Što je trebalo poslužiti kao smokvin list za proguravanje izrazito antihrvatski nastrojenog čovjeka koji prezire veterane u Ministarstvo branitelja, kako bi tamo pomogao drugom sličnom, Fredu “pjevaču” Matiću.

Edukacija mladog Glavaševića

Franz Kafka je jednom rekao: Jedan idiot je jedan idiot, dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su jedna politička stranka. A za idiota godine se upravo kandidirao, s velikim izgledima za pobjedu, Bojan “ja.ne.mrzim” Glavašević, poznat dosad uglavnom po idiotskoj izjavi o tome da su svi hrvatski PTSP-ovci lažnjaci “jer Srbi ne boluju od PTSP-a”. To je svojevremeno ispalio na tribini antihrvatske i anticivilizacijske Soroseve udruge “Documenta”, što je potaklo braniteljski prosvjed koji je trajao gotovo godinu dana. Njegove su se riječi mogle iščitati ili kao “PTSP ne postoji”, što je idiotarija jer je ta bolest jako dobro i već stoljećima dokumentirana, ili kao “Hrvati su se borili na krivoj strani pa zato pate od grižnje savjesti, a Srbi ne jer su se borili na pravoj”. Pored toga, poznat je i po izjavi “Busovača zdraaavooo” kojom se izrugivao veteranima, te službenoj partijskoj hagiografiji kojom je prezentiran javnosti kao vrhunski intelektualac, mlad obrazovan čovjek, sin poginulog branitelja. Što je trebalo poslužiti kao smokvin list za proguravanje izrazito antihrvatski nastrojenog čovjeka koji prezire veterane u Ministarstvo branitelja, kako bi tamo pomogao drugom sličnom, Fredu “pjevaču” Matiću.

Dakle, razgovor između njega i Andrije Hebranga u emisiji Otvoreno je išao otprilike ovako: “Gospodine Hebrang, vi u ratu za razliku od mene… Ovako. Ja sam u ratu izgubio u masovnim grobnicama: oca, djeda, a za baku još uvijek ne znam gdje je…. Fred Matić je 9 mjeseci robijao za ovu zemlju, ubijao je tenkove na Trpinjskoj cesti. Vi nemate pojma što znači nositi se s takvim gubicima u životu. Vi niste ostali bez svega u životu kao što sam ja.”
Hebrang: “Ma nemojte mi pričat?!”

Glavašević: “Dozvolite. Vi jednostavno ne možete suditi način na koji se ljudi nose sa tim stvarima.” Sad, valjda u Hrvatskoj ne postoji čovjek bar imalo upućen u politiku – s izuzetkom “intelektualca” Glavaševića – koji ne zna kako je skončao otac Andrije Hebranga, otac ZAVNOH-a, Židov i komunist koji je preživio ustaški zatvor, ali ne i zatvor svojih “antifašista”. Službeno, po tumačenju tadašnjih komunističkih vlasti, objesio se o cijev radijatora u zatvoru u kojem nije bilo ni grijanja, a kamoli radijatora. U stvarnosti, bio je smetnja provedbi velikosrpske politike, jer je njegovo viđenje Hrvatske nakon rata bilo nešto drukčije od onog Tita i “Leke” Rankovića. Kad je ubijen, 1949., mlađi Hebrang je imao samo tri godine. Usto što su mu ubili oca, bio je obilježen kao dijete narodnog neprijatelja i ustaše, a unatoč tome je uspio probiti se u životu.

S druge strane pak, Bojan Glavašević je karijeru napravio na mrtvom ocu, bez činjenice da je sin Siniše Glavaševića bi zacijelo bio nitko i ništa, jer se dosad pokazao kao izrazito neuk i pokvaren čak i za standarde hrvatske politike. To je ono što ih razlikuje. I osobna kultura, jer je stalno Hebrangu upadao u riječ, dokazavši da mu ni kućni odgoj nije jača strana. Dečko je odrastao u Prijedoru u BiH, kad smo kod ruganja “Busovači”. A što ih povezuje? Obojici su im oca ubili antifašisti! Samo što malom Bojanu to još nije došlo u glavu. A kad smo kod njega, valja se svakako osvrnuti i na sintagmu da je “Fred Matić ubijao tenkove u Vukovaru”. Valjda da ne kaže da je ubijao Srbe. Ako uopće jest.

Drugi idiot

Glavaševićev donedavni šef Fred Matić ne zaostaje puno za njim. On smatra da je bio jako uspješan kao ministar. Pa se zato odlučio kandidirati za gradonačelnika Zagreba. Gdje su mu šanse manje nego Dinama da postane prvak Europe. Ali je svejedno jako ljut na vodstvo svoje stranke što u njemu nije prepoznalo potencijal. Pa se obrušio na njih u intervjuu za N1 TV.

