CRNA RUKA: U toj četničkoj organizaciji bilo je i uglednih Splićana!
“… Zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije”, izrekao je Splićanin “od kolina” Oskar Tartalja u Beogradu 1912..
Time je, držeći ruku na križu, nožu i revolveru, pristupio kontroverznoj tajnoj organizaciji “Crna ruka”.
Ta je organizacija, uz prešutno odobravanje beogradske vlade, nastojeći uništiti Austro-Ugarsku i osvojiti Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, “zakuhala” Prvi svjetski rat.
Tako barem kažu najnovije povijesne spoznaje koje su u Srbiji izazvale toliku buru da je utjecajni beogradski povjesničar Mile Bjelajac dio svojih zapadnih kolega optužio za antisrpsku propagandu.
Krvava “Crna ruka”
“Crnu ruku” su 1911. osnovali srbijanski časnici koji su osam godina ranije, u lipnju 1903., izveli vrlo krvavi državni udar. Kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu najprije su izrešetali revolverskim mecima, a onda sasjekli sabljama i bacili kroz prozor kraljevske palače.
Iako su vlast predali novom kralju Petru Karađorđeviću, čije ime u srpskoj političkoj mitologiji oličava “zlatno doba” uspona i širenja Kraljevine Srbije, i demokratski izabranim političarima, prevratnici su nastavili vladati iz sjene, prijeteći sabljama i revolverima.
Stvari su došle dotle da je 1911. jedan član “Crne ruke” došao u vladu, lupio nogom o pod i prijetećim posezanjem za sablju prisilio ministre da odsutanu od smanjenja tajnih proračunskih izdataka za terorističko-obavještajnu djelatnost u Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Iz ovoga se vidi da “Crna ruka” nije bila tajna organizacija u punom smislu te riječi, to više što je svoja politička stajališta iznosila javno, kroz vlastite novine “Pijemont”, i jer njena aktivnost bila poznata čak i strani diplomatima u Srbiji.
Ipak u čitavoj stvari je najzanimljivije to što se iza “Crne ruke” skrivao politički sukob (veliko) srpske braće.
Sukobljena (veliko) srpska braća
“Dragi prijatelju, ja se bojim za vas. Zasede koje su postavljene pobit će i vas i vaše društvo” – napisao je dr. Nikolaj Velimirović, kasnije vrlo kontroverzni episkop SPC, u povjerljivom pismu koje je u proljeće 1914. uputio svom prijatelju, šefu srbijanske vojno-obavještajne službe, Dragutinu Dimitrijeviću Apisu.
Naime Apis je, okupivši iza sebe vojsku i parlamentarnu oporbu, pokušao državnim udarom ukloniti tadašnjeg premijera Nikolu Pašića i nastaviti projekt konačnog širenja Srbije započet u Balkanskim ratovima 1912. i 1913..
Iako se Pašić vjerojatno bio prepao za svoj život i iako mu je premijersku stolicu na koncu spasila otvorena potpora ruskog veleposlanika u Beogradu, njega i Apisa ipak je čvrsto povezivalo velikosrpsko političko bratsvo, odnosno zajednički strateški cilj, stvaranje velike Srbije na osnovi “Načertanija” Ilije Garašanina.
Ipak, Pašić je u proljeće i ljeto 1914., zbog iscrpljenosti Srbije i vrlo lošeg stanja njene vojske, htio izbjeći, ili barem odgoditi, sukob s Austro-Ugarskom, pa mu je Apisova otvorena izgledala vrlo opasno.
Opasnost je bila to veća što se u godinama prije Prvog svjetskog rata preko granice Austro-Ugarske i Srbije na Drini odvijao vrlo gust promet beogradskih obavještajaca koji su u Bosni, među ostalim, novačili ljudstvo za četničke postrojbe koje su, nakon obuke koja je financirana proračunskim novcem, u Makedoniji ratovale protiv protiv Turaka i Bugara. Ti četnici su, u trenutku izbijanja planiranog rata Srbije i Austro-Ugarske, trebali upasti u Bosnu i Hercegovinu i tu voditi gerilski rat.
Pašić je u sve ovo bio vrlo dobro upućen jer je i sam, kao ministar vanjskih poslova, u više navrata sudjelovao u krijumčarenju oružja i četnika u Makedoniju.
Tajnoviti Bosanac
Ipak, u zamršenom i opasnom svijetu beogradske politike, gdje su stranke i političke ideje bile krinka pod kojom se odvijala surova, često i krvava, borba za moć, Nikola Pašić je bio u prednosti jer je u redovima “Crne ruke” imao svog čovjeka, tajnovitog bosanskog izbjeglicu Milana Ciganovića.
Prema objavljenim austrougarskim dokumentima Ciganović je 1909. pobjegao u Srbiju gdje je prošao četničku obuku, te sudjelovao u četničkim akcijama u Makedoniji, nakon čega je uhljebljen na srbijanskim državnim željeznicama.
Iako, na prvi pogled, potpuni anonimus, Ciganović je bio važan kotačić u beogradskom obavještajnom stroju jer je krajem svibnja 1914. Gavrilu Principu dao revolver kojim je mjesec dana poslije ubijen prestolonasljednik Franjo Ferdinand.
