Ušutkivanje generala pobjedničke vojske

Pišući knjigu “Strategija vučjega čopora” ili “Tko je Hrvatsku pretvorio u veliko lovište”, u uvodnome izlaganju autor ovih redaka napisat će kako je prijeko potrebno pozabaviti se s onime što se naziva “govorna tiranija” ili “logocentristička diktatura” kao cjelovita strategija prozivanja i isključivanja svih političkih neistomišljenika i protivnika «političke korektnosti», to jest “političke ispravnosti”. Bit će napisano da je na djelu ‘tvrdi’ i represivni jezik koji putem “meke sile”, to jest medijskoga stroja, provodi ‘proizvodnju pristanka’ ili iznuđivanje ‘pasivnoga pristanka’ javnosti. Oni koji ne pristanu na pristanak, bivaju ‘izvučeni’ iz stada, a potom ‘označeni’ kao nepoželjni kako bi ih čopor medijskih i udružbenih ‘vukova grabežljivaca’ što lakše rastrgao.

Vukovi „političke korektnosti“

Bit će napisano i to da je na djelu liturgijska dogma nove tiranije koja glasi: «Reći i misliti smije se jedino još ono što je ‘politically correct’». Temeljem navedenoga, u današnjim vremenima militantnoga liberalizma, može se ustvrditi da su najveći dogmatici sljedbenici “političke korektnosti”. Oni su isključivi. Oni su netolerantni i nemilosrdni. Oni su poput vuka jer im je cilj nanjušiti žrtvu, a onda ju napasti. Njihov je doktrinarni postupak napada jednostavan. Prvo ‘nanjušiti’ ‘rasizam’, ‘nacionalizam’, ‘homofobiju’, ‘seksizam’, a potom protiv toga postupiti «žalbama, tužbama, demonstracijama, zabranom govora i nadređivanjem mišljenja» kako je to obrazložio Ditter E. Zimmer, liberalni novinar hamburškog tjednika Die Zeita.

U novoj netolerantnosti i novim zabranama mišljenja, nakon znanoga komunističkog “verbalnog delikta” stvari su postavljene ovako: postoji tabu, recimo o propagiranju rasizma i homofobije, ali je bitno kako se taj tabu provodi u djelo. Nije važno je li se o nečemu (subjektivno) mislilo rasistički ili homofobijski, niti potiče li to objektivno rasizam, odnosno homofobiju, a pogotovo ne, je li ispravno ili pogrješno, dovoljno je samo da se pripadnik manjine (ili netko tvrdi da govori u njezino ime) smatra uvrijeđenim rasistički ili homofobijski. Američki sociolog David Riesman to je opisao kao ‘impuls poravnavanja’ u kojemu se svatko mora držati takozvanih krjeposnih vrlina koje je sastavila (propisala) “politička korektnost”.

Predstavnici ovoga i ovakvoga naučavanja nemilosrdni su, čak nemilosrdniji nego njihovi komunistički uzori. Ako oni kažu da nešto nije “politički korektno”, to podrazumijeva da je odmah i neispravno. Sumnje nema i nije dopuštena. Tko napusti ‘stado’, medijsko-udružbeni ‘vučji čopor’ tu je da ga se smjesta kao neprijatelja ukloni.

O ovome bitnom doktrinarnom načelu “političke korektnosti” Ditter E. Zimmer će napisati: «Ljudi su, u biti, uopće svi jednaki, to znači i jednako pametni, jednako dobri, jednako motivirani; jedino ‘društvo’ snosi krivnju ako to nisu i de facto, i da bi se prema tomu, sva zla mogla moći otkloniti odgojem; roditeljskim, školskim i socijalnom pedagogijom – pod uvjetom da mediji šire uvijek politički ispravna mišljenja». Tko se ne drži ovoga načela koje je propisala “politička korektnost”, u samostalnoj Hrvatskoj, koja je stvorena obranom od velikosrpske agresije, neprekidno se djelovanjem projektirano stvorenih takozvanih nevladinih udruga i odabranih pravovjernih sljedbenika “političke korektnosti” udruženih u ‘vučje čopore’, sustavno provodi “logocentristička diktatura” po kojoj svaki njezin žitelj mora pristati na spočitavanje da svjesno ili nesvjesno potiče zločinaštvo, da je i sam možda zločinac, ili na putu to postati, budući da živi u državi koja je nastala i obranjena je na temelju ‘zločinačkoga pothvata’. Osim toga sljedbenici ovoga novog laboratorijskog oblika tiranije u Hrvatskoj na čudesan način stalno povećavaju broj ‘živih fašista’.

