Što ostaje Hasanbegoviću (i Karamarku) osim moralne satisfakcije?
Nina Obuljen je svojevremeno rekla kako je ‘HAVC najbolja kulturna reforma’ ikad provedena u Hrvatskoj. Ona je od prvog dana na dužnosti ministrice očito bila u sukobu interesa, i to ozbiljnom i stvarnom, ne iskonstruiranom poput nekih medijski eksponiranih ‘sukoba interesa’ baziranih na ‘što bi bilo kad bi bilo’.
Informacije koje su procurile iz HDZ-a govore da oni imaju izvješće revizije već desetak dana, i da se razmatra traženje ostavke ministrice kulture Nine Koržinek-Obuljen, za koju procjenjuju da bi mogla biti veliki teret na lokalnim izborima. Navodno će Plenković svoju prijateljicu zamoliti da se “povuče iz osobnih razloga”, no za sad još ništa nije službeno, niti je njena ostavka na stolu.
Ona je 2015. bila u upravnom odboru HAVC-a. Odande je došla u ministarsku fotelju iz koje je trebala odlučivati ne samo o financiranju te organizacije, nego i o nalazu svog prethodnika, Hasanbegovića, koji je odbio njihovo financijsko izjvešće za 2015. ukazavši na brojne propuste, nejasnoće, ukratko na mutne puteve novca koji se trošio i odobravao na, najblaže rečeno, čudne načine. Nitko se nikad prije njega nije usudio dirnuti u to leglo korupcije i klijentelizma, iako su svi znali da se novac dodjeljuje “po babi i stričevima”, familiji, pa i vodećim ljudima HAVC-a koji bi odmah po prestanu funkcije bili nagrađivani multimilijunskim sredstvima od iste te organizacije, iako bi razuman minimum bio da bar pet godina nakon prestanka funkcije u HAVC-u ne možete od njega dobiti sredstva za svoj film kojeg ionako nitko neće pogledati, i koji je snimljen samo zato da se potroše pare i podijeli lova podobnima.
Miniranje HAVC-a
Hasanbegović je dobro predvidio da će Nina Obuljen sve skupa pokušati zataškati, pa ju je minirao objavivši javno, zadnjeg dana u svojoj fotelji, na stranicama ministarstva, mišljenje kojim je odbijeno HAVC-ovo izvješće. Što je automatski značilo državnu reviziju poslovanja, koju Obuljen nakon toga više nije mogla spriječiti. A nalaz revizije ne samo da je potvrdio sve što je Hasanbegović naveo u negativnom mišljenju, nego je otkrio i puno više. U HAVC-u je, očito, bilo kriminala, ne samo “propusta”.
Zlatko Hasanbegović je danas prokomentirao nalaz državne revizije rekavši kako je HAVC interesno-klijentelistička mreža, što je ljepši način da se kaže da se radi o jednoj od bezbroj lopovskih družina u Hrvatskoj koje postoje u jedino cilju izvlačenju novca poreznih obveznika u ime “kulture”, “ljudskih prava”, čega god, omogućavajući svom kleru lagodan život bez imperativa da budu uspješni na tržištu, kako filmova tako ideja ili bilo čega. A u pravilu su registrirane kao nevladine ili neprofitne organizacije. HAVC ne samo da godinama reketari prikazivače i HRT koji mu moraju plaćati fiksni udio svih svojih primanja neovisno o tome što od HAVC-a dobivaju za uzvrat, već nikad nije podlijegao nikakvoj kontroli. Tko bi se usudio dirnuti u HAVC ili pitati nešto o novcu kojeg je HAVC godišnje trošio, a za koji se mogao svake godine snimiti omanji hollywoodski blockbuster, automatski bi bio proglašen neprijateljem hrvatske kulture i onako usput ustašoidom i seronjom.
Hribar je dao ostavku pet minuta prije nego što bi ionako bio smijenjeg s čela HAVC-a. Hoće li priča dobiti sudski epilog? Znajući prilike u Hrvatskoj, neće, jer se u Hrvatskoj za korupciju antifašistima tradicionalno ne sudi, a čak i kad ih se ulovi u pronevjeri i utaji poreza od šest-sedam milijuna kuna, budu kažnjeni s tri mjeseca guljenja krumpira pod firmom ‘korisnog rada za zajednicu’. A onda ni to ne odrade, niti vrate ukradeni novac. Nećemo sad imenovati takve, no obično se “antifašisti” izvuku. Ako se ovi drugi lopovi izvuku, krene javna hajka na pravosuđe koje štititi “podobne”, ako se izvuku lijevi, onda mediji gromoglasno šute. Mesić i sve njegove afere? Pojeo vuk magare. Sanader? Sudski proces je bio komedija, pa ipak, oslobađajuću presudu bi u konačnici svi dočekali kao skandal do neba.
