Apostol nerođenih
Marko Kornelije Glogović, ‘apostol nerođenih’ – Kad sam na jednoj duhovnoj obnovi upoznao pavlina, starog, svetog redovnika, koji je plakao govoreći o svojoj borbi protiv abortusa – čedomorstva nevine dječice, prošla me je neka struja, milost, te sam odlučio svoj život predati ovoj istoj borbi
{jathumbnail off}Tekst koji slijedi je više od klasičnog intervjua, prava ispovijest (iskrena i duhovita s pregršt ozbiljnih poruka) svećenika kojega rado nazivam ‘apostolom nerođenih’. Sugovornik je moj dragi prijatelj i suradnik, i jer je tome tako, biti će ovo razgovor na ‘ti’. Prvobitno objavljen na mojemu blogu ovaj intervju je izazvao mnoštvo različitih reakcija, od čuđenja, preko odobravanja, do oduševljenja koje je u pojedinim slučajevima rezultiralo konkretnom suradnjom s mojim sugovornikom. U međuvremenu ga je preuzelo više portala i novina pa ga bez trunke pretencioznosti nazivam – INTERVJU GODINE.
Pater Marko, o projektima na kojima radiš priča se na sve strane. Pa ipak, za neupućene, moram postaviti temeljno pitanje: Tko je pavlin Marko Kornelije Glogović?
– To se i ja pitam, hehe. Za moje malene sam ‘Pato Mato’, za subraću ‘Mnogopoštovani otac provincijal’, za demone i dušmane ‘Don Cornelione’, za župljane ‘pop koji puno priča’. Zapravo, jedina je istina da sam samo običan i jadan grešnik koji očajnički treba živoga Isusa Krista i Njegovo bezgranično milosrđe. Hoće li me definirati to da kažem da sam pisac? Ili pjesnik? Ili pro-life aktivist? Ili svećenik i redovnik? Ili ljubitelj ćevapa i čupavaca i sevdalinki i šargija i planina i društva i romana Francine Rivers i sakupljač kipova Maloga Isusa? Ili malo apstraktnije, monaška duša odjevena u habit neprestanih planova i njihovih ostvarivanja? Moram ti reći jednu skroz osobnu crtu karaktera, koja baš sjajno paše uz ovo uvodno pitanjce: možda najviše od svega ne volim svrstavanja, klišeje i uniformiranosti iako sam dobrano u okvirima iz kojih uvijek gledam stršiti, jer to sam ja. Ne volim da me pripisuju i diviniziraju, da me duhovno maltretiraju i glorificiraju, da me reklamiraju i kao kunića stavljaju u krletku s nekom etiketom, ma kako krasno zvučala. Dakle, ne kažem za sebe da sam karizmatik ni neokatekumen ni osnivač apostolata za život; ne želim biti figurativni svećenik koji sve zna i sve mora znati i sve što zna mora znati savršeno nuditi, niti želim biti redovnik kojega će izdvajati boja koju nosim ili dnevni red kojim se uređujem, dnevno. Najviše bih htio da me vide, zovu i prepoznaju jednostavno, kao – učenika Isusa iz Nazareta. Ovo sve drugo su dodaci i ljudske ljuske. Isus je bio tako pristupačan, tako normalan, a opet takav trn u oku i u nozi suvremenicima. Lijepo mi je ovo ime kojim si me počastio – apostol. No, više sam a-postolar jer nažalost još sam uvijek u velikom raskoraku s Učiteljem, koji uporno budi, a ja uporno spavam. No, kako kaže jedna sevdalinka, „Mehmeda majka budila“ – ako je Meho usto, ima nade da ću i ja.
Reci nam nešto o svom putu prema svećeništvu.