Neprestano recikliranje neprijatelja Hrvatske

Strahota i zločesta namjera ovoga načela u tome je što se ‘neprijatelj’ konstruira po potrebi i ondje gdje ga nema i nikad ga nije ni bilo.

Nadalje, u Hrvatskoj se sustavnom primjenom ovoga načela, u vrlo kratkome vremenu, uspjelo, za manje od dvadeset godina, jasne pojmovne razlike izbrisati. Poglavito se to odnosi na Domovinski rat kao temelj suvremene i suverene hrvatske države. Ako ne postoji jasno definirani agresor, onda ne postoji ni žrtva pa se sve pretvara u političku opciju ‘građanskoga rata’ u kojem su svi podjednako pravi ili krivi.

Čineći inverziju pojmova, sljedbenici “logocentrističke diktature” uvijek su na strani agresora, bilo da je riječ o miru ili ratu. Da paradoks bude veći, na djelu je neprekidno recikliranje, uvijek istih mantri. Sa sociopolitološkoga stajališta zanimljivo je da su bivši titoisti, preko noći, postali gorljivi pobornici liberalizma i globalizma. Kao ‘posvećeni’ nositelji jednakosti i jednoumlja, i jedni i drugi danas nameću uniformizirani model liberalnoga tržišta i obeskristovljeni pogled na svijet. U simbiozi kolektivističkoga socijalizma i liberalnoga (divljeg) kapitalizma oni predstavljaju dva brata blizanca kojima je izvorište zajedničko, a utemeljeno je na antropocentričnoj viziji svijeta u kojemu nema mjesta za nacionalne identitete.

Kako je hrvatski Domovinski rat i identitet i temelj države Hrvatske, to je za umrežene skupine, koje čine bivši praksisovci, nepopravljivi marksisti, reciklirani titoisti preko noći preoblikovani u demokrate i liberale, koji se nikako ne mire s povijesnom činjenicom raspada Jugoslavije i stvaranja neovisne hrvatske države koja je članica Ujedinjenih naroda, Europske unije i NATO-a, povod za permanentnu agresiju. Oni iz znanstveno-sveučilišnih i medijskih sinekura, sustavno provode “policijsku kontrolu misli” putem demoniziranja i prozivanja svega što ima nacionalni predznak, putem tabuizacije i cenzure, i etiketiranja političkih neistomišljenika.

Dakle nevolja je s Hrvatima, osobito nakon stvaranja samostalne i neovisne države, u tome što u svojoj početnoj poziciji nemaju “političku korektnost”. Onaj tko je ljevici razorio titoizam, tome oprosta nema. Zato je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, posebno sumnjiv što je kao bivši partizanski general i komunist prešao na ‘nacionalnu stranu’. Ne samo to, on se štoviše usudio izjašnjavati za načela kršćanske demokracije, sklopiti ugovor sa Svetom Stolicom, a u predvečerje svoga života Hrvatsku zavještiti Petrovu namjesniku. U tomu je problem. Zato nema mjesta čuđenju da svako malo razni udružbeni ‘vučji čopori’ upriliče medijsko događanje, po principu Miloševićeva “događanja naroda”, kojima se na optuženičku klupu posjeda prvi hrvatski predsjednik i ratni ministar obrane kao i najistaknutiji generali i mnogi branitelji Domovinskog rata.

Budući da je doktrina po kojoj djeluju sljedbenici “logocentrističke diktature” u mnogo čemu istovjetna doktrini po kojoj su njemačke podmornice djelovale u Drugome svjetskom ratu, pa ako se povuče usporednica među njima, to znači da je njezino obilježje – pribiti na stub srama što više političkih i ideoloških neistomišljenika, u što kraćemu vremenu, sa što više pogodaka istodobnim ili slijednim napadom primjenjujući taktiku čopora na najnižem pragu obrambene sposobnosti žrtve napada, pri čemu se zapovijedanje napadnim snagama provodi iz jednoga središta.

Komparativna analiza pokazuje kako je taktika njemačkih podmornica u Drugome svjetskom ratu i način na koji svoje ciljeve ostvaruje “politička korektnost”, odnosno sljedbenici “logocentrističke diktature”, da je vučji čopor uzor dvjema idelogijama – onoj nacističkoj, ali i onoj koja nasilnim, pače terorističkim metodama, nameće uniformirani model liberalnog tržišta i materijalističku, obeskristovljenu koncepciju svijeta.

