Most priprema pečaćenje, a ne otkrivanje mračnih tajni titoizma?!

Subota, 11 veljača 2017 13:00
Written by: milanN
Leave a reply

Bit zakona trebala bi biti otvaranje osobnih datoteka nositelja političkih i policijskih funkcija u javnim i tajnim stvarima. To je ujedno i otvaranje osobnih datoteka udbaških likvidatora i onih koji su ih na tu poziciju postavili. Toga nema u Mostovu prijedlogu zakona

Države s nepotpunom tranzicijom su takve jer nisu izašle načisto s prošlim nedemokratskim režimom. Nesmetan pogled omogućuje samo uvid u bit arhivske građe. Početkom devedesetih, kada je u Moskvi vladao Boris Jeljcin, bilo je moguće u cijelosti pregledati arhive u kojima je bio pohranjen materijal o bivšem Sovjetskom Savezu. Upravo tome dugujemo novi pogled na zbivanja u totalitarnoj državi, kojeg je javnosti predstavio sovjetolog Nicolas Werth.

Isti su arhivi omogućili razotkrivanje Titove geneze tijekom njegovog boravka u Moskvi, između 1935. i 1940. godine. Što je od najvećeg interesa za građane prijašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naime, u Moskvi je Tito (Valter) spoznao što je bit komunizma: to je kolektivna psihoza straha, terora i neselektivnog doušništva, sve s ciljem osiguravanja postojanja i, istovremeno, nade u napredak osobne karijere unutar partije. Komunizam je kolektivni egoizam. Tito je tada naučio i da je revolucionarni teror – bit komunizma – trajan. Ljude je potrebno uvijek držati u šaci (pod kontrolom), jer će tako biti lakše vladati. Upravo je na spoznajama iz Moskve Tito kasnije utemeljio Jugoslaviju, kao državu u kojoj je vladao čvrstom rukom. Da nije bilo moskovskih arhiva, ni dan danas ne bismo razumjeli odakle toliko nasilja u Titovu imenu.

Orwellovski govor o otvaranju arhiva

Koliko su važni arhivi najviše su svjesni oni koje arhivska građa najviše kompromitira. To su nositelji vlasti iz prethodnog režima, koji su se lukavo prokrijumčarili u današnje vrijeme. Ako su na prostoru nekadašnje Jugoslavije, četvrt stoljeća nakon osamostaljenja, u Ljubljani i Zagrebu postojali arhivi pod strogom kontrolom, sada je započelo popuštanje. Generirana politička volja ih nastoji otvoriti za javnost. No, to je samo pro forma: predstavnici nekadašnje nomenklature govore orwellovski, „dvosmisleni“ jezik: dva i dva su pet, bijelo je crno, crno je bijelo.

Kada uvjeravaju ljude da je potrebno otvoriti arhive, zapravo ih namjeravaju još bolje zapečatiti.

Priča koja se dogodila u Sloveniji 2014. godine se sada, na isti način, događa u Hrvatskoj. Njezin je redatelj Most Bože Petrova. Arhiva će stvarno biti otvorena, ali će pružiti cijeli niz iznimaka.

Petrov je rekao: „Učinit će se dostupnom arhivska građa koja je nastala do 22. prosinca 1990. godine. To podrazumijeva arhivsku građu koju su stvorila državna tijela i društveno-političke organizacije poput, primjerice, Saveza komunista Hrvatske. Iznimku bi činila samo arhivska građa koja sadržava osjetljive osobne podatke poput podataka o rasnom ili etničkom podrijetlu, zdravlju, spolnome životu pojedinca te kaznenim djelima i prekršajima“.

Sve što nije važno bit će vidljivo!

U praksi to znači da bi arhivari morali prije predaje dokumenta istraživačima pregledati opseg informacija koje se odnose na osjetljive stvari kao što su rasno ili etničko podrijetlo, zdravlje, seksualni život pojedinca, itd. Zamislite si koliko će biti potrebno arhivara koji moraju pregledati stotine stranica na dan. Procjenu o tome sadrži li određeni materijal navedene podatke morat će se čekati dugo. A nakon što to dobiju u ruke, mjesta koja su eventualno sporna postat će zacrnjena, tako da se ne vidi što je nekoć pisalo. To će učiniti rad u arhivima doslovce nemogućim. Konkretno, najteži udbaški likvidatori su i perverzne osobe. Spolno. Njihova će dokumentacija biti nedostupna, zbog njihove devijacije.

Bit zakona bi trebalo biti otvaranje osobnih datoteka nositelja političkih i policijskih funkcija u javnim i tajnim stvarima. To je ujedno i otvaranje osobnih datoteka udbaških likvidatora i onih koji su ih na tu poziciju postavili. To prijedlog zakona ne predviđa. Otvaranje arhiva KP Hrvatske, njezinih sastanaka i zapisnika, neće ništa riješiti. To je bacanje pijeska u oči.

Slovenija se dva puta suočila s referendumom o otvaranju arhiva. Dva je puta otvaranje arhiva izglasala velika većina, iako posljednji zato što formalna procedura nije uslijedila. Predlagatelji referenduma protiv zatvaranja arhiva prikupili su impresivan broj potpisa (46.000), čak i više od potpisa većinskog sustava, tj. za prethodni je referendum o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama zakona o izborima za Narodnu skupštinu, koja je održana 8. prosinca 1996. godine, bilo prikupljeno 43.710. Uspjeh je stigao treće godine, nakon što su se birači u trostrukom referendumu 2011. godine s više od dvije trećine (70,88%) izjasnili za to da arhivi ostanu otvoreni.

Progon Crkve i dalje će biti tabu tema

Posebno bi se u kampanji protiv prijedloga zakona postavljalo pitanje progona svećenika: povjesničari su istaknuli da bi izmjene zakona koje se predlažu onemogućile prikaz progona Katoličke crkve, jer osjetljivi osobni podaci definiraju religijsku pripadnost. Na to pitanje predlagatelji zakona nisu imali odgovor. Nema ga ni Božo Petrov, jer ga ni ne može imati. U Hrvatskoj će progon Katoličke crkve i dalje biti tabu tema.

Pisali smo u ljeto 2016. godine da Most vodi ljude nazad u prošlost, umjesto da ih vodi u budućnost. Most je klasična partijska transmisija, koja orwellovskim jezikom prijevare pokušava dobiti suglasnost građana. Pitanje arhive je za nekadašnje pristaše političkog sustava Jugoslavije previše važno da bi ga se prepustilo sudbini. Zato će ovaj zakon dodatno zatvoriti, umjesto otvoriti, arhivu.

Staljinizam i titoizam će, umjesto u Moskvi, živjeti u Ljubljani i Zagrebu.