Plenković i hrvatstvo

Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nakon prvih pet mjeseci Vlade daleko je najpopularniji hrvatski političar a HDZ, čiji je on predsjednik, daleko je najpopularnija stranka u Hrvatskoj, rejting HDZ-a i dalje raste.

Glavni gospodarski pokazatelji također su pozitivni. Hrvatska je došla po stopi rasta na čelo država Europske unije. Smanjuje se bitno deficit proračuna. I drugi pokazatelji, rast proizvodnje, rast zaposlenosti odnosno smanjenje nezaposlenosti su pozitivni.

Međutim, usprkos tih činjenica iz dana u dan u Hrvatskoj se širi negativna radikalna kritika lika i djela Andreja Plenkovića. Tvrdi se da on nije autentičan hrvatski političar nego da je “briselski čato”. Tvrdi se da su mu važniji europski nego hrvatski nacionalni interesi sve do tvrdnje da je on projekt međunarodne zajednice nametnut Hrvatskoj s ciljem da ne dopusti da Hrvatska vodi suverenističku nacionalnu politiku odnosno da ne ide putem Mađarske i Poljske. Osporava se Plenkovićeva politika sve do optužbi da je on ustvari veći nacionalni izdajnik, čak i od Sanadera, da je najopasniji detuđmanizator koji se na riječima poziva na Tuđmana, a ustvari ruši sve bitne elemente Tuđmanove strategije. Optužuje ga se da pod pritiskom Europske unije, a posebno Angele Merkel kroz prste gleda srpskoj agresivnoj četničkoj politici i da Hrvatska nema odgovora na sve agresivnije optuživanje da je Hrvatska ustaška država. Posebno ga se žestoko kritizira zbog Milorada Pupovca i nedostatka hrabrosti da se zaustavi njegovo protuhrvatsko djelovanje. Kritizira ga se vrlo žestoko i u odnosu na Domovinski rat jer izbjegava zauzeti jasne stavove kojima bi Vlada odbacila krivotvorine i lažne optužbe da je Domovinski rat u Hrvatskoj u znatnoj mjeri bio zaprljan ustašlukom i fašističkim tendencijama.

U suočavanju s prošlošću Plenković je napadnut s obje strane. Mentalni komunisti i lažna ljevica optužuju ga da rehabilitira Pavelićevu NDH, a hrvatski domoljubi i desnica žestoko ga kritiziraju da nema snage da se suoči sa lažnim antifašistima u Hrvatskoj koji svako domoljublje, pa i u cjelini Domovinski rat, proglašavaju fašizacijom i ustašizacijom Hrvatske.

I neki novi događaji još više stavljaju na dnevni red Andreja Plenkovića. Ne napadaju se samo njegove pojedine pogreške nego se kumuliranje tih pogrešaka i još više lažnih optužbi želi osporiti njegovo hrvatstvo i domoljublje te ga prikazati, na neki način, kao nacionalnog izdajnika, kao tiranina, kao diktatora, kao čovjeka koji krši Ustav odnosno kao opasnost za hrvatske nacionalne interese.

U takvoj radikalnoj kritici pokušava se prikazati Andrej Plenković kao europski birokrat, kao čovjek koji nije emocionalni Hrvat, kojem je hrvatstvo formalno i nevažno odnosno koji nije spreman riskirati i povlačiti poteze u pravo vrijeme u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. Prigovara mu se da je poslušnik koji sluša Angelu Merkel, koji sluša što želi Bruxelles, te da onda prilagođava hrvatsku politiku tim interesima čak i onda kada su ti interesi u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima.

Kadrovska politika

Ne smiju se zaboraviti ni žestoka osporavanja njegove kadrovske politike. Unutar HDZ-a veliko nezadovoljstvo izazvao je sastav hrvatske Vlade. Prigovara se Andreju Plenkoviću da se okružio ljudima koji nisu utemeljeni u HDZ-u, pogotovo iz vremena Tuđmanovog HDZ-a. Najvažniji centar moći i vlasti u Hrvatskoj je uži kabinet Vlade koji čine potpredsjednici i državni ministri odnosno ministri najvažnijih resora te predstojnik Ureda predsjednika Vlade. Poimenično to su: Andrej Plenković, Martina Dalić, Davor Ivo Stier, general Damir Krstičević, Ivan Kovačić, ministar unutrašnjih poslova Vlaho Orepić, ministar pravosuđa Ante Šprlje, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, ministar znanosti i prosvjete Pavo Barišić, ministar financija Zdravko Marić.

