JOSIP JOVIĆ: Tko se boji arhiva još?
Otvaranje arhivske građe nastale od 1941. do 1990. ljudima od struke pa i široj javnosti, uz precizne kriterije tko, što, kada i kako, ne bi u demokratskim uvjetima i nakon proteka vremena smjelo biti ideološko nego isključivo civilizacijsko pitanje.
No Hrvatska ne bi bila to što jest kad bi sve bilo tako samorazumljivo. Tobože nitko nije protiv, ali dodatna pitanja i primjedbe otkrivaju brojne rezerve.
Bijeg od prošlosti
Opet se čuje ono: zaboravimo prošlost okrenimo se budućnosti. Pred nama su, čujemo, brojna neriješena ekonomska i socijalna pitanja i čemu se onda opterećivati onim što je bilo. Neki su pak zabrinuti zbog produbljivanja postojećih ideoloških podjela u društvu, a najzanimljivije je kako ljudi iz SDP s dirljivom zabrinutošću spominju kako će se u dosjeima naći i mnogi iz HDZ-a!
„Ugledni odvjetnik“ Anto Nobilo već zna kako će se među imenima doušnika naći mnogi HDZ-ovi korifeji, pa i biskupi. Čovjeku koji je u „ono vrijeme“ bio državni tužitelj koji se bavio verbalnim deliktima možda i treba vjerovati.
Pitanje koga će najviše pogoditi otvaranje arhiva posve je sporedno. To se pitanje odveć mistificira i nikako ga ne treba poistovjećivati s tobožnjom lustracijom koju, uostalom, nitko nikada i nije definirao. Lustracija da, ali ne kao progon vještica, nego u jednom drugom smislu.
Bez arhivske građe nemoguće je rasvijetliti cijelu jednu povijesnu epohu koju su obilježila dva režima. Teško je uopće razumjeti kako bi bavljenje prošlošću, koju je nemoguće istjerati iz kolektivne i pojedinačne svijesti, odnosno iz tzv. kulture sjećanja moglo konkurirati bavljenju aktualnim problemima i životnim perspektivama. Ispada da bi i povjesničari trebali postati futuristi.
Pandorina kutija
Tko se i zašto, uostalom, boji Pandorine kutije? Najviše primjedbi stiglo je iz SDP-a i HNS-a. No, ne znam zašto bi se i čega Davor Bernardić, rođen 1980., trebao bojati? Cijela današnja generacija političara zaista nema nikakve veze s „olovnim vremenima“.
Možda neki bježe od biografije svojih roditelja, kao što su se brat i sestra Pusić uznemirili kad je otkriveno kako je njihov otac bio vojni sudac u NDH. Najgore je od svega svjesno ili nesvjesno poistovjećivanje današnjeg SDP-a s režimom koji je vladao četrdeset i pet godina.
Kako god bilo, inicijativa je korisna bez obzira na sve primjedbe i rupe koje je ostavilo eventualno uklanjanje kompromitirajućih materijala prije nego što su stigli u Državni arhiv, a najveća je rupa što je dobar dio arhiva, osobito onaj koji se odnosi na razdoblje NDH, još uvijek u Beogradu.
Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
