Zbog čega HDZ šuti o SDP-ovim kriminalnim aferama?
Korupcijski skandal ili nesnalaženje u EU procedurama? Što zaustavljanje isplate poljoprivrednih poticaja znači za Hrvatsku?
Već i dosad objavljeni detalji o pokušajima izigravanja osnovnih načela europskog sustava dodjele poljoprivrednih poticaja, u režiji prošle vlade, ostavljaju malo sumnje u konstataciju da je riječ o široko i pomnjivo organiziranim nezakonitostima. Pitanja koja se sada otvaraju najviše se tiču pravosudnih i političkih implikacija ovog mega-skandala – ako ih uopće bude, jer znamo da se u Hrvatskoj i politička i pravosudna prašina mogu prvo podići a zatim slegnuti kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvih posljedica za aktere afera.
Ono što upada u oči više od bilo čega drugog neobično su mlake reakcije većine partnera u vladajućoj koaliciji, s Mostovim zastupnikom Buljom kao jednim jedinim izuzetkom. HDZ-ov ministar Tolušić izražava uvjerenje da je riječ o “nepoštenju” ali lopticu konkretne akcije prebacuje na Ministarstvo poljoprivrede. Ministar poljoprivrede Romić govori tek o “određenoj dozi sumnje”, te da će se “određeni potezi” povući kad se dobiju mjerodavna tumačenja situacije. Doznajemo također da se pričom bavi i Služba za suzbijanje nepravilnosti i prijevara, tijelo koje koordinira rad više ministarstava i službi po ovim pitanjima, a djeluje u okviru Ministarstva financija, a da je u koordinacije uključen i DORH.
Budući da od navedena tri ministarstva uključena u ovu priču dva vode HDZ-ovci (Tolušić I Marić) posebno je nejasno zašto HDZ ne pokušava energičnom političkom retorikom i potezima kapitalizirati ovu situaciju i popraviti svoj trenutno jako uzdrmani položaj. Europski fondovi su pod izravnom ingerencijom ministra Tolušića, te čak i da osjeća obvezu ne oponirati neobičnoj suzdržanosti ministra Romića, teško je naći razlog zašto Tolušić nije osjetio obvezu reagirati bar jednako energično kao Romićev kolega Bulj. Ta šef mu je (Tolušićev) danima pod baražnom javnom paljbom, i u takvim okolnostima prilika za efektan i glasan politički protunapad je prava “mana s neba”! Ili izjava koju je dao predstavlja vrhunac Tolušićeve energičnosti i retoričkih kapaciteta?
Čekanje “da službe odrade posao”, što u ovakvoj situaciji može potrajati mjesecima, pa i godinama, bez promptne političke akcije, na neki način je HDZ-ovo pucanje sebi u nogu. Ovdje se pitamo: je li ovo jasan pokazatelj da je HDZ ostao bez prave koordinacije, praktički obezglavljen, ili je riječ o tome da je neka vrsta negativne selekcije dovela u Sabor HDZ-ove zastupnike koji su retorički nesposobni (nitko drugi iz HDZ-a nije u Saboru po ovom pitanju ni reagirao), a sve na osnovi predizbornih bajkovitih projekcija u kojima je ova stranka trebala osvojiti dvotrećinsku većinu – pa su u Sabor poslani tihi (moglo bi se reći i nemušti) podizači ruku koji su poslove saborskog zastupnika trebali svesti na trivijalnost, dok bi se sve bitne odluke donosile daleko od javnosti, vjerojatno i uz što je moguće manji kontakt s javnosti?