Kada se gledaju biografije tih ljudi onda tu nema ni jednog izvornog HDZ-ovca, a ima dosta ljudi koji su protivnici HDZ-a (Orepić, Šprlje, Kovačić), a ima i onih koji su napustili HDZ i u ovim izborima financirali druge stranke (Martina Dalić) ili po svom svjetonazoru pripadaju suprotnoj ideologiji od HDZ-a (Nina Obuljen Koržinek) ili su bili bliski suradnici Stipe Mesića (Davor Božinović).

Dakle, objektivno je veliki problem nedostatak ljudi koji su od početka bili uz Tuđmana i koji su cijelo vrijeme stjecali autoritet ostvarivanjem Tuđmanove suverenističke politike.

Andrej Plenković našao se na udaru ne samo oporbe nego i medija zbog afere dnevnice, čak ga optužuju da je prekršio Ustav. Našao se na udaru i zbog sastava Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, i sa lijeva i sa desna, jer Povjerenstvo nije sastavljeno na načelu da se u njemu nađu stručnjaci, bez obzira na ideološko opredjeljenje, koji se godinama bave totalitarnim sustavima i predlaganju mjera da se suverena Hrvatska razgraniči od svih totalitarnih sustava iz prošlosti te da se isključivo utemelji na demokratskim vrijednostima i Domovinskom ratu. Načinjene su i nedopustive pogreške jer su u tom Povjerenstvu neki ljudi koje bi trebalo lustrirati zbog onog što su radili i što i danas rade, a ne ih staviti u poziciju da predlažu cjeloviti sustav mjera za utvrđivanje istine o totalitarnim sustavima (Ivo Goldstein, Nenad Zakošek..).

Ne želim braniti Plenkovića od pogrešaka koje su napravljene, ali apeliram da ga se ocjenjuje na bazi cjeline njegove politike i prije svega na temelju onoga što je do sada napravio te što smjera dalje raditi.

Više puta sam javno pisao o Andreju Plenkoviću. Prvi puta uoči predsjedničkih izbora kada sam argumentirano obrazložio zašto su Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković najbolji mogući kandidati za državni vrh odnosno da oni jedini mogu pobijediti Ivu Josipovića. Tomislav Karamarko i HDZ od dva izvrsna kandidata tada su se odlučili za Kolindu Grabar Kitarović, i ona je postala predsjednica Hrvatske.

U međuvremenu je vrlo uspješno nastavljena politička karijera Andreja Plenkovića. Izabran je u Europski parlament i tamo se afirmirao kao potpredsjednik Vanjskog političkog odbora, te kao predsjednik Odbora za Ukrajinu.

Nakon ostavke Tomislava Karamarka, u vrlo kriznoj situaciji u HDZ-u i Hrvatskoj, uspio je pobijediti na neposrednim izborima za predsjednika HDZ-a te napraviti pobjednički program kojim je pobijedio na parlamentarnim izborima te nakon što je postao predsjednik HDZ-a postao je i predsjednik hrvatske Vlade.

Prvih pet mjeseci Plenkovićeve Vlade – najuspješnije razdoblje koje je imala ijedna hrvatska Vlada

Nema nikakve dvojbe da je prvih pet mjeseci njegove Vlade najuspješnije razdoblje koje je imala ijedna hrvatska Vlada do sada te da je zbog toga učvršćen njegov položaj u HDZ-u i u Hrvatskoj i u Međunarodnoj zajednici.

Nedavno sam objavio tekst o Kolindi Grabar Kitarović i Andreju Plenkoviću u kojem sam naveo niz argumenata da se radi o političarima za novo doba te da je sreća Hrvatske što su prije drugih država na čelo dvije najvažnije državne institucije došli političari za novo doba.

Na temelju činjenica, čak sam se usudio napisati, da Andrej Plenković ima šanse da nakon Franje Tuđmana bude drugi hrvatski političar koji će postati državnik a ne samo političar, jer svi dosadašnji hrvatski političari nakon Tuđmana ostali su samo političari, nije jedan nije postao državnik i istinski nacionalni lider.

