Razgovor (ne)ugodni građanina Zorana M. u DORH-u
Stjecajem okolnosti u posjedu smo transkripta iskaza građanina Zorana M. danog DORH-u prije nekoliko dana. U nadi kako interes istrage time ne će biti ugrožen, a razvoj događaja upućuje da ne će, u interesu javnosti odlučili smo ga objaviti. Napominjemo kako su radi zaštite osobnih podataka imena svih sudionika izmišljena. U nastavku slijedi prijepis dijela razgovora kojeg su djelatnici DORH-a, Dinko C. i Mladen B. vodili s građaninom Zoranom M. u svojstvu svjedoka u predmetu isplata dnevnica temeljem putnih naloga za nepostojeća službena putovanja odobrenih u Vladi RH.
DINKO C. : Jeste li ikad za vrijeme obnašanja dužnosti u Vladi RH potpisivali nekakve putne naloge?
ZORAN M. : Ne! Orao ne lovi muhe!
DINKO C. : Bravo, bravo! Ajmo dalje! … Jeste li ikad utjecali na tadašnjeg predstojnika Ureda Vlade RH, Tomislava S. da potpisuje putne naloge mimo zakonom propisane svrhe?
ZORAN M. : Naravno da nisam! Tomislav S.? Nikad čuo!
DINKO C. : A, nego! … Recite, je li Vam kad pristupio neki vladin službenik i izrazio sumnje na zloporabu pri odobravanju putnih naloga?
ZORAN M. : Ne, nije!
DINKO C. : Sigurno? Baš nikad? Bilo kad i bilo gdje?
ZORAN M. : Ma, jok! Nema tu ništa, … ničevo, … nada!
DINKO C. : Da, daaa (kao dida Mate u reklami)! Mladene, jesam li ti rekao da tu nema ničeg! Plaćaš ručak u Taču, a mogao bi i Zoran s nama kad je već tu … U svakom slučaju, sad imamo dovoljno. Mislim, dovoljno da pustimo “Maloga” van. Ajd’ stavi to u pismohranu!
ZORAN M. : Jaooooo!
DINKO C. : Ma, što je sad?
ZORAN M. : Auuuuu! Boliiiii!
DINKO C. : Što boli? Gdje boli? … Čaša vode? Kocka šećera?
ZORAN M. : Ma, bolne mi prepone! Držiš me na tom rasklimanom stolcu već 15-20 minuta i onda se još čudiš. Ovdje je gore nego u Saboru … Sorry, buraz, ali ono kad si spomenuo pismohranu, pomislio sam da me pitaš za Krešu.
DINKO C. : Ah, to! Ma, taj je slučaj na sigurnom, u onoj ladici s naljepnicom “Ne diraj, izvidi traju do smrti osumnjičenika”, ha-ha! Osim brace tu su ti i tata i tast, i bratići i stričevi, i uje… dobro, ajde, Uje baš i ne, …, he-he! Uostalom, tu je i onaj tvoj, … kako se ono zove, …, je l’ “Madison”? Čekaj da vidim, … je, je, i on je tu kao i ostalo tvoje da sad ne nabrajam, tako da nemaš brige! Nego, reci ti meni, jesi li za ručak u Taču? Mladen časti! Na HAVC-ovu karticu! … Znaš, podijelili nam ih oni režiseronje jedno pet-šest komada u znak divljenja, jer kažu da smo bolji u njihovu poslu od njih samih… Dobro, možda nije sve u divljenju, ima nešto i u zahvalnosti!
Nije nam namjera ovim “transkriptom” konkurirati za scenarij dokumentarca iz portfelja HAVC-a, iako bi tamo odgovorne naslov zacijelo zaintrigirao, nego fiktivnom ilustracijom ukazati na modus operandi i stanje svijesti u jednoj drugoj državnoj instituciji – instituciji koja je, baš poput HAVC-a, razvila model koji savršeno funkcionira – DORH-u. A tvorci su tog modela našli nadahnuće u biću iz jedne bajke – pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea, dvoglavoj kreaturi kojem jedna glava služi da govori i misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću, tom izvornom hrvatskom patentu kojim je mali hrvatski narod obogatio riznicu svekolikog čovječanstva, jedna glava služi za selektiranje slučajeva – koji će u obradu, a koji u ladicu “Ne diraj, izvidi su u tijeku” – a druga da one odabrane za odstrjel jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Za razliku od stvorenja iz bajke, našem pravosudnom pushmi-pullyu glave se mogu i zamijeniti tako da se jedna odšarafi pa stavi na mjesto druge i obrnuto. Tako da ona koja je žvakala govori, a ona koja je govorila žvače.
