TIHOMIR DUJMOVIĆ: E, nama je puko film
Foto Arhiv HANZA MEDIA
Masovna podrška glumaca koju su dali svemu, pa onda i Hrvoju Hribara, još više drčna i bahata teza pod egidom “tko je ta revizija”, što je tako silno podsjetilo na Titovu tezu “ne treba se držati zakona kao pijan plota”, sve to još začinjeno priglupom prispodobom glumca Gorana Navojeca da “jedino Gogoljev revizor može suditi što je doprinos razvoju hrvatske kulture”, pa ona podrška glumca Hadžihafizbegovića, glumca iz susjedne države koji zna intervjue jednog sadržaja davati u BiH kad odgovara na pitanja o hrvatskoj politici, a drugog kad nastupa ovdje, cijeli taj dekor i retorika prosvjeda, odnosno podrške Hrvoju Hribaru koja prešućuje fakte, zapravo silno sablažnjavaju.
Gdje im je sram?
Sablažnjava to da nitko od navodno 600 glumaca koji bespogovorno podržavaju Hribara i ovakav HAVC nisu imali potrebe reći: a) da ih je sram da je čelnik HAVC-a onako prostački izvrijeđao njihovu kolegicu Ivonu Juku čitajući njezin zdravstveni karton pred milijunskim auditorijem, b) da se ograđuju od onih konstatacija revizije gdje se iz aviona vidi kriminal, kao i od nepotizma o kojem čitaju po novinama kada vide da je bilo primjera da su muževi ženama, i obratno, dizali ruku za dobivanje milijunskih iznosa za njihove nota bene nerijetko obiteljske projekte.
Obzirom da nitko od njih nije imao potrebu jasno se i glasno ograditi ni od podlosti na čijoj je posteljici nastala ideja o čitanju nečijeg zdravstvenog kartona na javnoj televiziji, niti je itko imao potrebe ograditi se od najkonkretnijih kršenja zakona koje je revizija konstatirala, možemo jedino birati što je od toga dvoje skandaloznije.
Ako je državna revizija ustanovila da je protuzakonito “HAVC ugovarao računalne, revizorske i odvjetničke usluge u iznosima iznad 50.000 kuna, a da Upravni odbor o tome nije odlučivao”, o kakvom “Gogoljevu revizoru” govori Goran Navojec?
Ako u zakonu stoji odredba da Upravni odbor HAVC-a može samostalno “donositi odluke za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna”, a da je za veće iznose nužan stav nadležnog ministarstva, to naizgled može biti idiotska zakonska norma, ali ako želimo živjeti u pravnoj državi, ona se mora poštovati.
Ni prva ni zadnja dvojbena pravna norma. No, ona je idiotska jedino kad je tumače glumci koji od nje imaju koristi, inače je posve uravnotežena.
Norma hoće reći da država, dakle to su oni koji vam daju novce, ima pravo baciti oko da vidi (na iznose veće od 200.000 kuna) kako ih trošite. Dakle, neće vam oni dopisivati ili mijenjati scenarij, to vam je radila avangarda radničke klase pola stoljeća, ova vlast bi samo bacila oko da vidi kuda joj odlaze milijuni koje vam ona donira. Ili ne smiju niti to?
Žele li glumci reći da sve što oni rade s našim novcem treba, pače mora, biti oslobođeno apsolutno svakog zakonskog nadzora? Ne? Zašto onda ovako vrijeđaju državnu reviziju koja sasvim sigurno ne radi ništa drugo negoli postupa po zakonu?
Zašto bi bilo tko bespogovorno vjerovao da kod nekih ljudi umjetničke slobode baš nikada ne bi bile pokriće za nepotizam, sukob interesa, kriminal i kršenje zakona? Ili da to stavimo u zakon, da se glumcima ima toliko vjerovati da u zakonu treba stajati kako se “gornje odredbe zakona ne odnose na hrvatske glumce”?