Neprekidni napadi na hrvatske generale

Ova druga ideologija postala je prevladavajuća u 21. stoljeću. Ona istodobnim i slijednim napadima svojih političko-financijskih i medijsko-udružbenih ‘vučjih čopora’ nasrće na nacionalne ukorijenjene identitete i na svaki oblik transcendencije, inverzijom vrjednota na mjesto autoriteta ustoličuje bezličnost, na mjesto hijerarhije nameće jednoobraznu nivelaciju, na mjesto etnoraznolikosti promiče potrošački multikulturalizam, na mjesto raznolike jednakosti postavlja diskriminirajući egalitarizam, na mjesto poštivanja tradicija dovodi idolatriju lažnoga napretka i vjerovanje u savršenu prirodu čovjeka, na mjesto izravne i odgovorne demokracije proizvodi virtualnu demokraciju u kojoj prevladavaju dezinformacije, i u kojoj privatno i javno više ne postoji.

Ovakvom doktrinom bit će izložen napadu i Hrvatski generalski zbor jer, zamislite, dragi čitatelji, generali pobjedničke vojske u najčistijemu ratu u kojemu je primijenjena najviša razina etike ratovanja i u kojemu je jedinome u povijesti spriječen genocid, usudili su se nešto o tome prozboriti nastavnicima i profesorima osnovnih i srednjih škola.

Sljedbenicima “logocentrističke diktature” trebalo je četiri mjeseca priprema da krenu u napad, na Hrvatski generalski zbor, na Agenciju za odgoj i obrazovanje, na Ministarstvo branitelja i na Ministarstvo znanosti. Doktrina napada prepoznatljiva – doktrina ‘vučjega čopora’.

Nakon pomne pripreme, dana 3. ožujka 2017. operacija je krenula. Naravno, u Hrvatskoj za ovakav oblik rata sve polazi od “Jutarnjega lista”. Ničim izazvanim, osim činjenicom da su prve klape filma “General” pale na Velebitu, na naslovnici toga lista pojavljuje se slika admirala Davora Domazet-Loše s odlučnim i čvrstim pogledom i ispruženim prstom prema licu. Slika, nema dvojbe, pomno odabrana. Ovisi kako tko gleda, može se protumačiti kao “poslušajte što vam govorim” ili “daj već jednom se opametite”, odnosno “bit će ovako ili nikako”. Ispod slike bijelim slovima na crvenoj podlozi veliki naslov “Domovinski rat u školama”, a u nastavku riječi “20 generala učit će nastavnike što sve djeca moraju znati”.

Prstom u oko spriječiti memoriju

Na vrhu te iste naslovnice slika glumca Tarika Filipovića, i najava njegova intervjua u prilogu, koji u filmu “General” glumi admirala Domazet-Lošu. Dakle “Jutarnji list” u petak, kada je njegova najveća prodaja između ostalog i zbog priloga “Studio”, u kojemu su televizijski programi za cijeli tjedan, pokreće operaciju specijalnoga rata koja može nositi naslov “Ušutkivanje generala pobjedničke vojske”.

U povećemu tekstu što ga potpisuje stanovita Mirela Lilek stoji kako će se tim predavanjima “nastavnicima dopunjavati znanja u seriji od deset predavanja, a svaki sudionik dobit će pisani zbornik s tekstovima svih predavanja i prezentacijska predavanja u PowerPointu.” Potom se navodi da u projektu piše kako će nastavnicima i profesorima “to omogućiti da na kvalitetniji način promišljaju i realiziraju nastavne teme iz predmeta povijesti koje se odnose na Domovinski rat te da u realizaciju nastave na primjeren način uključe i branitelje iz domicilnih postrojbi na odnosnim područjima”.

U članku će biti i riječi ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje gospođe Jadranke Žarković-Pečenković, “da su svrha i ciljevi projekta vrlo pozitivni, budući da pojedini učitelji i nastavnici povijesti tijekom svoga školovanja i studija nisu imali priliku u cijelosti se upoznati sa složenom tematikom i značenjem Domovinskog rata, posebice operacijama”. A o istome u istom članku general Pavle Miljavac, predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora, reći će: “Predavači su generali, odnosno ljudi na čelu određenih operacija koji mogu vjerodostojno govoriti o onome što se događalo. Riječ je o edukacijskome programu s usustavljenim predavanjima, a mi to radimo volonterski”. Na upit što je generale potaknulo na organizaciju predavanja za nastavnike, Miljavac je odgovorio “kako je bitno da nastavnici dođu do istine s obzirom na to da je u školskim udžbenicima premalo sadržaja o Domovinskome ratu”, te kako je “cilj programa zahvatiti nastavnike na prostoru cijele države, a u izravan susret s učenicima se ne namjerava upuštati”.

