Potpuni rusko-srpski debakl u Crnoj Gori
Doista je malo krupnih političkih događaja u posljednjih desetak godina u Europi kao što je neuspjeli državni prevrat u Crnoj Gori 16. listopada prošle godine, izveden na dan crnogorskih parlamentarnih izbora.
U Hrvatskoj je taj događaj prošao relativno nezapaženo, nitko se od „viđenih i uglednih političkih analitičara“ nije pojavio na prigodnim TV emisijama, jer takvih emisija uopće nije bilo. Mediji se i dalje ponašaju kao da smo još u Jugoslaviji „bratskih naroda i narodnosti“ pa se agitpropovski jugoslavenski umovi ne žele miješati u unutarnje stvari bratske republike. U Crnoj Gori se odvijaju goepolitički pomaci bitni za jugoistok Europe, a Hrvatskom je zavladao medijski muk o ruskom pokušaju državnog prevrata u toj nama susjednoj zemlji. Hrvatski su mediji i politički establišment minimalizirali ključan političke događaj u našem neposrednom susjedstvu, na našoj državnoj granici te na taj način negirali njihov značaj za Republiku Hrvatsku, za Europsku Uniju i NATO. Sve je to učinjeno s ciljem kako bi se umanjio očajnički pokušaj Rusije da postavljanjem sebi privržene vlade u Crnoj Gori izbije na Jadran i uspostavi pomorsku bazu.
No pođimo redom. Rusko-sovjetska frustracija izlaskom na Sredozemlje traje neprekidno već preko dva stoljeća, još od Petra Velikog, i usprkos ratovima u Europi i dvama svjetskim ratovima nijedan ruski pokušaj nije urodio plodom. Isto toliko vremena ruska je diplomacija pokušavala i stiskati i odobrovoljiti vladare Crne Gore da svoju obalu, jednu od luka ili za to prigodnu uvalu, pripusti ruskoj floti. Ništa od toga nije urodilo plodom i onda je Rusija odlučila promjeniti taktiku; okidač je bio približavanje vlade Mila Đukanovića euroatlanskim integracijama. Milo Đukanović i njegov DPS vodili su Crnu Goru u NATO. Znalo se da, što god učinio, prosrpski Nacionalni forum nije mogao pobijediti na parlamentarnim izborima 16. listopada 2016. godine, zato se Rusija odlučila na državni prevrat koji je u tajnosti pripreman od 2014. godine.
Državni prevrat pripremljen je za 16. listopada navečer po zatvaranju birališta i neslužbenoj objavi prvih rezultata. Negdje oko 9 sati navečer, u vrijeme kad zavlada kakofonija političkih izjava, izljeva radosti i mržnje, kad svi proglašavaju izbornu pobjedu i slave, kad su trgovi i ulice pune ljudi i kad zastupnici ulaze u Skupštinu. Jedna manja skupina terorista trebala je oteti premijera Mila Đukanovića i prigodice ga likvidirati, a znatno veće grupe terorista preodjevene u odore policijskih specijalaca trebale su otvoriti vatru iz automatskog naoružanja i poubijati što veći broj pripadnika crnogorske temeljne i specijalne policije; napraviti pokolj i kaos te naoružani ući u Skupštinu i zauzeti je. Tamo bi teroriste-prevratnike dočekali zastupnici Demokratskog foruma (DF) na čelu s Andrijom Mandićem i DF bi proglasio izbornu pobjedu i izvanredno stanje. Demokratska fronta srpskih nacionalista ni danas, četiri mjeseca nakon službeno potvrđene Đukanovićeve pobjede, ne priznaje ni rezultate izbora, ni legalno izrabranu crnogorsku vlast nego prijete smrću državnom tužiteljstvu, a Crnoj Gori građanskim ratom.
Organizator prevrata su pripadnici ruske službe FSB, konkretno Eduard Širokov, tj. Eduard Šišmakov (zamjenik ruskog vojnog atašea pri veleposlanstvu Rusije u Poljskoj, 2014. godine protjeran iz Poljske zbog špijunaže) i Vladimir Popov. Vjerojatno pripadnici GRU-a, ruske vojne obavještajne službe koja je nešto kapacitetnija od FSB-a. Oni su priskrbili novac i formirali terorističku skupinu, tj. regrutirali srbijanske nacionaliste koji su nabavili oružje u Albaniji (50 strojnica i 50 pištolja) i u koordinaciji s militantnim pripadnicima DF-a trebali izvesti planirani prevrat. Procjenjuje se da je organizacija i izvršenje Ruse koštalo oko 20 milijuna eura. Međutim već je kupnjom oružja cijela operacija bila kontaminirana i provaljena.