“Ako Kolinda može biti predsjednica, onda gradonačelnik Zagreba može biti svatko”, glasno razmišja Fred. Problem je što je Kolinda i prije mogla biti pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, dakle osoba zadužena za cijelu geopolitičku strategiju NATO pakta za javnu diplomaciju i jedna od pet najvažnijih osoba tog globalnog vojno-političkog saveza, a imala je i sjajnu karijeru u diplomaciji. Usto piše doktorat. Fred pak baš nije materijal za usporedbu s njom, ima učiteljsku školu, a karijera mu se svodi na dugo razdoblje u kojem je bio trajno nesposoban za rad, pa postao sposoban kad su ga gurnuli, ni krivog ni dužnog, na mjesto ministra branitelja jer vjerodostojnog branitelja u SDP-u nisu imali. Fred je ipak malo preambiciozan ako misli da tu može biti neke usporedbe. No, Matić misli da je problem u SDP-u, ne u njemu. “S ovakvim SDP-om, s onim plaćenicima koji me izlaze blatiti, koji su do jučer trčali kao vjeverice oko drveta oko mene i govorili Fred ti si naš heroj, ti si naš junak, uz takve, teško je”, rekao je Matić, dodavši da bi prije prošao kao nezavisni. Pa je nastavio u revijalnom tonu: “Jučer je bila Životinjska farma, u kojoj sam bio konj, kerovi koji su me trebali kidati su bili pudlice, a nalogodavci nisu bili svinje nego vjeverice”, kazao je Matić. I dodao da vjevericom smatra Rajka Ostojića. To sa Životinjskom farmom je lijep opis SDP-a, a moglo bi se primijeniti i na ostale stranke, samo teško da bi on baš bio konj iz Životinjske farme. Konj je naime na kraju umro od teškog rada. Fred se nikad nije ubio od posla. Ali sve te nebuloze o vjevericama, “kerovima”, konjima, pudlicama i ostaloj menažeriji meni nekako govore da bi Fred trebao provjeriti da mu se ipak nije vratio PTSP. Ili je neka druga bolest u pitanju?

Nezaposleni Milanović

Jednom davno sam napisao da Milanović, sa svojim radnim navikama i intelektualnim kapacitetima, može jedino biti premijer, i to jedino u Hrvatskoj, jer za sve drugo nije sposoban. To se sad potvrdilo. On već pola godine, otkako je izgubio izbore protiv blijedog Plenkovića, sebi traži mjesto poslovnog konzultanta, iako je za to nadaren koliko i Ava Karabatić za atomsku fiziku. No, kažu, stvar je propala. Bivši premijer je ostavio sebi saborski mandat čisto da ima za kruh, kavijar, i ribu u Taču dok si ne nađe posao na kojem će, kako je najavio kad je odlazio iz politike, “konačno početi zarađivati ozbiljne novce”. Jer premijerska plaća su valjda „neozbiljni novci“. Snovi Zorana Milanovića o plaćici od stotinjak-dvjestotinjak tisuća eura godišnje za prodavanje magle nekoj stranoj vladi ili multinacionalnoj korporaciji su se, izgleda, rasplinuli. Na međunarodnom tržištu rada očito nikome nije potreban poslovni konzultant koji u životu dana nije radio izvan politike i nema pojma niti o poslu, a niti o politici baš previše. Na čelo SDP-a je došao jer ga je tamo postavio sin Ivice Račana. Na čelo države je došao zahvaljujući aferi oko Ive Sanadera, koja je pomela HDZ sa scene, ni kriv ni dužan. Tamo uglavnom nije radio ništa, a kad je nešto radio radio je uglavnom štetu.