Jer kad vi njima kažete da se nitko njima ne miješa u scenarij i golo umjetničko djelo, ali da država u ime poreznih obveznika ima obvezu kontrolirati na što trošite novce, onda glumci takve kontrolore tretiraju kao Gogoljeva revizora! Fantastično. Ali, to je doista samo korak do teze “da se ne treba držati zakona kao pijan plota”.
Jer, kad Navojec govori protiv državne revizije, on nam ne otkriva gdje je revizija prekršila zakon u svom poslu, on ne otkriva gdje je revizija pogriješila, ne, zanimljivo, on nam počne nabrajati nagrade koje su dobili hrvatski filmovi! Kakva fenomenalna zamjena teza!
Pa nije revizija rekla da te nagrade niste osvojili. Ili on hoće reći da dobivene nagrade same po sebi sugeriraju da kršenja zakona i nepotizma nije bilo? Ili je logika ova: vidite, da smo dobili nagrade, pa ako smo dobili nagrade, valjda nam možete oprostiti što se pritom kralo?
Ili se jednostavno htjelo reći da je, kad se radi o umjetnosti, jednostavno nemoguće da se paralelno krši zakon! Ali, nije li sve to skupa plod rada tipičnog partijskog mozga?
Sve što je u slavu Tita i partije, u ovom slučaju filma, samim time je oslobođeno svake ocjene, svakog zakona, svake revizije i svakog slijepog držanja zakona kao pijan plota. Hribareva teza da “nije revizija božanski sud” savršena je inačice iste te logike. Iste te filozofije. Iste te matematike.
Jer, filozofija teza Hrvoja Hribara je logika kopirana iz jednoumlja. A ona kaže da se u ime revolucije “ne treba držati zakona kao pijan plota”. I ta teza je, kako vidimo, usvojena! Jer kada Goran Navojec kaže da je “državna revizija izašla daleko iz svojih okvira”, on zapravo docira državnoj reviziji. On, dakle, zna, premda o tom poslu nema pojma, kada državni revizor “izlazi iz okvira”! Fenomenalno!
Vinko Brešan tvrdi da je “ideja HAVC-a da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte” i ta je definicija uistinu sjajna. To je možda bila intencija na početku i treba je nastaviti, ali ovo što je sad na stolu govori o nekoj drugoj kreativnosti. Ljudi koji brane ovakav HAVC zapravo hoće reći da im ne smeta što je državna revizija konstatirala da su filmskim poticajima plaćani poslovni prostori producentskih kuća.
Ne smeta ih da upravni odbor HAVC-a uopće nije odlučivao o financijskom planu ni o godišnjem obračunu 2015. premda to zakon izričito traži. Primjerice, financijski plan HAVC-a po državnoj reviziji za 2015. uopće ne sadrži prihode iskazane po vrstama, ni rashode i izdatke predviđene za trogodišnje razdoblje, a ključno obrazloženje financijskog plana nije sastavljeno u skladu sa zakonom.
Kad to kažete Goranu Navojecu, on vam kao odgovor nabroji sve nagrade koje su hrvatski filmovi dobili!
Tisuće, tisuće
Državna revizija je ustanovila da je u izvješću o popisu imovine i obveza navedena vrijednost nefinancijske imovine u iznosu od 867 tisuća kuna, a u bilanci i poslovnim knjigama u iznosu od 563 tisuće kuna. Je li i to dio kreativnosti koju zagovara Brešan? Nije, zacijelo, ali ne čujemo njegov bunt na ove fakte. Dakle, fali 300 tisuća kuna, ali nema veze, Navojec kliče, pogledajte kakve smo nagrade osvojili!
Muž, član upravnog odbora, podigne ruku da bi njegova žena dobila tri milijuna kuna za film. Nepotizam? Ma nema veze ako je film bio dobar! I pogledajte sad još i tu bahatost. Dakle, premda HAVC nema niti jedan službeni automobil, Hrvoje Hribar je ipak plaćao jedno garažno mjesto u Kaptol centru i na to je trošio 12 tisuća kuna godišnje. Našeg novca. Ali nema veze, zar ne? Kreativno, zar ne?