Sam tekst nije negativno intoniran. Ali neadekvatne slike admirala Domazet-Loše na naslovnici i u tekstu odudaraju i djeluju kao “prst u oko”. Latinska poslovica o Danajcima i darovima u ovom slučaju brzo je izišla na svjetlo dana. Već sutradan u istome “Jutarnjemu listu” oglasit će se neuništivi i medijski sve prisutni “službeni” tumač povijesnih zbivanja po načelima “političke korektnosti” Tvrtko Jakovina. Jakovina će onako s visoka ustvrdi da to što generali nastavnicima povijesti predaju o Domovinskome ratu isto je što je činio Subnor u Jugoslaviji. Ovom i ovakvom kvalifikacijom sveznajućega i sveprisutnoga tumača Domovinskoga rata Tvrtka Jakovine, tvoritelji operacije specijalnoga rata “Ušutkivanje generala pobjedničke vojske”, sami su sebe razobličili. Daljnji tijek događanja razotkrit će i potvrditi da je namjera “stožera” za vođenje specijalnoga rata protiv Hrvatske, pod svaku cijenu spriječiti da u memoriju budućih naraštaja ne bude upisano kako je na području devedesetih godina 20. stoljeća ‘južno od Alpa i Sjeverno od Grčke’ bila brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Dakle, po nalogu “stožera” za operacije specijalnog rata ne smije ni na koji način biti upisano da su Hrvati svojom težnjom, a prije svega svojom žrtvom za državnom nezavisnošću, razorili i versajski ugovor i jaltski poredak. Da Hrvatska nije pružila otpor, i da je bila pregažena u onih četrnaest dana kako je to stajalo u operaciji, osmišljenoj i operacionaliziranoj u Generalštabu JNA, Zapad i Ujedinjeni narodi ne bi imali problema ni sa Srbima ni sa Slobodanom Miloševićem. Njihova zlovolja, pa i onda kada su srpski zločini bili očiti, nije se usmjerila prema njima, nego na onoga tko je sve to, navodno, skrivio – a to su Hrvati, narod koji ima ugrađene gene ‘endemskog nacionalizma’, kako se to naučava u nekim institutima za strateška istraživanja.

Svi srpski političari i članovi Srpske akademije nauka znali su dobro na koju kartu igrati. Taj ‘vučji čopor’, s Miloševićem kao predvodnikom, dobrano je iskoristio naučavanje o ‘endemskome nacionalizmu’.

S pokličem – „Slatko li je mrziti domovinu“

Iz Beograda prošireni mit o Hrvatima kao ‘genocidnome narodu’ sve do dana današnjega ima odjeka ne samo u mnogim glavama na Zapadu, nego i kod njihovih klonova u Hrvatskoj koji su umreženi i dobro žive na račun tih istih Hrvata. Dok je srpska soldateska u Vukovaru, u Dubrovniku, u Bosni i Hercegovini čudovišno ubijala u masama i silovala – ovi su sljedbenici “logocentrističke diktature” čekali u zavjetrini uzevši za svoje geslo uzvik ruskoga pjesnika Ljermontova iz 19. stoljeća – «Slatko li jziti domovinu, i žudno čekati propast njenu!»

Oni će na mitu o ‘genetskim zločincima’, u Hrvatskoj i izvan nje, po naputku “političke korektnosti”, već punih dvadeset godina, rješavati uvijek istu jednadžbu – svatko tko pokuša javno zastupati hrvatske nacionalne interese, odmah se proglašava sljedbenikom ili zagovornikom zločinačke ideologije. Rješenje jednadžbe o Domovinskome ratu, po ovomu naputku glasi: Nema, i ne smije biti velikosrpske agresije, nego je na djelu bio građanski rat.

Za ostvarenje ovakva cilja, odnosno inverzije Domovinskoga rata, moćna ruka iza kulise odabrane je okupila u razne ‘vučje čopore’. Njihovo je djelovanje svedeno na matricu – nema bezuvjetne razlike onoga što jest i onoga što nije, onoga što je dobro i onoga što je loše. Takvim rješenjem briše se razlika između agresora i žrtve, neprijatelja i protivnika, okupacije i privremenoga zaposjednuća.