Sve u svemu, izgleda da njegov CV nikoga nije impresionirao. Nedavno je snimljen u nekoj krčmi na Kosovu u društvu tamošnjeg bivšeg premijera, daleko od svjetala Londona i Pariza. Pa sad, kažu, pomalo odustaje od ideje i razmišlja o povratku u hrvatsku politiku. Jer je to jedino mjesto gdje ne mora ništa ni o čemu znati, niti mora išta stvarno raditi. A ako lova i nije jako ozbiljna za njegove standarde, bar su svi troškovi plaćeni, službeni Audi, večere o trošku proračuna ili stranke, i tak. Inače ne bih podržao povratak štetočine i neradnika u politiku, ali kad pogledamo galeriju tipova poput Pernara i sličnih, Milanović kraj njih čak djeluje i donekle ozbiljan i razuman. A i nekako sa Zoranom nikad nije bilo dosadno, bio je živopisan, autentičan tip, nepredvidiv, uvijek spreman napraviti glupost. Skočiti s transportera na glavu da dokaže da je frajer, posvaditi se sa ženom kojoj je poplavljena kuća jer je i njemu doma pukla cijev, reći stanovnicima poplavljenog sela kojem se vide samo krovovi “lijepo vam je selo”, ispaliti da budućnost nije onakva kakva je nekad bila, ili rečenicu koja ga možda i najbolje definira – “Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi”. Pa zato nije radio ništa, a dogodilo se da je izgubio izbore. Sad, ne znam kako vama, ali meni uz dosadnog Plenkovića, manipulativnog Petrova i nevidljivog Bernardića malo nedostaje Milanović. U hrvatskoj politici više nema živopisnih tipova poput njega i Sanadera, kamoli poput Tuđmana, Šuška, Gotovca. Pernar je jedini koji bi se mogao opisati kao “živopisan”, ali čak ne u pozitivnom smislu te riječi. Hrvatska je politika danas, budimo realni, jednostavno dosadna. Zorane vrati se, skuhali smo ti pašta šutu!

Buntovnik bez mozga

Pernar se vratio u školu. Ali ne da bi nešto naučio. A ne bi mu onako neukom škodilo. Možda bi mu se neke kockice razbacane po glavi posložile. A možda i ne, jer tipovi poput njega sve znaju od rođenja, najpametniji su, i ne daju da im nitko soli pamet. Buntovnici, s razlogom ili bez njega, obično imponiraju tinejdžerima. Negdje tamo do 15. godine. Ako vam i nakon tih godina imponiraju takvi tipovi, onda s vama nešto nije u redu. Vjerojatno ste emocionalno nezreli i infantilni.

Pernar međutim čak nije niti buntovnik bez razloga, više buntovnik bez mozga. Naslikavati se s maloljetnicima, nagovarati ih da markiraju s nastave zbog čega mogu biti sankcionirani u školi, pušiti s njima travu – sve je to klincima možda cool, ali je svejedno jako, jako pokvareno i glupo kad se odrasle osobe tako ponašaju. A Pernar, iako misli da je suprotnost ostalim našim političarima, je zapravo od njih pobrao ono najgore: ideju da je iznad zakona, i da za njega ne važe pravila civiliziranog društva.

Uostalom, na tome je i izgradio karijeru, što više govori o našem društvu nego o Pernaru, takvih ima po skvotovima zapadnih gradova koliko vas volja. Samo ne sjede u parlamentu. Doduše i tamo bude redikula po parlamentima. U Italiji je, recimo, u parlamentu svojevremeno sjedila porno zvijezda. Kod nas pak u Saboru često sjede obične kurve. Ali Pernar je pojava bez presedana.

Ipak, možda bi mu bilo bolje poslušati preporuku pravobraniteljice za djecu da prestane ulaziti neovlašteno u škole, jer to nisu javni prostori gdje svatko smije ulaziti kako mu se svidi, ustvari osim učenika, nastavnika, i eventualno roditelja, ne smije nitko. Kao što nitko ne smije nenajavljeno ulaziti ni u banke, tvornice, i drugdje. Zato postoje porte i portiri. Zašto? Jer jedan status koji sam danas pronašao na facebooku glasi, “ako neodgojeni, bahati, i očito ne baš mentalno zdravi Pernar uđe u školu moje kćerke, odrobijat ću ga”.

Bogata dinamika, i to po resorima

Prošlog tjedna sam spomenuo kako je Trump u tri dana ispunio više obećanja nego ne samo Plenković u sto, nego svi naši političari od početka stoljeća naovamo zajedno.

Plenković se ne slaže. Po njegovim riječima, nitko u sto dana mandata nije napravio koliko on. Samodopadniji je od Sanadera i Milanovića zajedno!

“Vlada je napravila izuzetno puno u prvih 100 dana. Unijeli smo političku stabilnost, kulturu dijaloga, smanjili tenzije, a na tom tragu uhvatili smo se u koštac s najbitnijim problemima kao što su standard života, porezna reforma, racionalan proračun, po prvi put je postavljen na institucionalnu razinu problem demografske obnove, upravljanje državnom imovinom putem ministarstva, dali smo ogovarajuća sredstva resoru branitelja … 104 mjere, transparentan zakon o javnoj nabavi. Dinamika po svim resorima je izrazito bogata i, ono najvažnije, orijentirana na gospodarski rast, društvenu odgovornost i pravnu sigurnost”, kaže premijer. Ne znam što znači “bogata dinamika po resorima”, ali znam prepoznati hrpu bulšitanja. Sve nabrojeno zapravo nije ništa konkretno. Kakva “kultura dijaloga?” Ona se gradi desetljećima, a uostalom dosta je vidjeti sjednice Sabora da se vidi kakva je. “Uhvatili smo se u koštac s problemima” je isto ljepši način da se kaže “nemamo konkretnih rezultata”. Demografska obnova? Avioni za Irsku su i dalje prepuni!