Zato se Ciganovićevo ime pojavljuje u brojnim povjerljivim dokumentima nakon sarajevskog atentata i zato je nakon austrougarskog ultimatuma Srbiji, 23. srpnja 1914., sklonjen iz Beograda.
Naime, Pašić se bojao da bi Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako razotkriti beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini te Srbiju, pred očima europske javnosti, uspješno prikazati kao opasnog i agresivnog susjeda.
A Gavrilo?
Kada je 28. lipnja 1914. zbunjeni i nesigurni Gavrilo Princip u Sarajevu zapucao na Franju Ferdinanda i suprugu mu Sofiju, njegovu su ruku vodile zamisli zavađene velikosrpske političke braće Apisa i Pašića.
Naime, Princip je bio pripadnik razbarušene učeničke organizacije “Mlada Bosna”, bili toliko zaneseni srpskom nacionalnom mitologijom da su vjerovali da ubojstvom austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda mogu ostvariti “oslobođenje” Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske. Zato su Princip i njegovi prijetelji otišli u Beograd i tamo pokušali doći do Apisa koji je rukovodio razgranatom mrežom agenata i raspolagao milijunskim donacijama iz Rusije i stotinama tisuća dinara pronevjerenih iz srbijanskog časničkog mirovinskog fonda.
U proljeće 1914. Apis je bio zaokupljen strahom da Austro-Ugarska priprema napad na Srbiju, glavnina čije vojske je po Makedoniji i Kosovu ratovala s bugarskim i albanskim gerilcima, te činila zločine, koje su britanski diplomati temeljito dokumentirali, ali koje je vlada u Londonu, zbog kasnijih savezničkih odnosa sa Srbijom, zataškala.
Glavnom opasnošću Apis je smatrao pragmatičnog i miroljubivog, ali vrlo otresitog, Franju Ferdinanda.
Iz hrvatske prespektive posebno zanimljivo zvuči mišljenje, koje je u najnovije vrijeme iznio američki povjesničar Geoffrey Wawaro, kako se u Beogradu tada mislilo da Franjo Ferdinand planira stvaranje “Velike Hrvatske, rimokatoličke superdržave” koja bi, ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije nego bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
Zato su manevri austrougarske vojske zakazani za kraj lipnja 1914. u okolici Sarajeva, Apisu izgledali kao realna opasnost, pa je odlučio pod svaku cijenu ukloniti Franju Ferdinanda.
U ovakvoj je situaciji Gavrilo Princip, s još dvojicom svojih prijatelja, došao kao naručen. Kratka streljačka obuka u jednom beogradskom parku, nekoliko revolvera i bombi, te svota od 100 do 1000 srpskih dinara za popratne troškove, koji su službeno prikazani kao donacija za srpske škole u Bosni, za Apisa nisu bili nikakav problem.
Za to vrijeme, gledajući kako se Apis igra vatrom, Nikola Pašić se našao u teškom položaju jer je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki rizik.
Da je zaista pokušao zaustaviti Apisove planove, mogao je očekivati novi udar “Crne ruke”, što svakako nije želio.
Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti, što je po međunarodnom pravu morao, za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, što mu je također bilo neprihvatljivo.
Atentat
Sasvim neočekivani uspjeh sarajevskog atentata, za što je u velikoj mjeri zaslužan loša organiziranost austrougarskog osiguranja, stvorio je situaciju u kojoj je postojala realna opasnost od razotkrivanja beogradske obavještajne mreže i diplomatske izolacije Kraljevina Srbija.
Ipak, iako je austrougarska vlada imala pouzdane informacije o “Crnoj ruci” i tajnoj politici beogradske vlade, istraga nakon sarajevskog atenatata bila je šlamapava i dijelom politički motivirana, jer se Beču žurilo stvoriti politički alibi za oružani obračun sa Srbijom.
Istovremeno u Beogradu, Nikola Pašić se odlučio pod svaku cijenu, od Beča, ali i od europske javnosti, sakriti umiješanosti “Crne ruke” i vrhova vlasti Srbije, u sarajevski atentat.
On je pri tome, krajem srpnja 1914., očajnički tražeći pomoć i zaštitu od Rusije, bio voljan riskirati čak i potpirivanje svjetskog rata, koji je upravo u to vrijeme izazvan lančanom vojno-diplomatskom reakcijom na relaciji Beč – Sankt Peterburg – Berlin- Pariz.
Zbog činjenice da je Srbija u Velikom ratu, ali i kasnije, postala omiljena balkanska saveznica Zapada, trebalo proći čitavo stoljeće od sarajevskog atentata da bismo mogli zaviriti iza kulisa uspješne Pašićeve politike zataškavanja.
Primjer toga je suvremeni kanadski povjesničar Gordon Martel koji smatra da je pozadina izbijanja Velikog rata još uvijek skrivena u Beogradu gdje su “Crna ruka”, Apis i Pašić, nastojeći “sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom”, prije više od jednog stoljeća “zakuhali” prvi globalni sukob 20. stoljeća.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