Teško je reći hoće li to Plenković postati, ali mislim da usprkos pogrešaka koje je učinio da ima šanse da je na dobrom putu. Polazeći od takve realne situacije pokušat ću nešto više reći o Plenkovićevom hrvatstvu. Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo. Međutim, stupnjevi emocionalnog hrvatstva su vrlo različiti. Vrhunac emocionalnog hrvatstva je na primjer Marko Veselica, koji je toliko volio svoju Hrvatsku da je žrtvovao u borbi za Hrvatsku svoju sveučilišnu i životnu karijeru i robijao preko 11 godina. Marko Veselica i nakon provedenih pet godina na robiji, zbog verbalnog delikta, kada je izašao na slobodu opet je govorio istinu o položaju hrvatskog naroda svjestan da će ponovno biti zatvoren. Hrvatstvo Marka Veselice, kao i mnogih drugih, je najveće hrvatstvo jer zbog ljubavi prema domovini i svom narodu ono je spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode.

Veliko emocionalno hrvatstvo je i hrvatstvo Blage Zadre, heroja Domovinskog rata, i svih onih koji su s puškom u ruci žrtvujući vlastiti život borili se za Hrvatsku.

Svakako da hrvatstvo Andreja Plenkovića nije takvo hrvatstvo, on je uvjereni emocionalni Hrvat, one je bez sumnje osjećajno vezan za hrvatski narod. On po načinu života živi to hrvatstvo i ima vrlo jasan nacionalni identitet jer sve bitne sastavne dijelove nacionalnog identiteta živi. On je obiteljski čovjek, za njega je obitelj svetinja. On ima djecu. On je vjernik i to praktični vjernik. On je spreman raditi za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa i svoj život podrediti stvaranju suverene demokratske uspješne Hrvatske. To je njegova životna misija i životni zadatak.

Emocionalni Hrvat nego i emocionalni europejac

Međutim, Andrej Plenković je svjestan da hrvatstvo u 21. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo 19. ili 20. stoljeća. Da to hrvatstvo mora biti prilagođeno novim prilikama i uvjetima 21. stoljeća. Andrej Plenković je bez sumnje ne samo emocionalni Hrvat nego i emocionalni europejac. On smatra da se hrvatski nacionalni interesi ne mogu ostvariti u izoliranoj Hrvatskoj koja nije uključena u globalni svjetski sustav, u europske i svjetske organizacije i institucije, koja nije aktivni dio Međunarodne zajednice. Za razliku od euroskeptika, koji smatraju da Hrvatska gubi što je članica Europske unije, Plenković obrnuto smatra da se hrvatski nacionalni interesi najbolje mogu ostvarivati upravo kroz Europsku uniju, u kojoj će Hrvatska biti aktivni član. Isto tako Plenković smatra da je hrvatski nacionalni interes biti član NATO-a i sudjelovati u međunarodnim misijama za očuvanje mira u svijetu.

Dakle, Plenković je protiv onog hrvatstva koji bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok. Plenković želi graditi mostove i sa Srbijom i Crnom Gorom i tražiti mogućnosti potpisivanja novog povijesnog sporazuma Hrvatske i Srbije koji bi otvorio nove perspektive. Zbog toga Plenković izbjegava žestoko odgovarati na novu velikosrpsku verbalnu agresiju na Hrvatsku. Zbog toga on želi po svaku cijenu zadovoljiti srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i ne želi istom mjerom odgovoriti na napade na hrvatski narod.

Ali ono što je najvažnije za Plenkovića, on smatra da je moguće biti europejac i Hrvat, da je moguća istovremena identifikacija s europskim sustavom vrijednosti i hrvatskim sustavom vrijednosti. On je protiv Hrvatske kao izolirane države, protiv zatvorene države. Plenković smatra da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije.

Andrej Plenković poštuje Franju Tuđmana, kao oca nacije suverene hrvatske države, ali u svojoj politici smatra da Franjo Tuđman nije dao sva rješenja za 21. stoljeće i da se u novim uvjetima hrvatski suverenitet mora ostvarivati na drugačiji način nego u prošlom 20- tom stoljeću.

Drugačiji uvjeti nego u 20 st.

Dakle, Plenkovićeva politička strategija utemeljena je na suverenističkoj politici Franje Tuđmana, ali i na različitom poimanju suvereniteta u suvremenim uvjetima svjetske politike u odnosu na 20. stoljeće.