– Odgojile su me časne sestre u jaslicama i vrtiću na Vrhovcu u Zagrebu. Tamo sam započeo vjerojatno i svoj poziv ali i svoje probleme. Kad je nas djecu pokojna s. Gabrijela pitala „Tko je najljepša i najveća žena svijeta?“ ja sam se jedini javio i rekao: „Lepa Brena“. U to je vrijeme ona kreštala sa svih radija i televizora… Moji su odmah pozvani na informativni razgovor. Volio sam se sakrivati u njihovoj klauzuri, povlačiti vela na glavi, sakrivati se iza zida i plašiti časne tete i nikada nisam išao spavati kada su one to zahtijevale, ne, ja sam bio buntovnik. Ali baš tamo me Gospodin prvi put pohodio i pozvao. Dvadeset i više godina kasnije, rekao sam Sestrama na Mladoj Misi kod njih: „Nekad ste me presvlačile u pelene, sad mi stavljate misnicu…“ Pa su se sve rasplakale. I zaboravile na moje kontroverzne izjave i ponašanje. Bio sam klinac u osmom razredu, kad sam prvi put na jednom putovanju, u crkvi sv. Josipa u Karlovcu (sic!) ugledao pavlina. Odmah sam osjetio u srcu, to je to. Ljubav na prvi pogled, a nisam imao pojma što me sve čeka ni tko su zapravo ove „bijele Marijine kacige“. Ipak, da udovoljim svom župniku, nisam im odmah pisao, jer to bi bilo „nekorektno i nerazborito“, pa sam bio osobno kod nekoliko drugih redova i družbi, na nekoliko razgovora. Nudili su mi divnu karijeru, samo ako im se pridružim; školovanje u Rimu, mogućnosti ovoga i onoga, perspektivu za ovo i ono, čak i poveću sobu s kupaonicom. Na kraju, opet sam, primoran „nekom“ Višom Silom, pisao pavlinima, dogovorio susret i čuo iz usta mog kasnijeg poglavara: „Mi ti možemo ponuditi samo križni put.“ To je zorno i argumentirao time da su od stare pavlinske slave ostala samo dvojica Hrvata, u samostanu okupiranom od četnika, te da nema šanse da studiram kod nas već da ću barem sedam godina morati u Poljsku, a da je tamo teško, itd… Nakon što su me probudili iz nesvijesti (šala mala) rekao sam ‘ok, ako moram tako patit, valjda i to ima neki smisao’. No, mojima doma to nije imalo nikakvog smisla, pa su me dobrano terorizirali, dragi moji praktični katolici. Psihički, fizički i duhovno htjedoše me skrahirati, prijetili, plakali, zaključavali, vapili, jecali, lupali, dosađivali, odgovarali, tortama i torturama častili i mastili, pa čak me vodili k svećenicima na razgovore kao „recite mu vi da nema zvanja“. Čak su molili devetnice da ne odem u tu „daleku i hladnu zemlju koja nije za moje boležljivo i krhko tjelešce“. Slava Isusu! Poslije sam mogao pomoći u nekoliko sličnih slučajeva, u Istri i Karlovcu, kada su mi roditelji došli objašnjavati kako njihova djeca „sasvim sigurno nisu za samostan“. Ovo me iskustvo ojačalo. Kao komandos, pod punom ratnom spremom (žrtva odvajanja, pokora suza, molitva sa žarom i post od domovine, s ribom na žaru) napustio sam dom i došao u Poljsku u novicijat Reda te na studij teologije i filozofije. Od filozofije baš se ničega ne sjećam, a na teologiji sam se obratio tek nakon iskustva „krštenja u Duhu Svetom“ i kad sam počeo čitati Bibliju, na trećoj godini. Studirao sam ali sam uvijek htio nešto više: pitao sam magistre, rektore i prefekte, zašto se naš cjelokupan život vrti samo oko knjiga, zašto ne idemo van, među ljude, zašto smo zatvoreni na „novu evangelizaciju“ a papa ju toliko naglašava i promiče, zašto imamo mnoštvo pobožnosti a opet smo puni slabosti… Da ih ne bih više gnjavio pitanjima, pustili su me na ulicu. To su bile blagoslovljene godine; obilazio sam beskućnike, javne kuće, zatvore, sumnjive birtije, punk-rupe, sektaška okupljališta, razne rock koncerte, mjesta gdje se sastaju alkoholičari i margina društva. Oni, koje je Isus najviše razumio i koji su Njega najviše razumjeli. Šest godina studija naučilo me da se raspadam bez Božje riječi i da je molitva zapravo disanje. Otkrio sam svoje maske, svoje granice i svoje rane. Hvala Gospodinu, bio sam u dobroj „bolnici“ s najboljim Liječnikom. Pa ipak, kad sam došao na svoju prvu župu, izašavši iz topline bogoslovije, doživio sam neki šok. Odjednom si u žiži, jeruzalemska uličica koja vodi prema Kalvariji. Vidim da će Crkva budućnosti uskoro morati postati bliža Crkvi prošlosti. Polako se vraćamo u vrijeme konspirativnih apostola, bludničkih Korinta i pomalo zbunjenih Ananija koji polažu ruke na slijepe Savle. Mi se doduše borimo, trudimo se zadržati „status quo“ ali svijet je neumoljiv. Brzo ćemo vidjeti na djelu ne samo skidanje križa sa zidova i ukidanje vjeronauka u školama, već i mnogo više. Prorokujem, da će aktivnost „za život“ skoro biti obilježena kao „govor mržnje“ i „nedemokratsko ponašanje“ i „izraz netolerancije i diskriminacije“ te će sukladno tome i naš apostolat biti progonjen i napadan. Čitam u zapadnjačkim novinama, kako se ukida pravo na priziv savjesti, kako se zahtijeva abortus do rođenja, pa čak i ubojstvo već rođene djece, kako se želi i planira ukinuti svaka granica, u ime prosperiteta i sloboda staro-novih božanstava. Uzimaju se jajne stanice iz mrtvih žena, da se oplode sjemenom nepoznatih muškaraca. U nekim je zemljama ozakonjen pobačaj dječice koja su začeta s „krivim“ spolom, pa su roditelji nezadovoljni. Traži se potpuno „oslobođenje“ od djece s Dawnowim sindromom i od sve bolesne dječice u majčinoj utrobi. Već je moguće odabrati boju očiju i ostale karakteristike nerođene djece, genskom manipulacijom, vrše se razni nečovječni i nepotrebni pokusi nad njima. Fetusima se trguje, rade se nepojmljive stvari. Uskoro će se legalizirati i tzv. „međugeneracijski seks“ kako se sve jače gura na Zapadu. Sve to čeka i nas. Zato mi je jasna vizija koju je primio jedan naš sveti pater u molitvi, on je naime vidio Crkvu budućnosti kao Zajednicu mnoštva malih zajednica, u kojima će Krist biti živ i stvaran. Takve male zajednice Ostatak su ostatka i u poganskom će svijetu dalje živjeti s Isusom. Masovno kršćanstvo je već stvar prošlosti. Treba malo hodati ulicama, ući u zgrade, prošetati parkovima, zalutati u crkve, da se uvjerimo u tu činjenicu. Ili jednostavno, poslušati naše vjernike. Stoga smatram da nam jedino povratak obiteljskoj molitvi može donekle ublažiti sukob s okolinom koja će skroz odbaciti Božje zakone. Jesmo li spremni živjeti kao prvi kršćani? Možda čak i bez Interneta…
Borba za nerođene je jedna od obilježja poslanja Pavlinskoga reda. Na koji način to ostvarujete?