Ključna prednost ovakvog pravosudnog modela je upravo u tome da on radi sve sam, autonomno, gotovo automatizirano. Posve neovisno o svojoj zakonom predviđenoj funkciji, poput nekog futurističkog robota tipa Terminatora, model sam kreira i klasificira procese te osigurava kompletnu pripadajuću infrastrukturu. Od neodlučnih ili osvetoljubivih ljudi stvara pouzdane svjedoke, od bezvrijednih papira i snimaka autentične dokumente, a usput stigne i upravljati prioritetima obrade predmeta, te ciljano izvještavati javnost koristeći je kao polugu pritiska na svjedoke i osumnjičenike u istražnoj fazi. Obično turne neki iskaz na naslovnice i u udarne televizijske vijesti čime metu, osumnjičenika ili svjedoka, izlaže javnoj sramoti. Kad zagusti, kadar je istodobno postupiti i po desetak prijava bivšim načelnicima gradova, primjerice Omiša i Metkovića (što li se još samo čeka s Vrgorcem?). Autonoman kakav jest sustav brifira domaće lutkare iz sjene, naposljetku još i podtajnika tajništva one velebne utvrde smještene u predgrađu zagrebačkog predgrađa (jer Buzin Velikoj Gorici to svakako jest). Pa nije čudno da takav rad zahtijeva udarničkih 16 sati dnevno. Kad se sve zbroji, ispada još i malo.
Kad bi se postupalo samo po dužnosti, temeljem iskaza vjerodostojnih svjedoka, nalaza državne revizije i drugih državnih tijela, sve bi se pretvorilo u dosadnu dnevnu rutinu i iziskivalo svega nekih 5-6 sati angažmana dnevno pa bi mehanizam ostao neiskorišten. No, nositeljima ovako sofisticiranog sustava s nesagledivim mogućnostima primjene jednostavno je ispod časti i njihovog profesionalnog digniteta kad im sve dođe na gotovo. Zato su takve banalnosti uglavnom klasificirane, kako smo vidjeli, pod “Ne diraj, izvidi traju do smrti osumnjičenika”. Osim ako se ne poklope neke iritantne okolnosti kao u slučaju s početka teksta. Tada se nevoljko briše prašina s korica i stvar rješava ekspresno i nezainteresirano, gotovo s prijezirom.
I sve je išlo kao po loju dok se, nema tomu godinu dana, nije pojavio neki čudak, koji je naumio uskratiti povjerenje glavi (tj. glavama) sustava – tog unikatnog spoja hrvatske pameti i fosilizirane totalitarne svijesti. Pod njegovim utjecajem čak je i nadležni saborski odbor predložio demontažu te dvoglave skalamerije. Srećom, tu su se našli odgovorni ljudi koji su taj sulud naum spriječili u samom začetku. Ljudi od riječi i ugleda u narodu, misli i djela postojanih kano klisurine. Kad još zagrme u Saboru, pa onako srčano i momački sipaju verbalne kanonade kunući se u nacionalne interese, ima li koga tko im ne bi povjerovao?
Oboružani “Orbico” franšizom na moral, reforme, i nacionalne interese rođeni su reformatori ocijenili takvu reformu jednostavno nepotrebnom. U Cvitan-Bajićevom radu oni, naravno, ne vide ništa loše (dobro, osim što možda malo šteka s tim Vrgorcem, ali spremni su zasad prijeći preko toga, jer im je obećano da će, je l’ …). A i čemu mijenjati sustav koji funkcionira kao urica i zamijeniti ga nečim posve neupotrebljivim?
No, iako su hodogrami lučonoša demokracije u ogromnim količinama i uspješnih, “autonomnih” modela DORH-a i HAVC-a tako lijepo i skladno uvezani, u cijeloj priči jedno pitanjce ipak ostaje neodgovoreno. Kako, naime, u te modele – plodovi čijeg su rada savršeno kompatibilni s interesima država i struktura kojima odgovara nesmiljeno hribanje i hribarsko ogovaranje Hrvatske i Hrvata – uklopiti i nacionalni interes one države koja stoji u nazivu DORH-a (pa i HAVC-a) i naroda koji ih financira? Teško, vrlo teško, kako zorno svjedoči medijski i parasudbeni tretman čudaka koji su se usudili reći – car je gol!
Grgur S./Kamenjar.com
