CRVENIMA SE CRNO PIŠE: Nakon afere Saucha, ionako srozani SDP zapravo se raspada!
Crvenima se crno piše
Posljednja i još uvijek dominantna kriminalna afera, u središtu koje je bivši Milanovićev predstojnik Ureda Vlade RH Tomislav Saucha, u političkome i u moralnome smislu bacila je SDP na koljena.
Ionako u svojevrsnome knockdownu nakon gubitka parlamentarnih, a prije toga i predsjedničkih, i europskih i lokalnih izbora, ova bi afera mogla označiti početak raspada te stranke. Kada je prošloga tjedna saborskome zastupniku Sauchi ukinut imunitet te je nakon toga odmah uhićen i pritvoren u Remetinec zbog sumnje da je krivotvorio putne naloge na imena Slavka Goldsteina, Sinišu Petrovića i Nevena Budaka, a da ljudi uopće nisu putovali niti imaju blage veze o čemu je riječ, te je tako, po tvrdnjama iz Dorha ukrao više od 500 tisuća kuna u nekoliko godina koliko je trajalo to izvlačenje novca, bio je to takav šok za SDP od kojega se još dugo ne će oporaviti.
Tomislav Saucha bio je jedan od najlojalnijih suradnika bivšega predsjednika Vlade i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Njegovim uhićenjem raspršila se svetačka aureola i sav visoki moralni kredibilitet kojima je Milanović neutemeljeno kitio svoju stranku, suprotstavljajući je kao takvu HDZ-u. Ovaj put je i sam Zoran Milanović iznenada prošloga petka banuo ispred Vladine zgrade na Trgu svetoga Marka i izjavio pred novinarima, a da ga praktički nitko ništa nije ni pitao, da on kao Sauchin šef ima moralnu, ali ne i kaznenu odgovornost. Milanović, koji se, dakle, povukao iz politike i javnoga života imao je gadnu potrebu obratiti se javnosti. Koliko je u tome bilo straha da bi po “zapovjednoj odgovornosti” i sam mogao biti uhićen, teško je procijeniti, ali odjednom je nestalo uobičajene bahatosti i nadmenosti u njegovu nastupu. Bio je manji od makova zrna.
Mnogi analitičari, oni koji su skloni, ali i oni koji nisu skloni SDP-u i Milanoviću, vjeruju kako on sam nije krao i da nema veze s ukradenim novcem. Neki obrazlažu da je to sitan, kokošarski kriminal da bi se njime briselski Zoka bavio. Kao, bilo bi mu, valjda, “ispod časti” muljati s takom malim novcem. Moguće je da je to zaista istina, ali po toj logici sitan novac je i iznos od 15.000 kn u aferi Madison koji je svakoga mjeseca vlasnik jedne agencije isplaćivao posredniku za fiktivne usluge, a te transakcije obavljao je, po vlastitome priznanju, po nalogu upravo Zorana Milanovića kojemu je novac i bio upućen. Je li istina ili ne, službeno nije utvrđeno, ali je utvrđeno da je prijavitelj zaista na ime fiktivnih usluga isplaćivao spomenutu mjesečnu svotu. U vrijeme te afere Milanović je bio na vlasti pa je pitanje je li se Dorh uopće i usudio ići do kraja u rasvjetljavanju istine, ili je, pak, istinu otkrio, samo se nije usudio objelodaniti ju i djelovati. Danas Milanović nije na vlasti. Da jest, sasvim sigurno ne bi isplivala u javnosti ni afera Tomislava Sauche.
Divinizacija Zorana Milanovića
Unatoč brojnim uzastopnim porazima na izborima svih vrsta, ljevičarski mediji i analitičari divinizirali su čelnika te stranke Zorana Milanovića. Opraštali su mu poraze. Osvajao ih je svojom retorikom, premda je ona bila najčešće običan manirizam bez ikakva stvarna sadržaja, zatim svojom prgavošću i odsustvom poltronskoga instinkta u komunikaciji u stranci i u javnoj domaćoj ili međunarodnoj komunikaciji. Podržavali su ga dijelom i zbog činjenice što u SDP-u nisu vidjeli nikoga tko mu je iole ravan. Predstavljali su ga kao vladara koji možda i nije bio sposoban, ali je, isticali su, bio pošten, za razliku od HDZ-a kojega su uvijek uzimali kao metaforu lopovluka. Zahvaljujući takvoj manipulativnoj i lažno konstruiranoj predodžbi, Milanović je godinama mogao suvereno preživljavati i na čelu stranke i na čelu Vlade. A kad je došao i šesti poraz zaredom na izborima, sam se odlučio na povlačenje premda bi ga poklonici i podrepaši i dalje ondje rado vidjeli.