Da ne duljim, revizija je utvrdila čak 33 “neusklađenosti sa zakonom”, kako se lijepo tepa lopovluku i kriminalu u umjetničkim krugovima i čovjek bi svima koji podržavaju HAVC vjerovao da ih čujete da su zgroženi na te 33 “neusklađenosti”. Ali, ni Navojec ni Brešan ni riječi o “neusklađenostima”. Josip Jurčević tvrdi da je u HAVC-u “podijeljeno 80-ak milijuna kuna, uglavnom protuzakonito”. Jesu li i tu “kreativci prepoznali kreativce”?
Ako je ta informacija točna, kako je moguće da je ova monstruozna informacija irelevantna i Goranu Navojecu, kao i svakom drugom od 600 filmskih radnika koji su stali iza Hrvoja Hribara obzirom da se baš nitko od njih nije zgrozio nad tom “kretivnošću”? To je tragedija ovog društva i ovog ceha.
“Hribar je za 15 vanjskih suradnika platio korištenje mobilnih telefona u iznosu od 46 tisuća kuna unatoč naputku Vlade koja to izričito ne dozvoljava”, ističe Jurčević i dodaje da je sve to srazmjerno trivijalno u odnosu na podatak da je za 36 projekata HAVC dao 17 milijuna kuna a da nije bilo ugovora.
“Isplate nisu u skladu sa zakonom, no zbog nedostatka dokumentacije nije bilo moguće sve istražiti. Zamislite, Hribar je Državnoj reviziji odbijao davati dokumente!” reći će u prvim reakcijama Josip Jurčević, a svih 600 filmskih djelatnika koji stoje iza Hribara ne vide ništa problematično u svemu ovome.
I to nije sve! Negativno mišljenje Državne revizije za 2015. godinu je ravno treći po redu nalaz neke državne institucije glede HAVC-a, koji je ustanovio kršenje zakona.
Sada je na stolu nalaz Državne revizije za 2015., no godine 2016. jedno drugo tijelo koje je vršilo upravni nadzor HAVC-a isto tako je utvrdilo brojne nepravilnosti Hribarova rada, a ne treba zaboraviti da je Ministarstvo financija 2013. godine utvrdilo čak 50 milijuna kuna teške nepravilnosti. Što ćemo sad?
Nije u pitanju samo revizija i njihova navodna gogoljevska logika. I Ministarstvo financija je konstatiralo kršenje zakona. A onda i upravni nadzor. Sada i Državna revizija.
Jesu li to sve neprijatelji hrvatskog filma? Jesu li svi oni “izašli izvan okvira”, kako stručno Navojec docira Državnoj reviziji? I “Milanovićevo” ministarstvo financija i “Karamarkov” upravni nadzor i “Oreškovićeva” državna revizija. Svi su protiv vas? I sve je to ubijanje kreativnosti?
Kršenje zakona
I na ove činjenice hrvatski glumci masovno tvrde: “Ma, politika je stavila šapu na hrvatski film”! “Puko nam je film”! Je li i ova ubitačna statistika da su tri različite institucije, u tri različite godine, u dvije ideološki posve različite vlasti, konstatirali kršenje zakona u srcu hrvatske filmske umjetnosti, je li to, po njima, neki konačni dogovor ustaša i partizana da zatru hrvatsku filmsku umjetnost?
Što ste sve kadri izmisliti i sami sebe u to uvjeriti samo da ne vidite istinu otipkanu na tisućama papira različitih inspekcija? Zar uistinu nije fantastično da ništa od tone ovakvih optužbi nije zaustavilo nikoga od 600 filmskih djelatnika da gromko stanu uz Hribara, niti ih je bilo što od spomenutog natjeralo da okrenu glavu od Hribara!
Ni dokazane financijske malverzacije, ni ono prostačko, kolodvorsko vrijeđanje njihove kolegice Ivone Juke čiji je zdravstveni karton čitan pred očima čitave nacije?
Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr
