Foto: Hina

Na jučerašnjoj konferenciji Večernjeg lista pod imenom “Hrvatska kakvu trebamo” je ponovno i namjerno ispuštena tema o golemom potencijalu koji se nalazi u hrvatskom iseljeništvu kad je riječ o demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske

Nakon konferencije Hanza medije (Jutarnjeg lista) o demografiji, održane u Esplanadi 28. veljače 2017., konkurentski mainstream dnevnik Večernji list organizirao je 20. ožujka 2017. sličnu konferenciju pod nazivom «Hrvatska kakvu trebamo». Za razliku od konferencije Jutarnjeg lista, na kojoj se uglavnom raspravljalo o utjecaju demografskog sloma na hrvatsko gospodarstvo, Večernji list svoju je konferenciju stavio na visoku razinu «Prijedloga strateškog dokumenta za budućnost Republike Hrvatske». U tom kontekstu organizatori konferencije «Hrvatska kakvu trebamo» odlučili su staviti na stol deset tema: od demografske problematike do odnosa prema prošlosti. Svaka od tih tema zasluženo je našla svoje mjesto na konferenciji koja se okitila tako uzvišenim imenom.

Zašto je izostavljeno iseljeništvo kao tema na konferenciji?

Nažalost, Večernjakova konferencija bila je i najbolji pokazatelj toga u kojoj mjeri antifama skloni mainstream mediji i hrvatski političari, osim predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nastavljaju sa sustavnim otporom i sedamdesetgodišnjom mržnjom prema iseljenoj Hrvatskoj i ogromnim potencijalima koji leže baš u hrvatskom iseljeništvu za demografski i gospodarski oporavak Hrvatske. To neshvatljivo, krajnje zabrinjavajuće i duboko internalizirano protivljenje svakom udjelu hrvatskog iseljeništva u spašavanju Hrvatske, koja iz dana u dan, poput Agrokora, sve više propada, podsjeća me na jedan vulgaran vic, o popu koji se utapao, a nije htio dati ruku zato što mu je spasilac uporno dovikivao daj pope ruku, a pop se radije utopio nego da je dao ruku jer nije naučio davati nego uzimati. U odnosu između Hrvatske i njezina iseljeništva poanta je u tomu da hrvatsko iseljeništvo želi sudjelovati u spašavanju Hrvatske, a hrvatske antife među političarima, gospodarstvenicima i mainstream medijima radije će odvesti Hrvatsku u totalnu propast, nego pozvati hrvatsko iseljeništvo da svojim golemim potencijalom sudjeluje, zajedno s hrvatskim narodom u domovini, u spašavanju sada već demografski i gospodarski vrlo ugrožene Republike Hrvatske. Da je tomu tako, najbolje svjedoči činjenica da na Večernjakovu konferenciju u program za raspravu nije uvrštena tema o hrvatskom iseljeništvu i njegovom potencijalu da pomogne stvoriti Hrvatsku kakvu trebamo, a samo je jedan od izlagača povratnik iz iseljeništva, čije je područje specijalnosti sigurnost.

Prije nego što razjasnim zašto sam se odlučio na toliko oštar naslov, imam potrebu otvoreno poručiti organizatorima obiju konferencija kako u Hrvatskoj vjerojatno postoji veći broj ljudi koji će pozitivno ocijeniti njihovu inicijativu da se pet do dvanaest pokrene rasprava o najvitalnijim pitanjima hrvatskog društva i onih koji nisu shvatili kako su upravo ti mainstream mediji, zajedno s pokvarenim političkim i gospodarskim elitama, doveli Hrvatsku u stanje u kojem se sada nalazi. Nasreću, u Hrvatskoj raste broj građana koje nije više tako lako prevariti i koji su prozreli igru mainstream medija, tj. njihovih čelnih ljudi. Posebno su to dobro shvatili mladi i obrazovani ljudi koji se masovno iseljavaju iz Hrvatske u svijet. Ti mediji nisu ništa drugo nego produžena ruka njihovih vanjskih vlasnika, koji ne žele vidjeti stabilnu i prosperitetnu Hrvatsku. Kao i u slučaju Agrokora, inozemni vlasnici mainstream medija imaju svoje strateške interese, koji se nikako ne poklapaju s vitalnim interesima samostalne hrvatske države i hrvatskog naroda.