Milanović je otišao, a s njime su nestale i one krhke integrativne veze među članstvom SDP-a. Od osam kandidata za njegova nasljednika, pobijedio je mlađahni Davor Bernardić. Polovica je članstva razočarano, gotovo svi medijski kolumnisti u tuzi za Milanovićem sve više Bernardića diskreditiraju. Pristaše Ranka Ostojića, bivšega izravnoga Bernardićeva konkurenta na prošlim unutarstranačkim izborima, ne drže do Bernardića kao ni do lanjskoga snijega, samostalno se druže i okupljaju, SDP još nema kandidate ili su posve anonimni u nekim velikim i značajnim sredinama kao što su Zagreb i Split, Zadar…
Nastupi SDP-ovih saborskih zastupnika u raspravama u Hrvatskome saboru tragikomični su, plitkoumni i neargumentirani te na razini boljševičkoga primitivluka. I nakon svega sustigla ih je afera Tomislava Sauche s preplašenim Milanovićem. Dodaju li se tomu sukobi među poznatijim članovima te stranke koji pune stupce novina zadnjih dana, poput sukoba između Predraga Matića i Rajka Ostojića, zatim naknadno trijumfiranje bivšega SDP-ovca Slavka Linića koji i ovih dana podsjeća da je na vrijeme upozoravao na sve afere koje je Zoran Milanović potiskivao, posebno one u središtu kojih je bio njegov brat, onda je zapravo dojam rasula u SDP-u još drastičniji.
SDP nije prošao transformaciju
SDP u 25 godina hrvatske samostalnosti nije prošao svoju ideološku, svjetonazorsku i moralno-političku transformaciju. Ne samo to: stranka je u svojevrsnoj regresiji čak i u odnosu na zadnje godina socijalizma pa su danas veći demokrati, veći domoljubi, obrazovaniji i civiliziraniji, neki veterani poput Josipa Leke, nego mlađi ljudi poput Marasa, Stazića ili Bojana Glavaševića čiji istupi odišu nevjerojatnim lažima i neskrivenom mržnjom. Stranka se nadahnjuje jugoslavenskim komunizmom i njegovim diktatorom i masovnim ubojicom J. B. Titom, licemjerno pokušava poentirati na “čistome obrazu”, a ima više kriminalnih afera i osuđenih pojedinaca nego druge političke stranke, ima stalno potrebu relativizirati vrijednosti Domovinskoga rata, ustraje u obrani laži jugosrpske historiografije, forsira kadrove s kriptokomunikstičkom prošlošću… Jednostavno rečeno, SDP kao stranka nije srasla s povijesnim duhom hrvatske nacije i s idejom hrvatske države. Po njihovim nastupima moglo bi se zaključiti da Jugoslavija još živi, a oni, kao svoj core business, u poodmaklome 21. stoljeću, još ganjaju ustaše i predvode juriš protiv nacionalističkih hrvatskih heretika.
Trenutačni predsjednik SDP-a Davor Bernardić rođen je 1980. godine i nema veze s komunizmom. Ali to je slabašan paravan koji ne može prikriti njegov mentalni komunistički obrazac po kojemu egzistira u politici. Bernardić je ovih dana na tribini Pupovčeva SNV-a nešto blebetao o tomu kako je SDP navodno jedina brana revizionizmu, i to u situaciji kad je revizionizam, zbog očitih laži, veliki društveni imperativ. Njegovi pretci s očeve strane bili su istaknuti HSS-ovci, zatvarani i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, ali su pretci s majčine strane iz Pakraca, partizani i komunisti. Nakon rastave roditelja, nastavio je živjeti s majkom, a po vlastitu priznanju, na njegovo političko oblikovanje najviše je utjecao majčin otac, djed Teodor. Rezultat toga je i Bernardićevo bezuvjetno zauzimanje za ostanak Trga maršala Tita u Zagrebu, kao i poklič upućen HDZ-u da se povede borba protiv ustaštva. Mladi starac Bernardić tako nastupa kao najzadrtiji komunist tipa Sime Dubajića. S takvim čelnikom SDP-u je zajamčen put u propast.
S društvenoga stajališta gledano, možda je čak i bolje da situacija dođe do dna. SDP je s takvim ljudima potpuno izgubljen, posve je izvan vremena i prostora. Bernardića je iz naftalina izvukao svojedobno Milan Bandić i postavio ga za svojega nasljednika u stranci. Premda iz siromašne obitelji, mladi junoša brzo se privikao na dobro: počeo je odlaziti na ručkove u najelitnije zagrebačke restorane. Nije se pokazao kao radoholik, kao, uostalom, ni njegov prethodnik Milanović, nego je odabrao ulogu salonskoga komunističkoga ljevičara, snoba, koji je, s malo općega znanja i s osrednjom inteligencijom, zapravo običan ekstrovertirani konformist bez subjektiviteta, od kojega ni stranka ni hrvatska politika nemaju apsolutno nikakve koristi, nego samo štete. Crvenima se crno piše.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
