Deklaracija krije oživljavanje jugoslavenske lešine i udar na Hrvate
Ove godine obilježavamo 50. obljetnicu donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracija je objavljena u tjedniku ‘Telegram’ 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Dva dana iza Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.
Kao što je poznato, Deklaracija je predstavljala reakciju na Novosadski dogovor iz 1954. koji je inauguriranjem tzv. hrvatskosrpskog jezika promicao jezični unitarizam. Potpisnici Deklaracije zahtijevali su ravnopravan položaj hrvatskog jezika u Jugoslaviji, u svim područjima društveno-političkog života. Nakon objave Deklaracije jugoslavenski komunistički režim osudio je njezin sadržaj, a neki su potpisnici izloženi kaznenom progonu. Književnik Gustav Krklec povukao je potpis s Deklaracije, dok je Krleža ponudio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH. U svakom slučaju, režim se je na sebi svojstven totalitarni način obračunao s potpisnicima Deklaracije koja je išla za afirmacijom hrvatskog jezika.
Obljetnica Deklaracije primjereno je obilježena, ali nije moglo proći bez jugofilnih provokacija
Ovogodišnju pedesetu obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju Hrvatskoga književnog jezika primjereno su obilježile relevatne kulturne institucije kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Matica hrvatska (MH) i Društvo hrvatskih književnika (DHK). Časopis ‘Jezik’ pokrenio je inicijativu da ustanove sljednice onih koje su 1967. potpisale Deklaraciju ponovno izraze svoju brigu za hrvatski jezik i predlože obnovu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (ukinuto u vrijeme Jovanovićeva thermidora) te da se hrvatski jezik zaštiti donošenjem zakona o njegovoj javnoj uporabi u Republici Hrvatskoj.
I dok su svi relevantni hrvatski jezikoslovci sudjelovali u obilježavanju 50. obljetnice Deklaracije, ideološki i politički sljednici jezičnoga jugoslavenskog unitarizma nisu sjedili skrštenih ruku. Održana je tako serija regionalnih konferencija projekta ‘Jezici i nacionalizmi’ u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Na tim konferencijama sastavljena je tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su potpisali – kako se navodi – ’eminentni stručnjaci’, lingivisti, pisci, kazalištarci i filmski redatelji. U Deklaraciji o zajedničkom jeziku traži se službena definicija ‘zajedničkog jezika’ koji bi Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci nazivali svojim inačicama.
Nema nikakve sumnje da se navedena Deklaracija o zajedničkom jeziku ciljano objavljuje u vremenu obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije iz 1967. Riječ je o političko-ideološkom pamfletu koji svojim sadržajem direktno negira posebnost hrvatskog jezika, tj. zahtijeva povratak na pozicije Novosadskog dogovora iz 1954. Politička je to provokacija koja se nastavlja na objavu knjige ‘lingivistice’ Snježane Kordić. Naime, ova je jugoslavenska ‘lingvistica’ 2010. uz potporu hrvatskog Ministarstva kulture objavila knjigu ‘Jezici i nacionalizam’ u kojoj je negirala postojanje hrvatskog jezika. Književnik Hrvoje Hitrec tada je podnio kaznenu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu kulture, ali je prijava odbačena, što opet nimalo ne čudi ako znamo barem nešto o tome kako funkcionira hrvatsko pravosuđe.
U pozadini su ‘Jugosfera’ i ‘Zapadni Balkan’
Ono što valja apostrofirati jest činjenica da tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku nije tek drska politička provokacija jugoidnih ’eminentnih stručnjaka’, od kojih neki s jezikom imaju veze koliko i, primjerice, Vojislav Šešelj s kulturnim dijalogom i povijesnim činjenicama. Radi se, zapravo, o – nadamo se – labuđem pjevu onih snaga koje od 2000. do danas svim silama žele u ovom ili onom obliku politički, jezično, kulturno i na dr. načine integrirati prostor bivše Jugoslavije. Ili, drugim riječima, radi se o geopolitičkom projektu ‘Zapadni Balkan’ odnosno ‘Jugosfera’. O oživljavanju jugoslavenske lešine je riječ, a kultura i jezik i prije nastanka prve Jugoslavije prvi su se koristili kao instrument stvaranja jugoslavenske (pa)tvorevine.
Geopolitika ‘Zapadnog Balkana’ posljednjih je godina doživjela vrlo snažne udarce, kako na unutarnjepolitičkom planu država bivše Jugoslavije (oslobađajuće presude generalima, dolazak bivših Šešeljevaca na vlast u Srbiji), tako i na široj globalnoj razini. Velika Britanija čini se da je, barem privremeno, odustala od pravljenja nove jugoslavenske nakaze, a istu zbog ekonomskih motiva gura još jedina Merkeličina diplomacija u kojoj veliki utjecaj imaju Hrvatskoj neskloni kadrovi SPD-a.
No, unatoč tome što je asocijacija ‘Zapadni Balkan’ trenutno, čini se, neprovediva (Deklaraciju je kao protuustavan čin jasno osudio i predsjednik Vlade) treba biti oprezan s bilo kakvim asocijacijama koje Hrvatsku guraju natrag u prostor bivše Jugoslavije, umjesto da se geopolitički i kulturološki orijentira na svoj prirodni ambijent srednje Europe.
Veliki hrvatski pjesnik Petar Preradović rekao da za jezik da ‘po njemu si sve što jesi’, a kad je pop Martinac nakon poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. zapisao da Turci ‘nalegoše na jazik hrvatski’, zapravo je mislio na narod hrvatski – jezik je tada bio sinonim za narod. I zato oni jugofili koji i danas negiraju samostalnost hrvatskog jezika, zapravo udaraju na hrvatski narod.
Izvor: direktno.hr