– Kad sam na jednoj duhovnoj obnovi upoznao pavlina, starog, svetog redovnika, koji je plakao govoreći o svojoj borbi protiv abortusa – čedomorstva nevine dječice, prošla me je neka struja, milost, te sam odlučio svoj život predati ovoj istoj borbi. U našim pravilima piše kako su pavlini oduvijek slijedili znakove vremena te hrabro ulazili u potrebe trenutka. Prepoznali smo tako, da je pobačaj najstrašnije i najtužnije obilježje današnjice (Majka Terezija kaže, ako je pobačaj moguć, onda je svako drugo zlo moguće) i odlučili smo, s Majkom Marijom, kroz molitvu i pokoru, udariti po duhu smrti, navješćujući pobjedu Života. U Hrvatskoj smo s istom nakanom započeli naš apostolat 1999., emisijom na Radio Mariji. Otada smo osnovali udrugu „Betlehem“ i neke srodne udruge; pokrenuli Molitvene Sabore za nerođene i svečane Majčine dane, izdavaštvo „za život“ Nonnatus, spomen-obilježja u čast najmanjih, seminare za izlječenje rana pobačaja, inicijativu za zlostavljane žene „Bakhita“, tzv. Službu Pomirenja za roditelje suočene sa spontanim pobačajem djeteta, imamo već dvije majčinske kuće „Obitelj sv. Josipa“ za prihvat samohranih majki, trudnica i djece (treća u izgradnji: donatori, pliz javite se!), također radimo na osnivanju novog Društva zavjetovanih djevojaka, koje će se nazivati „Sestre Kristovih najmanjih“ i čija je karizma življenje u potpunosti prilagođeno majkama i djeci. Tiskali smo i nekoliko milijuna letaka podijeljenih po bolnicama, na seminarima, kolodvorima, u školama, a sam sâm u deset godina svećeništva vodio preko tri stotine različitih duhovnih susreta. Nedavno smo pokrenuli i ekumensku inicijativu za život, tzv. Misiju malenih. Sve bi ovo bilo apsolutno nemoguće da nemamo molitvene zajednice: Treće srce, Tješitelji Milosrdnog Isusa, Mali krug srca, Gospin štit itd., u kojima se okupljaju tisuće molitelja. Molitva i post: jedini su nam jamac snage, a Gospodin je sam rekao da bez ovog oružja nema šanse da išta učinimo. Dakle, svaka čast „fejsbukovima“, prezentacijama, projekcijama i tribinama, ali… Gospodin ima svoje metode, koje često nisu logične ljudima svijeta. A mi ne smijemo biti od svijeta. Još sanjam o časopisu „za život“ te o Centru za duhovno liječenje braka i obitelji, a volio bih razraditi i teme poput „muškarci i pobačaj“. Životna mi je želja također, voditi sigurnu kuću za zlostavljane žene i djecu, ako Bog da. I malena savjetovališta stisnuta među dućane po gradovima, gdje bi ljudi mogli sjesti, odmoriti, popiti kavu a istovremeno čuti Radosnu vijest, kad već ne žele u crkve. Uvijek me špotaju da sam kao lokomotiva koja prebrzo vozi… No, ja dodajem da su tračnice vjere, nade i ljubavi itekako izdržljive, jer vode na kolodvor Novog Jeruzalema. Amen, brate, amen. Jasno mi je, da duh pobačaja ne može nestati dok vlada duh bludnosti. Zato želimo organizirati Mlade života: pokret mladih za predbračnu čistoću. Kako je to sve sjajno! Ovo nam poslanje daruje toliko radosti! Volim svoju Crkvu, svoj Red, misiju koju mi je u srce utisnuo Gospodin! Toliko je Slave u ovoj borbi za najmanje! Kad to sve i još stotinu stvari napravim, onda mogu mirno preseliti u vječna lovišta. Na grobu će mi pisati: Umro u 3 ujutro, zbog nepopravljivog aktivizma, neka se vječno odmara u Isusovom Srcu. Eto, svi smo drugačiji, a ja sam takav! Takvoga me majka rodi, takav ću i ostariti. Ako Bog da. Ili ne da. No sikiriki.
