Vrh partije na čelu zločinačke piramide
Od 1946. do 1990. Udba je diljem svijeta ubila 69 hrvatskih emigranata; trojica su oteta, a četvorica se spasila od otmice; u 24 slučaja žrtve su preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama. Osmorica emigranata se vode kao nestali, premda je opravdana pretpostavka da su oteti i likvidirani na nepoznatom mjestu
{jathumbnail off}Najveći dio podataka o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i posebice o likvidacijama protivnika Titova komunističkog režima prikupljeno je od kraja travnja 1992. do kraja prosinca 1999. u Vijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu u sastavu bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata Republike Hrvatske. Spomenuto Vijeće je do svoga završnog izvješća u rujnu 1999. uspjelo utvrditi da je od 1946. do 1990. Udba diljem svijeta ubila 69 hrvatskih emigranata; još trojica su oteta, a četvorica se spasila od otmice; u 24 slučaja žrtve su preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama. Osmorica emigranata se vode kao nestali, premda je opravdana pretpostavka da su oteti i likvidirani na nepoznatom mjestu.
Perkovićev elaborat: moćni savjet
Smjenom Aleksandra Rankovića sa svih državno-partijskih funkcija na Četvrtoj sjednici CK Saveza komunista Jugoslavije 1. srpnja 1966. na Brijunima (Brijunski plenum) započelo je novo razdoblje u povijesti Udbe. Ustavnim amandmanima i izmjenom Zakona o unutrašnjim poslovima 1. siječnja 1967. preimenovana je u Službu državne bezb(j)ednosti (SDB) – kako se nazivala u socijalističkim republikama BiH, Srbiji i Crnoj Gori – odnosno u Službu državne sigurnosti (SDS) u Hrvatskoj te Službu državne varnosti (SDV) u Sloveniji. Promjena nije bila samo jezična.
U strahu od srpske predominacije, čime se zaprijetilo njegovoj neprikosnovenoj poziciji, Tito je odlučio decentralizirati upravljanje i djelovanje civilne tajne službe: utvrđeno je da su, osim Federacije, za poslove državne sigurnosti odgovorne i federalne jedinice u vlastitim republičkim granicama. S druge strane, nijedna se akcija u inozemstvu – čak ni ona koju je potaknuo sami partijsko-državni vrh – nije smjela provesti bez suglasnosti one republike iz koje je potjecala tretirana osoba. U prijevodu: od postbrijunskog preustroja Udbe nijedan emigrant s područja SRH nije mogao biti likvidiran bez znanja i sudjelovanja hrvatskog (republičkog) SDS-a. I umjesto da se represija ublaži nakon što je pohrvaćena, Rankovićevim padom i većim ovlastima republičkih službi dogodilo se suprotno – povećavao se broj likvidiranih Hrvata!
U samo pet godina – do konca 1971. – smaknuta su 23 emigranata; još šestorica njih pukom su srećom preživjeli atentate, jedan je otet, a jedan netragom nestao. Crna se serija nastavila i nakon 1971. – osobito u dvjema godinama prije i poslije smrti Josipa Broza Tita. A trajala je do samog raspada Jugoslavije.
Prema elaboratu pod naslovom Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH (Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske – op. a.) u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. – koji su u lipnju 1997. izradili nekadašnji visoki dužnosnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš – za rad federalnog SDB-a/SDS-a bio je odgovoran savezni sekretar za unutrašnje poslove kojeg je imenovala i razrješavala Skupština SFRJ.
Kao član ondašnje vlade, odnosno Saveznog izvršnog vijeća (SIV), formalno je odgovarao Predsjedniku SIV-a. Račune je, međutim, u stvarnosti polagao pred Predsjedništvom SFRJ i njegovim Savjetom za zaštitu ustavnog poretka, kao i pred Predsjedništvom CK SKJ. Savjet za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SFRJ, navode Perković i Gabriš, sačinjavali su članovi Predsjedništva i SFRJ i CK SKJ, predsjednik SIV-a te trojica saveznih sekretara – za unutrašnje poslove, narodnu o(d)branu i inostrane poslove. Taj je savezni Savjet u neposrednoj vezi s odgovarajućim savjetima predsjedništava republika i pokrajina pratio stanje državne sigurnosti te donosio odluke – pa tako i one o likvidacijama, što ne piše u elaboratu! – koje su bile obvezujuće za SDB Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.