Predsjednica i premijer

A sad želim malo razjasniti zašto sam ovom komentaru dao naslov koji bi mogao, a ne bi trebao, uvrijediti premijera Plenkovića. Trebao bih puno prostora i riječi da to vrlo potanko objasnim i razradim. Jednostavno, radi se o notornoj činjenici da premijer Plenković pripada krugu onih hrvatskih političara koji su duboko uvjereni da hrvatsko iseljeništvo nema što pozitivno pridonijeti ili dati današnjoj Hrvatskoj. Zamislite samo da je Andrej Plenković, umjesto dr. Franje Tuđmana, bio na čelu HDZ-a od 1989. do 1995. godine. S njegovim današnjim odnosom prema hrvatskom iseljeništvu, HDZ 1990. godine ne bi dobio izbore, a Hrvatska bi ostala u preuređenoj velikosrpskoj Jugoslaviji. Unatoč manjku hrvatskog domoljublja kada je riječ o odnosu prema hrvatskom iseljeništvu, mala je šansa da bi Andrej Plenković u takvoj preuređenoj Jugoslaviji bio predsjednik Vlade, kao što je danas predsjednik Vlade u samostalnoj hrvatskoj državi, koju je stvorena i uz veliku pomoć hrvatskog iseljeništva. Ne dovodim u pitanje Plenkovićevo domoljublje kad se govori o nekim drugim segmentima i interesima hrvatskog društva. Jednostavno nisam stručnjak za ta područja. No, kad je u pitanju određenje prema potencijalu i svekolikom bogatstvu hrvatskog iseljeništva, danas, nakon pedeset godina iskustva, uzimam sebi slobodu reći da o tome znam više od Plenkovića i cijele njegove Vlade.

Neiskusan premijer

Za razliku od Plenkovića, koji je sudjelovao na objema konferencijama i nije, osim malo prigodničarski na konferenciji Jutarnjeg lista, pokazao nimalo entuzijazma za slanje pozitivne poruke Hrvatima u svijetu, predsjednica države na Večernjakovoj je konferenciji bila, do ovog trenutka, najeksplicitnija u javnom iznošenju uvjerenja kako je hrvatsko iseljeništvo važna riznica za demografski i gospodarski oporavak Hrvatske, koja stari i izumire. Istoga dana predsjednica je to ponovila i tijekom susreta s hrvatskim iseljenicima u Švedskoj. Istina, ni ona nije na konferenciji Večernjeg lista zauzela stajalište koje je trebala i morala. Uz opravdano traženje posebnog ministarstva demografije, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mogla je otići i korak dalje pa zagovarati i posebno ministarstvo povratka i useljeništva ili pak tražiti spajanje područja demografije i iseljeništva, što je u našem hrvatskom slučaju zakon spojenih posuda, u jedno snažno ministarstvo.

Svi znamo da to ne bi bilo ništa novo. Republika Hrvatska imala je od 1990. do 1999. Ministarstvo iseljeništva, povratka i useljeništva u tri Vlade, da bi nakon smrti predsjednika Tuđmana sve vlade, kako SDP-ove tako i HDZ-ove, uporno odbijale osnovati ministarstvo povratka i useljeništva. Nije nikakvo čudo što je SDP bio i ostao protiv osnivanja ministarstva povratka i useljeništva. Njihova Komunistička partija od 1945. do 1990. vodila je nesmiljenu medijsku kampanju protiv hrvatskog iseljeništva, a tajna policija Udba ubijala je «državne neprijatelje» u emigraciji. Osim toga, vrlo je važno napomenuti da nema gotovo nijedne države na svijetu koja nema barem ministarstvo useljeništva. Žalosno je, međutim, što i HDZ od 2000. godine ima negativan i nedjelotvoran odnos prema hrvatskom iseljeništvu. Zašto se premijer Plenković opire uključivanju hrvatskog iseljeništva u hrvatsko društvo, nije mi sasvim jasno. U svakom slučaju ne čini samo veliku političku grješku, nego i nanosi težak udarac hrvatskoj demografiji i gospodarstvu. Prema pisanju Večernjeg lista, Plenković nije bio sretan što je predsjednica u svojem govoru spominjala da je potrebno osnovati samostalno ministarstvo demografije. U odupiranju premijera Plenkovića posebnom ministarstvu demografije leži pravo objašnjenje zašto se Kolinda Grabar-Kitarović sustezala ići do kraja kad je riječ o potrebi osnivanja posebnog ministarstva za useljeništvo. Svima nam je poznato da predsjednica države ne odlučuje o ustrojstvu Vlade, nego to čini premijer, pa joj stoga ne preostaje ništa drugo nego da neiskusnog premijera malo po malo vodi u pravom smjeru. Predsjednik Vlade Japana Abe ovih je dana rekao kako niti jednu državu neće braniti neka druga država, nego da se svaka država mora braniti sama. Tako i Plenković treba prestati biti fanatično opsjednut Europskom unijom kao rješenjem za sve gospodarske probleme u Europi i Hrvatskoj. Izvor obnove Hrvatske treba tražiti u zadovoljnom i optimističnom hrvatskom narodu, u domovini i iseljeništvu. Nema nikakvog problema u tome što je Hrvatska članica EU. Problem nastaje onda kad politički vođe pretvaraju Hrvatsku u EU vazala, a mi smo na putu, ako se nastavi voditi današnja politika, da to do kraja postanemo.

Plenković i Sanader

Kad je riječ o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu, Plenković me sve više podsjeća na dr. Ivu Sanadera. Od svog dolaska u Ministarstvo vanjskih poslova u rujnu 1991. godine zagovarao sam proaktivnu i pozitivnu politiku Republike Hrvatske prema iseljeništvu. Na jednom sastanku u MVP-u 1992. godine koji je, kao zamjenik ministra, vodio Ivo Sanader, insistirao sam da se zaposli više obrazovanih i domoljubnih osoba iz iseljeništva. Dotad sam uspio u Odjelu za informiranje zaposliti nekoliko mladih ljudi iz iseljeništva, koji su kasnije postali izvrsni diplomati. Međutim, iako je živio u Austriji, Sanadera je izrazito nerviralo to moje uporno zagovaranje većeg udjela iseljenika u državnoj upravi, pa mi je jednog dana otovoreno rekao: «Ante, prestani s tim svojim iseljenicima, dosadio si mi». Budući da se u Hrvatsku nisam vratio radi karijere i bogaćenja, nisam nijednog trenutka odustajao od ovog svog čvrstog uvjerenja, kojeg se sve do danas nisam odrekao, da je usko povezivanje Hrvatske i njezina brojnog iseljeništva vrlo korisno, u prvom redu za Hrvatsku. Zbog toga nisam bio previše popularan u Ministarstvu vanjskih poslova, a posebno ne kod tadašnjeg ministra Mate Granića, kojem su jugoslavenski i prokomunistički novinari bili bliži od hrvatskih iseljenika. S druge strane, na mene je vršio pritisak da odem iz MVP-a zato što se Račanova koalicija u oporbi buni protiv mojih političkih djelatnosti. Nasuprot Graniću, ministar vanjskih poslova prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović vrlo je rado primao hrvatske iseljenike iz svih krajeva svijeta.

Rasprava o potencijalu hrvatskih iseljenika između Sanadera i mene nastavila se trinaest godina kasnije u Dublinu. No, prije toga, nakon mojeg povratka s diplomatske dužnosti iz N.R. Kine, dr. Ivo Sanader i prof. dr. Andrija Hebrang, koji je tada bio potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, primili su 2004. moj prijedlog na sedam stranica o odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Godinu dana kasnije, 2005., dr. Sanader je u ulozi predsjednika Vlade došao u službeni posjet Irskoj. U to vrijeme vršio sam dužnost zamjenika veleposlanika u Dublinu, pa sam imao aktivnu ulogu u organiziranju tog posjeta. Šef protokola bio je kasniji ministar vanjskih poslova RH dr. Miro Kovač. Na doručku u državnoj rezidenciji u Dublinu, u kojoj je Sanader odsjeo sa svojom pratnjom, potegnuo sam pitanje promjene hrvatske službene politike prema iseljeništvu. Upoznao sam Sanadera s činjenicom da se u svega desetak godina u Irsku vratilo oko 200 tisuća iseljenika, koji su imali neprocjenjivu ulogu u poznatom u gospodarskom razvoju Irske. Sanader mi je pred svima odgovorio: «Ante, ne vjerujem ti.» Na što sam mu ja bez imalo zastajanja rekao: «Predsjedniče, danas ćete imati službeni susret s predsjednikom Irske Republike Bertiem Ahernom (s kojim sam bio u dobrim odnosima, op. AB). On je Vaš dobar prijatelj pa ga pitajte je li to istina.» I stvarno, Sanader je na sastanku pitao Aherna je li ta informacija točna. Ahern mu je odgovorio: «Mr. Prime Minister, yes, that is a fact». Nažalost, ni to nije djelovalo na Sanadera da promijeni svoj tada izuzetno negativan odnos prema Hrvatima u svijetu. On je pitanje odnosa s iseljeništvom spustio na razinu najnižeg prioriteta za Republiku Hrvatsku. Kasnije sam shvatio i zašto. Bio je previše zauzet «svojim trgovačkim poslovima».

Pristojna predsjednica i šuteći premijer

Iako se s njom ne slažem uvijek i iznosim svoja kritička razmišljanja o nekim njezinim političkim potezima, ovom prigodom imam potrebu pohvaliti jednu izuzetno dobru stranu naše predsjednice, s čime se ne mogu pohvaliti mnogi drugi hrvatski političari. Od početka njezine predsjedničke kampanje 2015. godine do danas, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović uputio sam desetak pisama i komentara, koja su se uglavnom odnosila na moje preporuke i stajališta o odnosima i politici Republike Hrvatske prema Hrvatima u svijetu. Premda me u mojim godinama ništa više ne može jako impresionirati, moram priznati da sam bio vrlo ugodno iznenađen kad mi je predsjednica u nekoliko navrata osobno ili preko svojih suradnika pismeno odgovorila na moje dopise. U jednom takvom odgovoru na moje konkretne prijedloge u svezi s politikom hrvatske države prema iseljeništvu, iymeđu ostalog napisala je i sljedeće: «Zahvaljujem na Vašem dopisu i vrijednim prijedlozima koje ćemo uzeti na razmatranje». To je način korespondencije na koji sam naučio u Australiji kad sam se dopisivao s australskim predsjednicima Vlada i ministrima. No, moram jasno reći da je takav odnose predsjednice i puno više od same kurtoazije. Predsjednica je, makar kroz privatnu korespondenciju, pokazala da dubinski razmišlja i vodi brigu o toj za budućnost i opstanak Hrvatske izuzetno važnoj temi.

Iz tog sam razloga i napravio distinkciju između predsjednice države i predsjednika Vlade kad je riječ o domoljublju, razumu i odgovornosti današnjih vodećih političara prema hrvatskom iseljeništvu, koje je dalo golem doprinos u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Ovdje želim dodati kako sam veći broj dopisa i prijedloga na tu temu uputio i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću. Nažalost, od njega nisam dobio niti jedan jedini odgovor. Ako već ni iz kojeg drugog razloga, mogao je uvažiti činjenicu da samo jedno vrijeme zajedno radili u Ministarstvu vanjskih poslova i da sam ja, kao glasnogovornik ministarstva i načelnik Odjela za informiranje, imao važnu ulogu u komuniciranju sa stranim medijima (obilazeći prve crte bojišnice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) i međunarodnim organizacijama u vrijeme Domovinskog rata i borbe za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, dok je on još studirao i u relativno sigurnom Zagrebu ispijao kavu. Kao što je to u demokratskom, civiliziranom svijetu norma, mogao mi je odgovoriti barem njegov šef kabineta, pa makar to bilo i nakon dva ili tri mjeseca. Današnjim hrvatskim političarima u HDZ-u nedostaje poštovanje prema veteranima hrvatske diplomacije i priznanje njihovih doprinosa i zasluga, a manjka im i neupitan domoljubni zanos kakav je imao prvi predsjednik HDZ-a i hrvatske države dr. Franjo Tuđman. Kao kreator genijalne i pobjedonosne politike povezivanja hrvatskog naroda u domovini i Hrvata u svijetu i osobni svjedok velike ljubavi hrvatskih iseljenika prema Hrvatskoj, kad bi sada utao iz groba, prvi hrvatski predsjednik rastjerao bi cijelo vodstvo HDZ-a i raspustio Vladu, koja namjerno i sustavno odbija već davno pruženu ruku hrvatskih iseljenika.

Antife u mainstream medijima glume lažnu brigu za Hrvatsku

Kako antife u Jutarnjem listu i Večernjem listu ne bi mogle danas odjedanput glumiti veliku brigu zbog demografskog kolapsa i kontinuiranoga gospodarskog urušavanja Hrvatske, u tri nastavka iznijet ću prijedlog programa demografskih, financijskih i gospodarskih dobiti za Republiku Hrvatsku od dobro osmišljenog programa prema hrvatskom iseljeništvu. Taj sam program 2004. godine poslao tadašnjem potpredsjedniku Vlade prof. dr. sc. Andriji Hebrangu i predsjedniku Vlade dr. Ivi Sanaderu. Naravno, nije potrebno posebice naglašavati kako sam svoje prijedloge o unapređenju državne politike prema iseljeništvu tada redovito slao i Jutarnjem listu i Večernjem listu, a i danas im ih šaljem. Nikada nisu objavili niti jedan redak iz tih prijedloga. Tekst je, međutim, objavio zagrebački Vjesnik. Svojim antihrvatskim i projugoslavenskim komentarima i glorificiranjem iseljevanja iz Hrvatske, Jutarnji list i Večernji list činili su sve što su mogli da se Hrvatsku dovede u sadašnje stanje. Čitatelji će u iduća dva tjedna moći sami zaključiti koliko su vrijedni i dalekovidni bili ti prijedlozi. Smiješno je i tragično da antihrvatski mainstream mediji poput ta dva dnevnika presvlače kožu kao kameleoni i pokušavaju se predstaviti kao avangarda u spašavanju Hrvatske. Da nije bilo društvenih mreža, a posebice portala, u Hrvatskoj bi od 2000. godine u cijelosti izostao javni domoljubni diskurs.

Autor: mr. sc. Antun Babić, pomoćnik ministra za povratak i useljeništvo 1997. godine

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save