Europske vrijednosti u hrvatskoj kulturi
Nina Obuljen je često spominjala europske vrijednosti, kao i Plenković. Ostavka bi, u skladu s europskim vrijednostima, već trebala biti na stolu. Ali nije. U skladu s europskim vrijednostima bi bila i ostavka onih koji su inzistirali na nastavku arbitraže i na tome da je dogovor s Mađarima “veleizdaja”, prouzročivši Hrvatskoj štetu koja se mjeri u milijardama. Kao i objava onog što je arbitražni sud presudio, jer javnost ima pravo znati zašto će platiti teške milijune. A još više bi u skladu s europskim vrijednostima bila policijska istraga u HAVC-u, jer nalaz državne revizije upućuje da je tu bilo kriminala. Na otkriće da se novac dijelio šakom i kapom bez kontrole i svrhe Hribar je, jasno, reagirao vrlo agresivno, lamentirajući o “kampanji goebbelsovskih laži” – što je zapravo izvrtanje teze, jer je upravo takvu kampanju HAVC koristi protiv Hasanbegovića, uz potpuru medija. “To je jedna maligna, toksična situacija. U nesigurnoj nadi da će moje odstupanje umanjiti takvo jedno stanje, ja se rado povlačim”, rekao je Hribar, što je također izvrtanje teze. Maligna i toksična situacija je to da HAVC doslovce reketari HRT i prikazivače ne nudeći za uzvrat ništa, da vuče novce od ministarstva za antipropagandu države. Hribar je, naravno, ostavku podnio tek u trenutku kad je bilo posve jasno da će ionako biti smijenjen, u stilu “niste vi mene otpustili nego sam ja dao otkaz”. No član Upravnog odbora Ivan Kujundžić jasno je rekao kako bi, da nije Hribar sam dao ostavku, Odbor temeljem nalaza Državne revizije morao pokrenuti postupak njegova razrješenja.
Ostavka će se vjerojatno tražiti i od Nine Obuljen, koja je ključnu grešku napravila kad, nakon što je zasjela u ministarsku stolicu, nije krenula raščistiti kriminal u HAVC-u, čime bi doduše sebe dovela u neugodnu situaciju zbog svoje funkcije u njemu, ali svakako manje neugodnu nego što se ovako dovela. Nasuprot tome, ona imbecilno i dalje sve pokušava prebaciti na Hasanbegovića, jer eto njima u HAVC-u nitko iz ministarstva nije rekao kakav je zakon! A oni jadni pitali. Naravno, u pravno uređenim državama važi pravilo da nepoznavanje zakona ne može biti izgovor za njegovo kršenje. A i to da ih Hasanbegović nije upozorio ne stoji, ministarstvo je više puta odbijalo HAVC-u izvješće. Znali su točno što ne štima.
Ali oni su po prokušanom hrvatskom obrascu krenuli vikati “Hasanbegović je ustaša”, nadajući se da će upaliti. I skoro da i je. Umjesto Hribara, odletio je Hasanbegović. Kao što je nešto ranije umjesto Petrova odletio Karamarko. “Ministarstvo ljubavi” oličeno u HAVC-u ponovo pljačku pravda time što Hasanbegović “mrzi”! Po Hribaru, Hasanbegović “neobičan čovjek pun mržnje, mrk, zatvoren, nezadovoljan”. Čak i kad bi Hasanbegović imao te osobine, koje se više daju primijetiti kod ekipe iz HAVC-a, a koje oni projiciraju na svoje protivnike (Freud je davno objasnio kako to ide), Hasanbegović i dalje svakako nije kriminalac, što se za Hribara nipošto sa sigurnošću ne može reći. U biti, radi se o kokošarenju i klošarenju, samo su iznosi nešto veći.
