unutar njega možemo dohvatiti stvarnog povijenog Krista, čija je povijesna egzistencija neupitna. Tako nam evanđelja, prvenstveno prenoseći poruku spasenja, ne propuštaju donijeti podatke na temelju kojih možemo utvrditi, primjerice, kad je Isus rođen, ili kad je umro. I brojni nekršćanski izvori svjedoče povijesnost Isusovu. Tako Tacitove i izjave Plinija Mlađeg te Svetonijeva svjedočanstva spadaju u pouzdane povijesne dokaze da je Isus zaista povijesna osoba, odnosno da je postojao. To isto svjedoče i brojni drugi nekršćanski izvori.
Osnivanje Crkve
Kako povijesnost Isusova, tako je i povijesnost osnutka Crkve od Isusa Krista bila predmetom mnogih sporova, navodi dalje autor. Spor se svodio na sukob oko pitanja je li Isus zaista htio institucionaliziranu zajednicu kojoj će povjeriti nastavak svoga djela ili je samo propovijedao kršćanstvo. Reformatori su odbacili papinsku Crkvu i okrenuli se žestokoj borbi protiv nje, optuživši ju da je krivotvorila Kristovu izvornu volju.
I u novije se vrijeme mogu čuti glasovi (protestantski profesor prava Rudolf Sohm) da Krist nije želio osnovati Crkvu i da ona u prvim vremenima nije imala institucionalnu razinu. Po njemu, poapostolsko vrijeme krivo je razumjelo Kristovu volju, krivotvorilo njegovo djelo pa je na taj način nastala rana Katolička crkva. U njoj se živa i Duhom prožeta vjera vremenom okamenila u dogmu, a aktivni i plodni vjernički život uhvaćen je u mrežu prava i disciplinskih propisa. Slične su ideje prisutne i kod nekih drugih protestantskih teologa.
Imajući na umu gornje razloge, važno je odrediti što Sveto pismo kaže o osnutku Crkve i kako je Crkva na samom svom početku razumjela i ostvarila Kristovu volju, kaže Franzen.
Što kaže Sveto pismo
Temeljna novozavjetna poruka je navještaj Božjeg kraljevstva koje se ostvaruje u dva stupnja. Prvi stupanj je započeo Isusovim naviještanjem i ostvaruje se u ovostranosti, a drugi stupanj se odnosi na fazu konačnog ispunjenja na kraju vremena. Nas zanima kako je Isus zamislio prvi stupanj ostvarivanja Božjeg kraljevstva. ‘Je li Isus zamišljao prvu fazu — koja nas ovdje jedino zanima — u nevidljivom ili također u vidljivom ostvarenju? Je li on htio vidljivo, izvanjsko, funkcijama raščlanjeno i organizirano Božje kraljevstvo već na ovom svijetu? Odgovor je težak, jer Krist nigdje nije — prema onom što je predajom do nas došlo — dao neko jasno naređenje o osnutku.
Ipak, biblijski izvještaji i slike koje je Isus upotrijebio da bi okarakterizirao svoju predodžbu Crkve pokazuju da je imao veoma konkretnu sliku o Crkvi i da su ga apostoli jednako konkretno razumjeli’ donosi nam autor. To potvrđuje Isusova usporedba Crkve s kućom koja traži čvrstu stijenu za temelj ili sa svojim stadom koje treba ovlaštenog pastira koji će ga voditi. Sam je Isus izabrao dvanaestoricu apostola kao posebno odgovorne osobe u Crkvi, a Petra je postavio za prvaka među njima (Mk 3,14; Mt 16,17…).
Isus je, dakle, sam postavio ‘službenike’ koji su bili na čelu Crkve, a temeljna im je zadaća bila da naviještaju Radosnu vijest. Zadaća ostaje i nakon njihove smrti, što znači da je postavljanje prvih službenika bilo nasljednog karaktera. Drugim riječima, nasljednici apostola dalje kroz povijest nastavljaju njihovu misiju.
Bog po Crkvi dolazi čovjeku da ga dovede spasenju
Crkvu je osnovao Isus Krist, Sin Božji pa ona, kao transcendentna i nadnaravna stvarnost duhovne naravi, može biti shvaćena samo u vjeri. Ipak, Krist je htio Crkvu i kao povijesnu i vidljivu zajednicu, jer je, na koncu, i sam živio u zajednici sa svojim učenicima. Crkva je stvorena u određenom povijesnom trenutku i za sva vremena. Trajat će sve do konca svijeta.
Ovdje napravimo iskorak iz povijesnog istraživanja u teologiju pa zaključimo razmišljanjem o osobi Isusa Krista. U tom kontekstu pitanje svih pitanja jest tko je Isus Krist. I na ovo možemo odgovoriti samo u vjeri: Isus Krist je Sin Božji. Bog je u njemu postao čovjekom da čovječanstvo ponovno poveže sa sobom. A ‘kroz Crkvu ulazi Bog preko svih vremena i naroda ponovno i uvijek nanovo u čovječanstvo da bi ga doveo k spasenju’, zaključuje Franzen.
(prema A. Franzen, Pregled povijesti Crkve)
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