Mislim da je Plenković u pravu kada inzistira da se danas hrvatski nacionalni interesi najbolje mogu ostvarivati ukoliko Hrvatska bude bitni čimbenik europske i svjetske politike, ukoliko maksimalno koristi sve mogućnosti koje joj pruža EU i NATO. Također, mislim da je u pravu kada ne prihvaća verbalni rat sa srbijanskim četničkim vodstvom nego smiruje situaciju. Isto tako mislim da je u pravu kada ne odgovara istom mjerom na prljavu velikomuslimansku politiku dijela bošnjačkog vodstva u Bosni i Hercegovini.

Nije spreman ni verbalno ratovati sa srpskom nacionalnom manjinom te se stječe dojam kako Milorad Pupovac bitno utječe na hrvatsku politiku, da mu je dozvoljeno da utvrđuje što Hrvati smiju ili ne smiju raditi.

Dakle, mnogo je otvorenih pitanja, povijesni procesi nisu završeni. Previranja u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Kosovu pa i u Crnoj Gori i Srbiji mogu krenuti različitim putovima. Ponovno su ovi prostori postali važni u borbi za novi svjetski poredak jer se bore suprotstavljeni interesi Rusije, Turske, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske i Njemačke s neizvjesnim ishodom.

U takvoj nestabilnoj situaciji sreća je Hrvatske što za razliku od drugih država imamo na mjesto predsjednika Države i predsjednika Vlade političare za novo doba, mlade obrazovane s ugledom u inozemstvu, s jasnim vizijama izgrađivanja Hrvatske kao moderne demokratske države što čvršće uklopljene u najvažnije europske svjetske institucije i organizacije.

Plenković i Grabar Kitarović imaju viziju i sposobnost

Dakle, i Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović imaju viziju i sposobnost da u teškim uvjetima ostvaruju tu viziju. Zato im dajem podršku usprkos pogrešaka koje čine. Napominjem da je i Franjo Tuđman činio krupne pogreške, ali da ga to nije sprečavalo da ostvari svoju viziju i da postane najveći Hrvat u aleji hrvatskih velikana. Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković, svaki na svoj način, nastavljaju izgrađivati tu Tuđmanovu viziju, ali i nadopunjavati je sa novim koncepcijama primjerenim za 21. stoljeće. I Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković su emocionalni hrvatski političari, oni su nastavljači Tuđmanove suverenističke politike ali prilagođene novim uvjetima 21. stoljeća.

Nemam ništa protiv žestoke kritike kojima su izloženi za svoje pojedine poteze ali i za ukupnu politiku, to je dio demokratskog društva i jača društvo, ali se suprotstavljam onim kritikama, rušilačkim i neargumentiranim koji osporavajuKolindi Grabar Kitarović i Andreju Plenkoviću da su autentični hrvatski političari, koji ih proglašavaju izdajnicama i štetočinama.

Javno postavljam pitanje svima onima koji bi htjeli rušiti, omalovažiti, srušiti njihovautoritet, što bi se događalo kada bih ih srušili, što je alternativa, koji su to ljudi koji bi mogli bolje i uspješne od Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića voditi Hrvatsku u budućnost?

Ja ih osobno ne vidim ali sam uvjeren da ih i drugi ne vide odnosno da ih nema. Nema ih ni u HDZ-u nema ih pogotovo u drugim političkim strankama. Trebamo se držati one mudrosti ne ruši kuću ako nemaš rješenja da izgradiš bolju kuću. Tako i ovdje ne rušimo i ne obezvrjeđujemo legalno i legitimno izabrane hrvatske političare jer time ne doprinosimo ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa nego upravo obrnuto onemogućavamo uspješno ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Dakle, da zaključim zato što su i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati. Upravo obrnuto, ta pripadnost svjetskoj političkoj eliti i njihova želja da se Hrvatska uključi u sve bitne institucije otvaraju sve šire mogućnosti za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Dakle, pogrešno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku, potrebno je biti i za jedno i za drugo te pronalaziti najbolje putove kako europska i svjetska politika i hrvatska politika ne bi bili u sukobu. Treba pronalaziti najbolje odgovore na pitanje kako da se hrvatski nacionalni interesi ostvaruju što je moguće bolje uključivanjem Hrvatske u globalnu politiku.

prof. dr. sc. Zlatko Tomac/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save