Kako bilo, takav neretoričan, parlamentarnoj demokraciji neprimjeren sastav i/ili ponašanje HDZ-a lako može postati ozbiljan problem u funkcioniranju cijele nacionalne političke scene najmanje u jednom segmentu: u nedostatku parlamentarnog političkog aktivizma neophodnog da se počne razrješavati klupko potencijalnog krupnog kriminala što je ostao iza SDP-ove vlade. A pritom se na DORH-ovce u tome ionako ne možemo osloniti dok ih netko iz politike ne podsjeti na njihove dužnosti. Recimo, nedavni detaljni izvještaj istraživačkog novinara koji ukazuje na nevjerojatne koincidencije iliti osnovane sumnje da je SDP godinama sustavno namještao poslove agenciji za istraživanje tržišta Ispos Plus ima frapantno sličan obrazac onom što je otkriven kod malverzacija u poljoprivrednim poticajima: natječaji s jednim ponuditeljem ili ekstremno kratki rokovi od objave natječaja do podnošenja ponuda koji nikad ne ometu “odabrane” ponuđače, iznosi ponuda gotovo istovjetni predviđenom budžetu…
Nadalje, ako idemo tragom natječaja s jednim ponuđačem, što je izgleda tipični trag koji ostaje iza SDP-a, upadaju u oči prodaje hotelskih kompleksa na jugu Hrvatske (kompleksi Plat i Kupari), dva SDP-ova “najveća uspjeha” u oblasti privatizacije državne imovine tijekom zadnjeg mandata. Osnovni problem ovih natječajnih procesa je u tome što nisu ispunili svoju osnovnu svrhu: doveli do bar nekoliko konkurentnih ponuda, kojima bi se mogla utvrditi realna tržišna cijena. Jedan ponuđač je mogao dati i triput nižu cijenu od realne, tj. državna imovina je možda prodana budzašto, a mi, javnost, to bez pravilnog natječaja nikako ne možemo utvrditi. Među mnogim dvojbenim natječajnim uvjetima koji ukazuju na sumnjive namjere zanimljiv je recimo onaj o obveznom desetogodišnjem poslovnom planu (!), koji kao da je smišljen da otjera investitore što svoje poslovanje baziraju na tržišnoj ekonomiji. Zanimljivo je i kako tijelima što kontroliraju provedbu zakona u državi nije upalo u oči (uza imanentnu sumnjivost natječaja s jednim ponuđačem) da na navedenim natječajima nije dao ponudu niti jedan renomirani europski ili svjetski investitor-developer, dokazani “tržišni igrač”, iako je riječ o europski relevantnim turističkim lokacijama.
Pa onda dolazimo do predstečajnih nagodbi, u trenutku kad je upravo sazrelo vrijeme za pravosudnu evaluaciju bar onih najsumnjivijih nagodbi, gdje je “država” osobama povezanim sa SDP politikom oprostila ogromne dugove, natjerala njihove poslovno zdrave dobavljače da urade isto, otjeravši time mnoge u propast, da bi u vrlo kratkom vremenu mnoge tvrtke ponovno propale, “očišćene” od obveza ali i od preostale imovine. Ovdje se može kazneno goniti u smislu dokazivanja da za nagodbe nije bilo nikakvog javnog interesa, i uspostavljanja jasnih poveznica privatnih interesa koje su zlouporabom položaja i ovlasti podupirali pripadnici vlasti.
U svijetlu navedenih detalja nije teško obrazložiti da situacija trajne svađe među akterima sadašnje vlasti izrazito pogoduje SDP-u u smislu činjenice da se ozbiljna politička, eventualno i pravosudna valorizacija najdvojbenijih aspekata njihove vladavine uopće ne provodi. HDZ-ova inicijalna privatizacija je i dan-danas izložena barem javnoj osudi, a svaki trenutak Sanaderova djelovanja se sve do danas promatra kroz povećalo javnosti, ali i istražnih organa. SDP-ova mutnoća, čak i tamo gdje je izrazito vidljiva, zasad ostaje potpuno izvan fokusa javnosti, politike, a pogotovo izvan interesa pravosudnih tijela. Što će se dogoditi ako se ova stranka uskoro ponovno dokopa vlasti, s dovoljno servilnim koalicijskim partnerom koji će okrenuti glavu na zataškavanje mnogih nepravilnosti, pa i velikog kriminala, možemo samo sa zebnjom naslutiti.
U tom smislu ova ozbiljna akcija započeta od Europske komisije predstavlja neku vrstu alarma za cjelokupnu demokratsku javnost. Pitanje je bi li i kada bi ijedno hrvatsko istražno tijelo nešto poduzelo u sferi ovih nepravilnosti da inicijativa nije došla iz Europe, kao što je pitanje i kada će hrvatsko pravosuđe nešto poduzeti po drugim sličnim temama od kojih su neke ovdje navedene, i još bitnije: kada će se aktualna hrvatska politika o tome bar oglasiti i odrediti. Čini se sasvim jasnim da je u javnom interesu raščistiti svaku od navedenih situacija. Samo najvećim pitanjem ostaje – tko će to provesti? Hoće li interese javnosti braniti samo pojedinačne akcije zastupnika Mosta uz neshvatljivo pasivni i šutljivi HDZ, neartikuliran čak i kad mu je artikuliranost u najvećem političkom interesu? Sada to sve više prestaje biti pitanje funkcioniranja vlasti, a sve više postaje pitanje funkcioniranja unutar samog HDZ-a.
Je li HDZ u rasulu zbog problema vodstva ili je loše ekipiran još od početaka njihova predizbornog planiranja? U svakom slučaju država trpi, javni interes trpi, a najgore od svega bilo bi da zbog toga SDP izbjegne onaj dio odgovornosti koji nikako ne bi smio izbjeći.
Izvor: ovdje