Između “nešto obećati” ili “nešto započeti” i “nešto uraditi” je ogromna razlika. Sad, neću reći da je Plenković neučinkovit kao Milanović, nije. Ali sve je to i dalje udaranje po istom mrtvom magaretu. Ova zemlja treba hrabre, radikalne i učinkovite poteze, a ne birokratski jezik i reformu reforme reformine reforme. Ova zemlja treba revolucionara na čelu, a ne birokrata. Oni su za dobra vremena. A vremena nisu dobra.

Bura oko vojnog roka

Očekivano: na najavu uvođenja “vojnog osposobljavanja” od mjesec dana – čak ne ni pravog vojnog roka od šest mjeseci, kakav je svojevremeno razmatran – “liberali” su se digli na stražnje noge. Masu dezinformacija se tu širi, od toga da će nam “djeca morati u Afganistan” do toga da se radi o vojnom roku. Naravno, svatko tko zna išta o NATO savezu zna da u akcijama u inozemstvu sudjeluju samo profesionalni vojnici, i to samo oni koji se dobrovoljno prijave. No ja ipak mislim da vojno osposobljavanje nije dobra ideja. Mislim da treba uvesti puni vojni rok. Zašto? Jer od vojnog osposobljavanja od mjesec dana i nema neke koristi, današnje su vojske visoko tehnološke, nije to više glupava JNA protiv koje se moglo ratovati nakon što vam je netko pokazao kako se rastavlja i sastavlja kalašnjikov, što se nauči začas. Ni od vojnog roka od šest mjeseci, zapravo, u današnjim uvjetima ratovanja nema prevelike koristi, traže se profesionalci.

Ali bi koristi od vojnog roka i te kako bilo za buduće supruge i poslodavce onih koji bi odslužili vojni rok. Ovako, ravno od mame dođu ženi i onda od nje očekuju da im zamijeni mamu, pronalazi čarape, posprema krevet, i nisu u stanju samostalno riješiti niti najmanji životni problem. Kad dođu na posao, imaju problema s hijerarhijom i poštivanjem nadređenih, s autoritetom i naređenjima. A u korporativnom okruženju s tim stvari stoje slično kao u vojsci. Samo što ćete u vojsci za odbijanje naređenja dobiti par dana vojnog zatvora ili ribanje zahoda, a u banci ili osiguravajućem društvu trenutni otkaz. Vojni rok svakako treba uvesti, ako ništa drugo onda zato da si klinci nauče pospremiti krevet. I da nauče preživjeti tri dana bez mame. I da se nauče odgovornosti i preživljavanju u hijerarhijskom okruženju, kakav i stvarni svijet zapravo jest. A i zato jer to “liberalima” toliko smeta, između ostalog.

Čudesno biće

Tipičan trash – naslov iz Jutarnjeg: “NIJE IMAO ANUS, ALI IMAO JE OGROMNA USTA Ovako je izgledao najstariji predak čovjeka, znanstvenici: ‘Ovo je nevjerojatan prikaz prvih faza evolucije’”- Uz to je slika nekakvog čudnog stvora velikih usta. Biće je staro priličnih 540 milijuna godina, starije čak i od Jože Manolića, a radi se o biću za koje se vjeruje, kažu znanstvenici, da je bilo jedan od predaka kralježnjaka. Ili, u novinarskoj interpretaciji, daleki predak svih kralježnjaka. “Sve vrste imaju istog pretka i mi vjerujemo da bi ovo mogao biti jedan od njih”, citiraju novine Simona Conwayja Morrisa sa sveučilišta Cambridge. Kakve to veze ima s glupošću, prilično je jasno: onaj dio iz naslova o “najstarijem pretku čovjeka” (kad bi to i uzeli zdravo za gotovo, zar to biće nije imalo pretka?) Kakve ima s politikom? Kažu da nije imalo anus, nego samo jako velika usta, koja su služila za razmjeni svih tvari. Drugim riječima, sralo je na usta.
Što ga čini idealnim kandidatom za najstarijeg pretka svih političara.

Autor: Marcel Holjevac / dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save