Mogu li se plodovi ovoga rada, na neki način, ‘izmjeriti’, ima li to uopće smisla?
– Mjerimo li nebeskim ili zemaljskim mjerilima? Ne bih želio sebi graditi spomenik. Kakva korist od svega ako sam sebe promicao i propovijedao? Kaže sv. Franjo Ksaverski, mnogo je izvrsnih propovjednika u paklu. Bože sačuvaj! Mogu sagraditi i deset crkava a ne raditi na slavu Božju već na svoju. To nikako ne želim! Isus je rekao: „Što učinite jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili… Velika je plaća vaša na nebesima… Tražite najprije Kraljevstvo Božje… Tko prima jedno ovakvo dijete u moje ime, prima mene i onoga tko me poslao…“ Ne radim za ovaj svijet niti me pretjerano zanimaju statistike, ne bojim se njihovih crnila niti se zamaram s time koliko sam napravio ili koliko ću još moći napraviti. To jednostavno nisu nebeski gabariti. Meni je svako dijete samo dijete i da sam spasio jedno jedino djetešce od abortusa, ispunio sam svoj život. Zbog novinara moram naglašavati te brojke, pa govorim o desetak tisuća abortusa godišnje u Hrvatskoj, o 50 milijuna u svijetu, o stotinjak djece koju moja udruga uspije spasiti… „Naše je Djelo poput kaplje u oceanu. Ali ocean bi bio siromašniji bez te kapljice“ (Bl. Majka Terezija). Ali djeca nisu brojevi! Gade mi se te statistike. Lažu nam statistike, muljaju nas u anketama. Ne vjerujem svijetu, nimalo. Nisu svi zli i nije sve crno. Ne ovisimo o brojkama. Isus je imao samo dvanaest apostola, pa evo Crkve po cijelome svijetu. Samo jedan svetac ili svetica toliko su toga s Bogom uspjeli učiniti. Jedan Martin Luther King, jedan Ghandi, jedan kralj David, na primjer. Đavao nas želi obeshrabriti, uvijek pokazuje koliko smo premalo učinili, kako ćemo izgubiti, kako je nemoguće zaustaviti pakleno, sotonističko žrtvovanje djece abortusom, tom užasnom silom koja usmrćuje duh, dušu i tijelo ljudi. Međutim, ja mu pokazujem svoju spašenu dječicu i kažem: Ne bojim te se! Ako neću ja, ova će te dječica sigurno zgaziti. Amen! Aleluja! Inače, dokazano je da ondje gdje mole naše zajednice, pobačaj se brojčano sigurno smanjuje a rođenja se uvećavaju, slava Bogu! Liječnici opravdavaju smanjenje broja ubojstava nerođene djece nekakvim „većim znanjem o kontracepciji“ a mi znamo da je jedina sila koja može činiti i donijeti dobro, molitva. Zato samo molitvi pripisujem Božje rezultate. No, molitva mora biti uistinu ispunjena ljubavlju: zato nikoga ne osuđujemo, ne prijetimo, ne vičemo i ne mrzimo. Čak i ne moraliziramo. Želimo biti kao Marija pod križem, svjedoci i učenici, molitelji. Molitva prožeta ljubavlju čini čuda. Mislim da molitva i post čine više nego svi naši letci. Bog ima svoje putove. Ne trebaju Mu čak ni tiskare.
Objasni što znači crkveno izopćenje unaprijed izrečeno u slučajevima abortusa?
– Svi koji su sudjelovali u nagovaranju, vršenju, odobravanju ili promicanju pobačaja i ako je do tog svirepog usmrćivanja malenog čovjeka i došlo, sami su sebe izbacili iz Crkve tj. Naroda Božjega i dok se najozbiljnije ne pokaju i ne obrate od svojih zlih djela i mentaliteta smrti u njima, duša im je zarobljena u kazni koju su svojevoljno, dobrovoljno i slobodno na sebe stavili. A hoće li vječno gorjeti u paklu, proživljavajući smrt iz sekunde u sekundu, u neopisivim mukama cijelu vječnost, ja ne znam. Ja samo znam da ako pakao postoji na zemlji (logori, zatvori, bolnice bez lijekova, djeca ratnici, žrtve pedofila, bračna ubojstva, sotonistički kultovi, tumori, bombe, preljubi, kocka i droga) onda ga sasvim sigurno ima i nakon smrti, jer tek tada „čovjek otkriva pravu istinu o sebi“ kako je netko lijepo napisao, a ne mogu se sjetiti tko.
Poslije ćemo se još vratiti na ovu temu, zanima me kako gledaš na pokrete u Crkvi, prije svega na Neokatekumenski put i Karizmatsku obnovu?