Taj užasavajući relativizam vjerojatno nikoga tako ne pogađa kao Hrvate i njihovu Lijepu Našu. Njih i nju drži se zarobljene u jugoslavenskoj povijesti, kako bi pomirba njezinih žitelja bila misaona imenica. Njoj se uskraćuje i(ili) osporava vlastita teritorijalnost. U njoj hrvatska djeca ne mogu slušati niti učiti povijest koju su u obrani opstanka krvlju ispisali njihovi očevi. U njoj se ‘kukom i motikom’ brani naziv trga po predsjedniku tuđe propale države, a ‘pseća ledina’ proglašava se trgom predsjednika koju je tu državu stvorio i obranio. U njoj se sprječavaju istrage komunističkih zločina, dok istodobno njezini sudovi sude vlastitim braniteljima i osloboditeljima. U njoj se ‘akcijskim planovima’ i ‘otvorenim poglavljima’ popločava put prema ‘zapadnom Balkanu’. U njoj nema političke elite koja bi izišla iz svojih sinekura i do neba vrisnula da je dosta relativizma i medijskoga terora.

A kada su pripadnici Hrvatskoga generalskog zbora o tome iskreno, s dubokim poštovanjem prema onima koji su dali svoj život za slobodu, progovorili pred nastavnicima i profesorima, na njih je krenuo lov, ne jednoga nego više ‘vučjih čopora’, kako bi isprobali oštrinu svojih očnjaka.

Zabrinuti Jakovina i Koren

U istome “Jutarnjemu listu” Tvrtko Jakovina i Snježana Koren pripadnici ‘vučjega čopora’ suočavanja s prošlošću ustvrdit će kako je riječ o preslikavanju obrasca iz socijalističke Jugoslavije i ondašnjega modela poučavanja djece o NOB-u. Snježana Koren uporabit će pojam perspektiva, a potom će taj isti pojam na neki način, biti ponovljen na portalu Index koji je jedan od perjanica medijskih ‘vučjih čopora’. Sam naslov na portalu Index “Struka u šoku – udar bivših ratnika na škole i turističke vodiče” s podnaslovom “To je kao u Sjevernoj Koreji”, dostatno govori. Javit će se i mali omega ‘vučić’ Jurica Pavičić i u osvrtu u “Jutarnjem listu” od 11. ožujka 2017. pod naslovom “Generalska školica za historijsko pranje mozga”. A ovaj će pripadnik medijskoga ‘vučjeg čopora’ ustvrditi da “kada nastava povijesti dođe do ‘naših boraca’, onda nema majci kritičkog mišljenja i višeperspektivnog pristupa”. Javit će se Damir Agičić i zaprijetiti kako će se “obratiti javnosti nekim dopisom kako bi se zaštitilo dostojanstvo struke”, jer to, ustvrdit će, što generali poredaju o Domovinskom ratu je “antiznanstveno i obilježje totalitarnog društva”.

„Profesoru u jednoj srednjoj školi“ povraća se

Posebna je priča stanoviti Ante Radić koji je, kako se sam hvali, nazočio predavanjima. Na portalu čudnoga naziva lupiga.com 6. ožujka 2017. obrušit će se na admirala Davora Domazeta-Lošu, generala Josipa Lucića, brigadira Ivana Bobetka i generala Marinka Krešića izvrćući misao i kontekst odgovora na pojedina pitanja više nego znatiželjnih nastavnika i profesora. U svojoj mržnji ne će se ustručavati izmišljati odgovore predavača na pitanja kojih nije ni bilo. Taj će stanoviti Ante Radić napisati i ovo: “Kao profesor povijesti u jednoj srednjoj školi otišao sam iz znatiželje na tri predavanja i na svakome od tih predavanja osjećamo sam mučninu u želudcu. Razlog tomu su ekstremni politički stavovi koji su se mogli čuti od umirovljenih oficira Hrvatske vojske.” Dragi čitatelji, zamislite čovjeka da svaki put dragovoljno ide na događaje od kojih dobiva mučninu u želudcu. Kojega li samokažnjavanja! Zanimljivo je da od tih silnih mučnina “profesor u jednoj srednjoj školi”, po imenu Ante Radić, nije povratio. Jednostavno, čovjek nije ni mogao jer se od istine ne može povratiti, ali je zato od laži o Domovinskome ratu, temeljem primjene dogme zvana “multiperspektivnost” koju kao pseudoznanstvenu metodu zdušno primjenjuju Tvrtko Jakovina i Snježana Koren, već moguće.

Davor Domazet Lošo/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save