Sustav koji je uspostavio još Tito
I tu sad dolazimo do toga što Hasanbegović govori. Ne samo HAVC, već pola udruga i organizacija u državi, tretiraju porezne obveznike kao svoj bankomat, ali kad ih se pita za račune, kreću optužbe za “ustaštvo”, za rad protiv kulture, filma, ljudskih prava, čega god. Hasanbegović svoju popularnost među biračima duguje prije svega tome što je beskompomisno krenuo u isušivanje močvare zvane “hrvatska kultura”, u kojoj nema ni previše hrvatskog ni previše kulture, ali ima puno novca. I krade ga se. I to svi znaju. Biti pripadnikom povlašetnog kruga “kulturnih djelatnika” je još od Titovog vremena bilo jamstvo društvenog ugleda, pristupa obilnim financijskim sredstvima, te lagodnog života bez previše rada i znanja, kamoli stvarnog talenta. Tražila se prije svega, u kulturi, moralno-politička podobnost. Tito je znao zašto je uspostavio takav sustav – naučio je da je preko kulture moguće puno lakše, jeftinije i učinkovitije kontrolirati i usmjeravati društvo nego preko tajne policije i represije (iako se ni ovog potonjeg nikad nije odrekao, za svaki slučaj). Sustav se održao i nakon Titove smrti, i nakon raspada komunizma. Paralelno s tim sustavom, u privredi je stvoren sustav izvlačenja novca iz “javnih poduzeća” koja su, kad je na dnevni red došla, kao u svim državama bivšeg komunističkog bloka, privatizacija, proglašena “strateškim” ili “od nacionalnog interesa”. A sve kako bi se spriječila ikakva stvarna privatizacija te nastavilo s klijenetelističkim poslovanjem, po sistemu sve će to narod pozlatiti (i skupo platiti). Ljevica inače prezire nacionalni interes, a štiti ga samo kad se radi o “strateškim poduzećima” koja su u stvari njihov strateški bankomat.
Reklo bi se da je Hasanbegović u slučaju HAVC-a izvojevao pirovu pobjedu, kao što je i najava otvaranja arhiva pirova pobjeda Karamarka. Nina Obuljen će u najboljem slučaju biti smijenjena, ali gotovo je sigurno da Cvitan neće dizati nikakve optužnice. Vjerojatno će i Hribar proći jeftino, samo gubitkom mjesta ravnatelja HAVC-a, a bude li mu i suđeno, bit će to kao u slučaju Matije Babića: tri mjeseca rada za zajednicu umjesto zatvora, kojeg nikad neće odraditi. S druge strane, Hasanbegović i Karamarko su politički mrtvi. Klijentelistički sustav je preživio, uz manju kolateralnu štetu u vidu Hribara, te uživa zaštitu sve tri bitne stranke u Hrvatskoj: oni nisu. Božo Petrov je pak i te kako živ, i podjednako podilazi naivčinama pričama o “otvaranju arhiva”, čemu naravno nije cilj provesti ikakvu lustraciju kakvu je spominjao Karamarko – ona podrazumijeva tek zabranu obavljanja javnih dužnosti i javnog istupanja visoko pozicioniranim dužnosnicima Partije i represivnog aparata, kolokvijalno UDBE. Otvaranje arhiva pak ne znači ništa osim mućenja vode i međusobnih optužbi HDZ-a i SDP-a o tome tko ima više udbaša u svojim redovima, dok Božo bere vrhnje. Znači samo iniciranje svađa i prepucavanja, bez ikakvog stvarnog učinka.
HDZ je uklanjanjem Karamarka i Hasanbegovića pacificiran, i danas u kulturnom ratu koji se vodi u Europi, s Trumpom, Putinom, Orbanom na jednoj i Angelom Merkel, “liberalima”, socijalistima i eurobirokratima na drugoj strani, stoji na posve istoj strani kao i SDP. Radi se o maestralnom porazu politike te dvojice političara, a zbivanja oko arbitraže, otvaranja arhiva, smjena u HAVC-u, koja im daju za pravo, mogu poslužiti tek kao slaba moralna utjeha gubitnicima. Ukratko, klijentelistički, mafijaški sustav će preživjeti i u kulturi i u privredi, uz dalje prodvanje bureka o “nacionalnom interesu”, bio on snimanje filmova koje nitko ne gleda ili financiranje gubitaka kompanija koje nikom nisu potrebne. A sve će na kraju završiti po onoj staroj, “pojavu osuditi, drugove zaštititi”. I usput ubiti poštara koji nosi loše vijesti.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