– Gledam kako gleda Crkva, na čelu s papom te svi oni koji su poslušni Crkvi ne selektivno nego cjelovito: pokreti su najupečatljiviji znak obnove, najočitiji odgovor Duha na duhovne potrebe vjernika danas i najbolji mogući put evangelizacije ljudi koji ne znaju Krista i gube se u svojim životnim staklenicima gušeći svoje biće otrovom i ustajalošću uzmi-kupi-prodaj-troši-zabavljaj se-umri, životnim stilom. Osobno, zahvaljujući tim pokretima sačuvao sam svoju vjeru i zdravlje, a vjerujem i egzistenciju uopće. Život je mozaik kriza i veselja, padova i uzdignuća. Život nije crveni tepih. Znam da poneki ne vjeruju (haha) ali i mi smo svećenici samo ljudi i borimo se s mnogim ljudskim slabostima i opterećenjima. Tako, i ja sam prošao jedno vrlo teško razdoblje depresije i besmisla, na početku svećeništva. Sjedio sam u prohladnom župnom uredu, među hrpom papira, prebrojavajući nedjeljnu milostinju i pitajući se kako ću u ponedjeljak smiriti osmaše u školi, koji su mi nedavno nacrtali muški spolni organ na ploči i stavili žvaku pod rit. Dragi moji krizmanici! Vrtilo mi se tjeskobno pitanje u glavi: jesam li zato postao svećenik? Da lupam pečate, naplaćujem sprovode i šopam se janjetinom na silnim svečanostima, na kojima moram biti uzor pedancije, perfekcije i robotike? Kako sam bio čudnovato izmoren od mase vjerskih obaveza i dužnosti te od adekvatnih i transparentnih odgovora (obrana i dokazivanja) vjernicima koji su se čudili mom celibatu kao i celulitu, mjesecima sam dane i noći provodio pred televizijom i buljio u šarenilo svijeta, tako drugačijeg od sumornog religioznog etiketiranog i ukalupiranog planeta, na kojeg sam se prizemljio. U trenucima pesimizma izgubiš onu svijest o Prisutnosti koja te ljubi, zove i traži. Krštenje u Duhu tek je početak napornog hodočašćenja. Sakramenti su polje koje treba neprestano orati. Tada, strašno me pogađala ta dvoličnost, ta sumanuta izokrenutost i neistinita neiskrenost. Đavao mi je pokazao same laži, crnilo i bljuvotine. Tu slušaš Evanđelje i primaš Tijelo Mesije, a za sat vremena psuješ i tučeš ženu. Tu potpisujem uvjerenje o prikladnosti kumstva, a čovjeka nema pedeset godina u crkvi. Tu sami bezgrešni, pravedni čistunci u kapeli na posljednjem ispraćaju drage pokojnice (čitaj: opake svekrve), a na karminama veselje podgrijano jegerom i jegermajsterom. Tu uzvišena, dostojanstvena besjeda o plemenitosti braka, pred mladenkom u 8. mjesecu trudnoće, a tamo cajke na svadbi i rastava za godinu dana. To me proganjalo, mučilo, ubijalo. Rekoh, kad su svi takvi, pa i ja ću biti takav. Sakramenti su naš štit, vjerske obaveze naša pancirna košulja, ali nažalost može se dogoditi da od darova ne vidimo Darovatelja. Sa svojim novim laptopom, mobitelom i autom, bio sam sâm sebi samodostatan i ohol. Vidim također da su zato mnoga braća svećenici danas u depresiji, a nitko im ne zna pomoći. Osjećaju se usamljeno, zvanje im se pretvorilo u posao a iza svakog ugla vrebaju potencijalni neprijatelji: orguljašica, masoni, predsjednik općine, ljuti tata prvopričesnika ili (samo ne to) neki karizmatik. Moraju biti oličenje savršenosti, a nisu. Tako bih jednom htio čuti ovakvu propovijed: „Braćo, bio sam rob alkohola. Lutao sam, padao. Svećenik, bez vjere. Kršćanin, bez Krista. Čovjek, bez osjećaja. Ali On me pohodio, ozdravio, digao! Ja sam sada slobodan! Ja sam sretan! Tako bih želio da i vi to iskusite!“ Valjda mislimo da je to za Afriku, ne za nas. Svećenici su vrlo ranjivi i vrlo slabašni, a opet najmoćniji ljudi na svijetu, gledano sakramentalno. Ako se Petar odrekao Isusa pred Kajfom i ostalom bandom, zašto od mene tražite da budem hladan i neljudski spomenik? Grešnik sam, ali odjeven u Kristovu Krv. Griješim, ali imam Spasitelja koji me diže iz blata! Nisam supermen i ne želim biti. Svetost se ne uči iz pobožnih životopisa već se postiže nošenjem križa. Gospod mi je bio milostiv, poslao mi je pokrete, molitvene zajednice i udruge. U Karizmatskoj sam obnovi shvatio da „ne mogu služiti Bogu i bogatstvu“ i da samo u sili Duha mogu „ljubiti druge kao što je On ljubio nas“. Na neokatekumenskom sam Putu spoznao da sam ohol, bijedan i jadan i da osuđujem bližnje a sam sâm sto puta gori. Sada shvaćam poslanje svećenika i krhkost čovjeka. Volio bih da smo bolji, jači u Kristu, ali za sve postoji vrijeme. I jedna mrska metoda: križ. Naš je problem što križ ne želimo nositi. U pokretima sam otkrio da smo svi isti, ali da je Bog Ljubav. Tu mi je progovorio da budem prvo čovjek, a onda kršćanin i svećenik. Tu sam ponovno otkrio svoje zvanje. Sigurno, da pokreti nose i svoje probleme. Pa i brak ima svoje probleme, pa ipak nagovaramo ljude da se žene. Zato me boli kad vidim kolika subraća ne shvaćaju da su pokreti dar i bogatstvo, iako su istovremeno i križ. No, i ja sam dugo vremena bio stvarno žestoki protivnik, pljuvatelj i mrzitelj ovih „sekti“ kako sam znao reći, pa znam da ništa ne možeš dokazati čovjeku koji je na bijelom konju. Mora prvo pošteno tresnut na zemlju!