Vertikalna subordinacija od spomenutih ruskih operativaca spuštala se prema Aleksandru Sinđeliću, koji je još 2014. godine bio na provjeri, poligrafiran kod FSB-a u Rusiji (na poligrafu ruske proizvodnje?), a onda niže u lancu subordinacije prema Predragu Bogičeviću, Nemanji Ristiću, pa do Mirka Velimirovića, osobe zadužene za nabavku naoružanja i osobe koja je crnogorskim službama druknula cijelu terorističku operaciju državnog prevrata, a koja je danas, kao i Aleksandar Sinđelić, postao svjedok-pokajnik. Oružje je od Velimirovića trebao preuzeti general Bratislav Dikić, bivši zapovjednik srbijanske žandarmerije, zvani „Mali Legija“. No, Mirko Velimirović, inače punokrvni četnički vojvoda, kupljeno je naoružanje uništio i nekadašnji prvi srbijanski žandarm, Bratislav Dikić, nije imao s čime pucati.
Preko BIA-e, za cijelu je operaciju državnog prevrata u Crnoj Gori znao i srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Ta srbijanska obavještajna agencija cijelo je vrijeme, prema tvrdnjama dobro upućenih, presretala i slušala komunikaciju prevratnika, makar se njihova komunikacija odvijala preko deset posebno kriptiranih telefona. Srbijanski premijer, Aleksandar Vučić, u jednom je trenutku shvatio da se nema čemu veseliti, pogotovo kad je BIA odslušala razgovor o likvidaciji Mila Đukanovića, jer se prije ili kasnije to i njemu može dogoditi, da mu ruski operativci s lokalnim političkim protivnicima srede državni prevrat, a njega likvidiraju. Likvidacija predsjednika Vlade u Srbiji ima dugu i bogatu tradiciju. Shvatio je da se to može Srbiji dogoditi istoga dana kada i Crnoj Gori. Zato je nakon neuspjelog prevrata u Podgorici BIA uhitila Šišmakova i Popova, ali ipak nije mogla odbiti zahtjev Srgeja Lavrova da ih ruski šef obavještajne zajednice, Nikola Petrušev 26. listopada 2016. preuzme u Beogradu i s njima se vrati u Moskvu.
O prevratničkoj namjeri srbijanskih terorista znala je i SPC, ona je u pod okriljem nepostojećeg vjerskog hodočašća omogućila srpskim nacionalistima da neprimjetno pređu u Crnu Goru i smjeste se u manastiru Ostrožac. Svetosavlje je već dugo jatak svim srpskim nacionalistima, tako je bilo i u Crnoj Gori.
Prevrat nije uspio, jer ovo nisu kominternovska vremena NKVD-a i ustrašeni sovjestski građani; previše je bilo bijedne izdaje i pokajničkih namjera. Do travnja mjeseca, kad se optužnica mora podignuti, sve će potankosti, osobe i hodogrami biti poznati. Zbog sumnje na teroristički akt za sada su uhićene 23 osobe, a za dvije osobe, zastupnike DF-a u crnogorskom parlamentu, konkretno Andriju Mandića i Milana Kneževića, parlament je ukinuo zastupnički imunitet.
Ruske silnice i savezništva na Balkanu desetljećima se ne mijenjaju i isto toliko godina dosta su neuspješna. Bilo je za očekivati da Rusija na svaki način spriječi ulazak Crne Gore u NATO, kad već nije mogla spriječiti odvajanje Crne Gore od Srbije, ali uskogrudan i ustrašen sovjetski um i grube kominternovske metode više ne funkcioniraju u demokratskom i slobodnom svijetu. Rusija nije shvatila da su svi njihovi srbijanski pouzdanici, tj. srpski nacionalisti, zapravo loša roba. I prije nego su krenuli u prevrat, izdaja je već bila u tijeku. Uskoro će gotovo svi, a ne samo Velimirović i Sinđelić biti svjedoci-pokajnici, zapravo izdajnici jedne opake ali traljave operacije. Ali to neće spriječiti srpsku deseteračku povijest da ih za desetak godina opiše hrabrima i slavi kao junake.
Ovaj put plaćenici srpskog nacionalizma i njihovi ruski mentori nisu shvatili da su se ovaj put namjerili na prejaku i dobro organiziranu silu, NATO i njegovu obavještajnu službu. Onaj tko je izveo neovisnost Crne Gore i doveo je na korak do ulaska u NATO, neće valjda dozvoliti da cijelu operaciju unište traljavi srpski nacionalisti u Crnoj Gori predvođeni skučenim operativcima Putinove sovjetske škole.
Zato nije čudno da je predsjednica Kolinda Grbar Kitarović na forumu u Müncenu prošli tjedan u razgovoru sa Sergejem Lavrovim rekla ruskom ministru Vanjskih poslova da se Rusija ne bi trebala dirati u jugoistok Balkana. Sergej Lavrov primjedbu je progutao svjestan ruskog debakla i sramote u Crnoj Gori.
J. Gajski/hrsvijet.net
