Isus i Samarijanka – otajstvena razmjena
Evanđelje 3. korizmene nedjelje pred nas stavlja susret Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu. Njihov dugi razgovor prava je kateheza o obraćenju prema kojem nas Isus želi dovesti. U ovom susretu, s jedne strane, sasvim se jasno otkriva nasušna potreba čovjeka za istinskom ljubavlju, koju mu samo Bog može ispuniti, a da toga sam čovjek najčešće nije niti svjestan, i, s druge strane, bezgranična Božja strpljivost s nama, s našim grijesima, zabludama i zastranjenjima.
Već činjenica da Isus, Židov i učitelj, razgovara u javnosti sa ženom i još k tomu Samarijankom čini ovaj susret vrlo neobičnim. Za pravovjerne Židove bilo je to krajnje sablažnjivo. Ženi je u ono doba bilo zabranjeno razgovarati s nepoznatim muškarcima na javnom mjestu. Uz to Židovi su Samarijance držali polu-poganima. Prezirali su ih i druženje s njima smatrali onečišćenjem. Pored svega, ova žena, koja se i sama čudi što Isus od nje traži piti, bila je prilično nesređena života, a čini se i na prilično lošem glasu. Živi već s petim muškarcem koji joj nije muž (!?), a po vodu dolazi tek oko podneva. Moguće zato da izbjegne susret s drugim ženama. Ova anonimna Samarijanka predstavlja sve Samarijance koji su kult pravoga Boga kompromitirali klanjanjem poganskim božanstvima. U konačnici, ona predstavlja svakog od nas. Svi mi žeđamo za istinskom ljubavlju. To je najdublja žeđ naše duše. Ali tu žeđ prečesto nastojimo utažiti daleko od Boga u kompromitirajućim vezama i idolopoklonstvima.
Tema razgovora između Isusa i Samarijanke je voda. Voda je najnužnija potreba za naš tjelesni život. Svakodnevni ritual odlaska na zdenac po vodu metaforički pokazuje kako se naš zemaljski život sastoji od stalne potrage za onim što će utažiti duboku žeđ naše duše, žeđ za istinskom ljubavlju. Pet muževa, koliko ih je ova žena promijenila, pokazuje kako ona zaludu luta od muškarca do muškarca u potrazi za takvom ljubavlju, tj. za muškarcem koji će je bezuvjetno i trajno ljubiti. Očito je da ga nije pronašla niti u ovom s kojim je sada. Da je, on bi joj bio pravi muž. Obvezao bi joj se na vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti te na ljubav i poštovanje u sve dane svoga života, a ne bi joj bio tek trenutni životni partner koji joj nudi nekakav polu-brak, možda brak na probu, kako je to danas prilično uobičajeno, spreman već sutra iz tko zna kojeg razloga ostaviti je i tražiti drugu. Žena je živjela privid ljubavi, falsifikat života!
Isus u pristupu ljudima, vidimo to ovdje sasvim jasno, ne mari za predrasude niti za neljudske zakone koji ih razdvajaju i čine da jedni druge preziru i ponižavaju. Njemu je važno svako ljudsko srce koje Boga traži, jer je i on žedan naše ljubavi. Ne zato jer bi on nas trebao već zato što nas naprosto ljubi do neshvatljivosti, do smrti na križu. I nije mu zapreka ni naše porijeklo, ni dob ili spol, ni grješna prošlost i sadašnjost, ni ugled koji netko ima ili nema u očima drugih. On želi donijeti poruku spasenja svakom ljudskom biću. Duboka čežnja za Bogom, za puninom života, koja je ovdje metaforički izražena potrebom za živom vodom od koje se više ne žeđa, zajednička je svim ljudskim bićima. Upravo ta čežnja privlači ga k nama, jer samo ona može biti motiv za istinsku promjenu osobe, a onda i međuljudskih odnosa. Međutim, ne smijemo izgubiti iz vida da grijeh i grješan način života čini nas nesposobnima da prepoznamo u Isusu donositelja žive vode.
Isus započinje razgovor tražeći od žene da mu dade piti vode iz zdenca, da bi on njoj zatim ponudio svoju živu vodu. To je Božja strategija, otajstvena razmjena između Boga i čovjeka: Bog traži da bi dao. On nikoga od nas ne prisiljava da primi njegov dar već poziva da mu se svatko sam otvori vlastitom darežljivošću. Traži od nas da mu damo ono što mi imamo: naše čovještvo, našu slobodu i povjerenje, kako bi nam zauzvrat dao ono što on ima, a mi nemamo: vječno spasenje, puninu života i ljubavi, samoga sebe… On traži našu vjeru da bi nam uzvratio božanskom ljubavlju.
Po načinu na koji vodi razgovor sa ženom Isus nam se predstavlja kao majstor komunikacije i savršen poznavatelj ljudskog srca. Do dna proniče naše potrebe i strahove, ali i načine na koje pokušavamo izbjeći vlastito obraćenje. Žena zna da ima doći Mesija, ali ta spoznaja ne utječe na njezin život. Ona svejedno živi u laži i zabludi. Načelnim pitanjima o ispravnom štovanju Boga pokušava izbjeći razgovor o sebi i svojoj duhovnoj žeđi. Isus je vješto suočava sa stvarnim izvorom njezine muke i nesreće. To je grješan život, uzaludno traženje muškarca s kime će živjeti u istinskoj ljubavi. Obraćenje polazi od istine o vlastitom životu, o grijesima i zabludama, o idolopoklonstvima koji naš život čine mučnim i praznim.
Bogu se ispravno možemo klanjati samo u duhu i istini. I samo nas takvo klanjanje može uzdići te otvoriti obzorima vječnog života kojeg nam donosi Isus Krist. Svako drugo klanjanje, bez obzira gdje i kakvo bilo, lažno je, beskorisno i ponižavajuće. Kako za čovjeka tako i za Boga.
Don Marinko Mlakić