Moram se osvrnuti na jednu tvoju epizodu od prošlog Božića. Proveo si tjedan dana s beskućnicima. Kako je došlo do toga i što ti je donijelo to iskustvo?
– Htio sam doživjeti Božić. Uredio sam crkvu, kupio borove, složio jaslice, ispovjedio ljude, stavio puricu u škrinju. A onda sam se zamislio: vrijeme ludo leti, Božići su mi sve bliži a svaki mi je isti i siti. Silno sam htio iskusiti „pravi“ Božić, što je moguće sličniji onom prvom. (Očito brijem na Betlehem, ludnica!). Ne kažem da Božić u župi nije proživljen, nego sam ga htio drugačije doživjeti. Dakle, otišao sam karlovačkim beskućnicima i tjedan sam dana živio totalno isto kao i oni; u kontejneru, s krevetom do 90-godišnje bake Kate i šećeraša Silvija, sa još desetak njih, mlađih i starijih. Jeo sam što i oni, pušio sam s njima i koristio isti wc. „Sve svima“ reče sv. Pavao. On je mogao, a ja ne smijem? No, nije bit u tome, izvanjskome. Zapravo, ništa mi nije falilo, kućica je imala grijalicu, televiziju, jedan topli obrok dnevno, taman da se čovjek pošteno nakrka za cijeli dan. Ono što mi je Božić učinilo Božićem bila je ta unutarnja, otajstvena, duhovna strana ovog iskustva. Doživio sam odbačenost, prijezir i samoću ovih dragih ljudi. Osjetio sam njihovu bol. Podijelio sam njihovu gorčinu. Dobivao sam mnoge panične pozive, u smislu: „Pa što ti je, jesi poludio? Jesi obolio? Hoćeš da dođemo po tebe? S Hitnom?“ I to od neke subraće pavlina, od nekih kolega svećenika, rodbine, prijatelja. Jedan je poručio da ga ne zovem kad dobijem „tifus“. Postao sam mnogima sablazan, luđak, idiot, budala. Kad su čuli preko svevidećih novina, ljudi su moje roditelje u Zagrebu sažaljevali i nekako očima govorili: Eto, i on je prolupo. A mnogi su me osudili kao egzibicionistu i šarlatana, željnog vlastitog promaknuća (mogli su doći šarlataniti sa mnom!). Jedan mi je kolega rekao: „Besposlen pop i jariće krsti“. U meni je provrla bosanska krv pa mu odgovorih da me tako jako povrijedio da drugo ljeto neću s njim na krstarenje do Sejšela. Ovim mu se putem ispričavam, jer sam to rekao iz puke oholosti i taštine, s neutemeljenom osudom. Baš me briga gdje drugi ljetuju i putuju, ja sam u svoje slobodno vrijeme bio tamo gdje sam morao biti. Osjetio sam to gorko trpljenje šestorice beskućnika, koji su u vrijeme rata branili moj grad, moje naselje i čak moj samostan, a sada su prešućivano ruglo društva. I bol bake Katice, koja skuplja boce i tako štedi za večeru. Kako je to moguće, pitao sam se, u katoličkom gradu, između 60 000 rimokatolika? A ja imam sve, i sto puta više nego mi je potrebno i nego što želim. U tom kontejneru svi smo bili braća, kao u prvoj Crkvi! Nevjerojatno. Čak i Muharem, rođenjem musliman, bio je moj pravi brat i pravi prijatelj u toj pravoj nevolji. Pjevao sam mu sevdahe, a on mi je pričao o svojoj djeci i kuhao „kahvu“. Triput dnevno. Oduševila me njihova neposrednost, njihova istinitost. Nema tu licemjerja, maskica, šminkice, šljokica. Svi su grešnici. Pričaju o Lepoglavi, o Jankomiru, o rastavama i tučnjavama. Nikoga nisam nagovarao, a gotovo su se svi ispovjedili. Njima nije bilo do mojih kićenih teološko-filozofskih govora i krasnih sedefnih krunica. Kako će im biti, kad su gladni? Njima je jedino važna prisutnost. Tako su me puno naučili! Iz mog iskustva rodio se novi plod na drvcu ljubavi: osnovali smo udrugu „Milosrđe“, podigli im malu kapelu, ogradili prostor, uredili novu spavaonicu i dnevni boravak, sada radimo na pučkoj kuhinji. Da su im tog prosinca na vrata pokucali neki Josip (ili Jusuf, ili Josif) i neka trudna Marija ili Fatima ili Jovanka, nema šanse da bi vrata ostala zatvorena. Hvala im na svjedočanstvu čovječnosti! Lijepo je da imamo skloništa za životinje. Za one koji ne znaju, imamo dakle i za ljude!
