ARHIVI SU VEĆ OTVORENI JAVNOSTI, ALI JEDAN DIO GRADIVA NIJE DOSTUPAN
Nedavno je hrvatsku političku scenu uzburkao intervju predsjednika Hrvatskog sabora i čelne figure Mosta nezavisnih lista Bože Petrova koji je dao novinarki Večernjeg lista. Uredništvo tih novina dobro je procijenilo koliku će pozornost javnosti intervju dobiti, da ga je postavilo na samu naslovnicu zajedno s fotografijom g. Petrova. Da li je riječ o političkom spinu pred lokalne izbore u svibnju budući da posljednje ankete procjenjuju pad popularnosti Mosta vrijeme će pokazati.
U navedenom intervjuu sporno je nekoliko pogrešaka i neistina koje su se, slučajno ili ne, potkrale, kako novinarki i uredništvu novina, tako i g. Petrovu, odnosno osobi/ma koje su ga po pitanju državnih arhiva i njihovog gradiva (pogrešno) savjetovali. Krenut ćemo redom.
Ne postoji “Zakon o državnom arhivu” niti “Državni arhiv” kao jedinstvena institucija kako je navedeno. U Hrvatskoj postoji sedamnaest samostalnih područnih državnih arhiva (uglavnom po jedan u upravnom središtu svake županije) na čelu s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu kao čelnom institucijom, te jedini za sada specijalizirani arhiv Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Rad navedenih državnih arhiva definiran je Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima, a ne s nepostojećim Mostovim “Zakonom o državnom arhivu”.
U prilog mogućoj tezi o političkom spinu pred lokalne izbore ide i činjenica kako Most pri izradi “svog” prijedloga nepostojećeg “Zakona o državnom arhivu” nije kontaktirao struku. Na to su nas u otvorenom pismu g. Petrovu upozorili arhivski stručnjaci i predstavnici najviših tijela arhivske struke kod nas.
G. Petrov također navodi kako “arhivi u Hrvatskoj moraju biti dostupni svima pod jednakim uvjetima (…)” što je već učinjeno. Prema dosadašnjem zakonu, “pravo na korištenje javnoga arhivskoga gradiva imaju svi korisnici pod jednakim uvjetima”. Možemo slobodno istaknuti kako je velika većina dokumenata u državnim arhivima već dostupna javnosti! Raspon godina dokumenata koji se nalaze u državnim arhivima je od 10. do 20. stoljeća.
S pravom se pitate koje onda gradivo nije dostupno? Riječ je o jednom dijelu gradiva partije, nastalom uglavnom nakon 1977. g. Kad je predavala dokumente Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske u Hrvatski državni arhiv, Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) kao pravni sljednik ugovorom se osigurala kako bi spriječila dostupnost jednom dijelu dokumenata koji se odnose na podatke o članovima Saveza komunista, osobnim kadrovskim dosjeima, Statutarnoj komisiji itd. Bez odobrenja SDP-a ti dokumenti se trenutno ne mogu dobiti. I u tome je problem jer SDP niti bilo tko drugi ne smije ograničiti dostupnost gradiva koje je nastalo radom vladajuće (jedine) političke organizacije u državi koja više od 25 godina ne postoji. Inače, po zakonu vlasnik tog gradiva je Republika Hrvatska, a ne SDP!
Drugi problem pri korištenju arhivskog gradiva iz doba komunizma je ako je ono klasificirano i ima neku oznaku tajnosti. I danas nakon 25 godina ako želite uvid u klasificirane dokumente neke druge države koja je davno prestala postojati, deklasifikaciju istih moraju provesti nadležna tijela Republike Hrvatske! Nonsens samo takvi.
Ono što nitko neće smjeti napraviti jest učiniti javno dostupnim dokumente na kojima se nalaze osobni podaci građana. Ni danas ne možete objaviti osobne podatke o osobi koja je primjerice rođena u posljednjoj ratnoj godini postojanja Austro-Ugarske jer nije prošao zakonski rok od 100 godina od rođenja te osobe. Bez obzira da li je ta osoba u međuvremenu preminula ili ne. Ustav RH kao temeljni državno-pravni akt također štiti sigurnost i tajnost osobnih podataka. Zakonske regulative Europske unije isto reguliraju i strogo kontroliraju objavu osobnih podataka. No to ne znači da i ti dokumenti neće i nisu dostupni znanstvenicima i državnom odvjetništvu. Kad toga ne bi bilo, ova inicijativa pretvorila bi se u “lov na vještice”.
A koga bi uostalom i “lovili”? Prosječna dob visokopozicionirane osobe s javnim djelovanjem i ovlastima u Hrvatskoj neka je 50 godina, što znači da je ta osoba imala oko 20 godina kada se komunistički jugoslavenski totalitarni režim raspadao – nedovoljno za oštriju indoktrinaciju. Ali sudeći prema nekim medijskim istupima, možda i postoje primjeri nekadašnjih suradnika UDBA-e koji su danas sveučilišni profesori. Neka se tim bavi državno odvjetništvo za koje ti dokumenti nikad nisu ni bili nedostupni, bar ne od 1990. g. naovamo. Isto tako, legitimno je od građana ove države tražiti i dobiti informaciju da li je osoba koju planiraju podržati na izborima bila dijelom nekadašnjeg komunističkog režima, pa čak i kao pasivan član. Demokratsko pravo svakoga je da bira i da bude izabran. Ako netko ima ambiciju obnašati odgovorne funkcije u politici i društvu, onda je normalno da u demokratskom i transparentnom uređenju kakvim težimo biti ne smije biti tajni.
Ono što u Hrvatskoj nedostaje je javni konsenzus o nekim pitanjima iz prošlosti, poput opće prihvaćene definicije komunističkog režima koji je bio na vlasti u razdoblju 1945.-1990. Dvadeseto stoljeće je stoljeće triju totalitarnih režima na prostoru Hrvatske. Svi s istim ciljem – što drže se zadržati na vlasti i pri tome su se koristili ama baš svim metodama kako bi u tome uspjeli. Prvo je bio monarhistički jugoslavenski režim koji se nije libio koristiti vatrenim oružjem u narodnoj skupštini kako bi likvidirao svoje političke protivnike. Takvo političko nasilje potenciralo je još strašnije međunacionalne sukobe i podjele koji su se dogodili za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pola stoljeća komunistički jugoslavenski režim relativno uspješno uspijevao je nametnutom tiranijom kontrolirati međunacionalne podjele da bi oni ponovno početkom 1990-ih ekskalirali.
Službene politike režima monarhističke Jugoslavije, a zatim i NDH relativno su istraženi. Pri tome treba bit na oprezu jer se veliki dio tih istraživanja provodio za vrijeme komunističkog režima i pitanje je znanstvene objektivnosti i temeljitosti rezultata. Na red je došlo istraživanje “socijalističke” Jugoslavije. Istraživanje komunističkog režima neće se moći provesti bez da je cjelokupno gradivo partije koje je sačuvano (!) u potpunosti javno i transparentno. I taj posao prepustimo povjesničarima, a ne političarima. Državni arhivi su odgovorni za one dokumente koji se kod njih nalaze i oni svoje obveze ispunjavaju, ali nisu i ne mogu biti odgovorni za one dokumente koji možda nedostaju i nikad do arhiva nisu došli.
Radoslav Zaradić