Novost koju pokrećeš su i kuće za trudnice koje su odlučile zadržati trudnoću. U čemu je razlika između tih kuća i drugih institucija koje skrbe o majkama i djeci?
– Ne volim usporedbe našeg načina rada s drugima, jer nisam za to ni poslan niti želim i mogu govoriti o drugima. Radim svoj posao, kako smatram da je najbolje. Dakle, našim curama kažem, vi ste mi sestre. Niste broj, niste slučaj, niste problem, niste stranka. Vi ste nam sestre. Tu ste jer imate probleme, ali vjerujte, imam ih i ja, na izvoz. Problemi se ne rješavaju abortusom. Vi ste trudnice, vi ste kraljice. Ja vam se klanjam. Vi ste mi najvažnije na svijetu. Nisam ništa bolji, ni ja ni ovi volonteri, od vas i vaših muževa i dečkiju. Svi smo samo jadni grešnici. Isus vas voli, bez obzira što učinile! Ako ste druge vjere, nema veze. Isus vas i dalje voli kao i mene katolika. Uzor mi je u poslanju blažena Majka Terezija. Nikada nije razlikovala ljude po vjeri ili narodnosti, nikada nije nagovarala na članstvo u našoj Crkvi. Ljubila je i točka. Ljubav i samo ljubav može mijenjati čovjeka; nikakva nametnuta moralizatorska batinanja ili udaranje Biblijom neće ih obratiti i spasiti. Ali ako u meni vide Isusa, možda razmisle o sreći, blagoslovu i milosti koju imam u Njemu. U kućama smo imali nekoliko muslimanki, na primjer. Znale su da ulaze u katoličku ustanovu. Ali nisu znale da će svećenik-voditelj (odnosno ja) naučiti islamske ilahije i pjevati njihovoj djeci O Zefire kad poletiš do medinskih strana, poselami onog što ga moja duša sanja… Tko se sablažnjava, nek se sablažnjava. Neizmjerno volim muslimane i nitko me ne može uvjeriti da su svi oni teroristi i mrzitelji našega Gospodina. Kako mogu mrziti nekoga koga ne poznaju? A hoće li Ga upoznati ako mi ne ljubimo njih? Zar je Bog stvorio samo katolike? Zar smo samo mi Njegova ljubljena djeca? Jednom nam je u kuću došla osoba koja je u ratu sve izgubila i nesvjesno je počela govoriti teške riječi o Srbima. Ustao sam, otišao u sobu po maloga B., od majke pravoslavke, te ga stavio u njezino naručje i rekao: „Evo, drži ovo dijete. Pogledaj mu oči i reci koje je nacionalnosti“. Samo su joj suze počele teći. Da smo kao djeca, ne bismo se ubijali! Ako ne budemo kao djeca, kaže Isus, nećemo ući u Kraljevstvo nebesko. Imali smo i svjedokinju Jehove. Nakon godinu dana u našoj kući, shvatila je da ju nitko iz njezine zajednice nije posjetio. Drugačijim je očima počela gledati na nas katolike, svoje ljute neprijatelje, nekoć. Dakle, u našim kućama želimo stvoriti pravu, toplu, obiteljsku atmosferu, zato možemo primati samo do pet majki i njihovu dječicu. Ostaju ondje do godinu dana iza rođenja, prema zakonu. Poslije im pomažemo u pronalasku životnoga puta. U tri smo godine u dvije kuće ugostili pedesetak majki plus djecu. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, za svaku od njih i za svako to dijete dao bih odmah sve, uključujući i život. Čovjek je sretan tek onda kad otkrije svoje poslanje. Ja sam ga otkrio, ali imam jednu tajnu: slobodan sam u tome. Rekoh Isusu: Čuj, o Ješua, dokle ćeš nam slati lovu i hranu, i dokle god ćeš biti stvarno uz nas, ja ću biti Tvoje ruke, srce, noge i jezik. Dakle, ovisi o Tebi! Ako kažeš ‘gotovo je’ ja se povlačim, u pustinju. Ili prašumu. Kužiš? Ne želim si od ničega i od nikoga raditi idola. Ako mi poglavari zabrane djelovati ovako, humanitarno, ili ako obolim, ili ako vidim da sam skroz prestao moliti i vapiti Bogu, ok, odlazim, ne želim postati rob ili šef ili samo neka figura ili lažni prorok. Jok bolan. Ali, sad sam uvaženi provincijal pa su mi trenutno sva vrata otvorena i uživam ugled u svim sredinama, te sebi pišem dekrete koji tjeraju vodu na moj mlin, hehe i haha. Crna ovca među bijelim fratrima. Samo da u svemu bude slavljen Bog!
A što je s tvojom ljubavlju prema heavy-metalcima?
– Da, to je još jedna u nizu mojih skandaloznih ljubavi. Kad sam počeo raditi sa ženama i djecom, optuživali su me i klevetali da su to moja djeca i moje žene. Mirno sam odgovarao: Da, jesu. Kad sam otišao k beskućnicima, postao sam klošar i psihopat. Kad pričam o bendu „Effatha“ iz Rijeke, gospel-metalcima, mojim čupavim i dlakavim razbarušenim nabrušencima, onda sam sotonist i nihilist. A možda i katognostik. Joj, avaj, jao, to je široka tema. Volim žestoku glazbu, volim kad o Isusu pjevaju oni koji su Ga stvarno sreli i volim kad Njemu u čast lupaju bubnjevi i diže se prašina. Takav sam po karakteru; volim plesati i pljeskati, uvijek sam kao dijete bio Indijanac u igri. Zašto bi neka glazba bila đavolska, ako nije predana đavlu? Gospel-metal je sjajna stvar! Potpuno ju podržavam. Dečki su mi super, neopisivi. O ukusima se ne raspravlja. Ukusi ovise o našim karakterima. Ja sam karakterno žešći. Ne kažem da svi moraju slušati i razumjeti ovo. Ostalo čitajte u mojoj novoj knjizi „Samo za stotu ovcu“ koja se prodaje preko Booka, u kojemu redovito pišem. Pitao sam svoju seku pankericu, zašto tako ovisnički voli koncerte svojih divljih bendova? Odgovorila je: oni su muzika. Opa. To me drmnulo. Oni su muzika. Oni skaču, znoje se, vrište, trgaju martensice, otkidaju ekstenzije, lome gitare. Oni liječe grlo nakon koncerata nekoliko tjedana. Oni vježbaju dan i noć. Oni su autentični: stoje iza svojih pjesama i svirke. Oni ne „obavljaju“ koncert nego njime žive. Bio sam na nekom predavanju gdje je neki profesorčić civil nama velečasnima govorio kako propovijed mora trajati najviše 10 minuta, te kako je dobro da ubacimo barem jednu šalu, da se ljudi malo „opuste“. I kako moramo pričati polako, taktički, dinamički, ne mehanički, itd. Pomislih tada u sebi: Bože moj, znači moji vjernici mogu gledati film od dva sata, a ja moram pričati o Muji i Hasi i paziti da najsvetija Misa ne traje dulje od 45 minuta. E neću, i neću i neću. Hoću biti „muzika“.
Za kraj, što ti je sve potrebno za realizaciju projekata za nerođene, koje su aktualne potrebe, na koje načine se zainteresirani koji žele pomoći mogu uključiti i gdje se javiti?
– Moram napomenuti, da se naš apostolat održava isključivo zahvaljujući Božjoj Providnosti. Nemamo ugovore s državom, ne primamo stalna sredstva od američkih tvrtki, ne surađujemo s mafijom. Samo uplate malenih, tihih dobročinitelja, uglavnom nepoznatih, potiču naš rad i raskrvavljuju naša koljena. Mnogi župnici i župe, firme, prijatelji naprave akcije u svojim sredinama, pa nam šalju hranu, odjeću, novce, sve što nam treba. Na svakom svom seminaru pozivam ljude da zadnji dan dođu s pelenama u crkvu, pa onda punog auta odlazim doma. Zato su me i prozvali „Pampers-pater“ pa razmišljam da sklopim neki biznis sa firmom tih pelena, hehe. Tko želi pomoći, neka ode na www.stopabortus.com, ondje sve jasno piše. U veljači je osnovana udruga i u Splitu. U Zagrebu djeluje već nekoliko godina. Radimo na još nekoliko gradova: mislim da bi svaki naš grad trebao imati jedan svoj „Betlehem“. Taj „Betlehem“ želi biti više od udruge: želimo biti svjedoci, stijene, odmor, utjeha. Sada su nam najpotrebniji novci (naravno, opet popovluk traži šušku!) da završimo treću kuću za samohrane majke s više djece, koja će se zvati „Kuća Marije, Majke života“. Hvala od srca svim dobročiniteljima. Neka im dragi Isus bude plaća. Evo i poruke za kraj: Ne zaboravite najmanje! Abortus je najveće zlo našega vremena; ne recesija, ne rat, ne ni droga, već abortus. Ako šutiš, i ti si kriv! Hvala vam što nećete šutjeti. Abortus nije rješenje. Trudnica je kraljica. Život je prvo čudo! I najveće čudo! Bog ima izlaze i ulaze, ne brinite. Neka vas brani Krv Janjetova! Neka vas blagoslovi Bog koji je Ljubav i Život! Neka vas zagovara Srce naše Majčice. Neka vas štiti Mihael i njegova vojska. Hvala na strpljenju. Oprostite što sam bio iskren. Neću više, nikada! Ne obećajem. Hehe. Isključujem se uz pjesmu „Jutros mi je ruža procvjetala“. Idem pisat knjigu „Prezime ruže“.
Ovo je bilo Cool. ‘Cool-pater’, hvala na iskrenosti.
Autor: Dražen Bušić/Dnevno.hr