Likvidacije: strogo kontrolirana procedura
Perkovićev i Gabrišev elaborat ništa ne otkriva o proceduri odlučivanja o likvidacijama političkih iseljenika. Prve konkretne činjenice, međutim, iznio je još 1993. Ivan Lasić – Gorankić, načelnik II. odjela Centra SDB-a Mostar te kasnije – od 1983. do 1986. – načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a SFRJ, i to kao svjedok u istražnom postupku o ubojstvu Brune Bušića pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu Božidarom Jovanovićem:
Bio sam prisutan kad je podsekretar (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova – op. a.) Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru (ministru) Dobroslavu Čulafiću (Crnogorac) proceduru likvidacija emigranata: ‘To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlašten je da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je Vama to drug Stane Dolanc (Slovenac, Čulafićev prethodnik na čelu SSUP-a) objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Franjo Herljević (bosanski Hrvat, Dolančev prethodnik). Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojem vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije, i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugog koga vi i republički sekretar dotične Službe smatrate za kvalificirana, za pogodnoga za takve stvari’. Ja sam tada apsolutno shvatio tu proceduru, iako sam sličan zaključak imao i ranije u kontaktima s Dolancom. Postojale su određene nadležnosti republičkih sekretarijata i saveznog sekretarijata, i nisu nigdje bile u poziciji da se sukobljavaju, ukoliko su postupali i jedan i drugi u okviru svojih nadležnosti. (Okružni /Županijski/ sud u Zagrebu, Zapisnik o saslušanju svjedoka Ivana Lasića, 29. siječnja 1993.).
UDBA – partijska policija
Da je licenciju za ubojstva izdavao sam državno-partijski vrh, a da su se odluke o likvidacijama donosile u suglasju između federacije i republika, potvrdio je – temeljem vlastitih, neposrednih saznanja – i dugogodišnji šef (od 1972. do 1989.) osječkog centra SDS-a Dragoljub Krnić. On je decidirano izjavio da Udba nije smjela ništa poduzeti bez odobrenja političkog vrha: Služba državne sigurnosti, to je bila politička policija. Ona je bila u funkciji politike i CK. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ukoliko bi time narušavala neki interes politike. Nije se moglo ići mimo zvanične politike, bez obzira kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo izvršilac.
Netko je u CK pratio školstvo, neko ovo, neko ono, a netko je pratio Službu. To je dugo godina radio Marko Bezer, izvršni sekretar CK SKH. Što se tiče toga, on je jako puno znao. Marko je bio dobar s Josipom Vrhovcem. Marko je ispred Centralnog komiteta Hrvatske bio član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je bio kontrolni organ. Bio je jako bitan. Neke se stvari nisu smjele dogoditi bez znanja tih ljudi. Ako se išlo u neku akciju, oni su to morali pokrivati. Savjet za zaštitu ustavnog poretka je praktički dozvoljavao neke aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno Službi državne sigurnosti. Ali, s nekim inicijativama nije se moglo ići pred cijeli Savjet, nego kod jednog, dva ili tri člana. Kad bi danas izjavili da je Savjet odlučivao o likvidacijama, neki bi vam rekli da pričate gluposti.
Specijalne akcije su išle sa što manje ljudi, ali su morale biti pokrivene. Iza njih je morao stajati politički vrh, ili savezni ili republički. Dok je Tito bio živ i Bakarić predsjednik saveznog Savjeta, oni bi dobili informacije od Službe: gdje su problemi, kakvi problemi i tako dalje. I onda su se konzultirali, dogovarali i donijeli nekakvu odluku. Ako se radilo o nečemu u Hrvatskoj, tada je bio red da se upozna Zagreb. To bi radio taj predstavnik iz Hrvatske u saveznom Savjetu. On bi prenio odluku republičkom Savjetu i CK. Bezer je o tome morao razgovarati u CK i predsjedništvu Republike. Šef partije i barem predsjednik Predsjedništva su to morali znati i odobriti. (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu – Dragoljub Krnić, sažetak razgovora, Zagreb, 15. lipnja 1999.).
Ovdje je potrebno naglasiti da su najviši savezni (državni) dužnosnici bili ujedno i članovi najviših partijskih tijela te da ih je upravo SKJ postavio na te iste dužnosti. Također, većina sekretara i podsekretara SSUP-a i SSIP-a te tajnika Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka bili su istodobno i visoki oficiri JNA koji su na te funkcije dolazili izravno iz SSNO-a, gdje su opet bili postavljani po partijskoj liniji. Drugim riječima, iza svih odluka o likvidacijama i otmicama u završnici je stajalo vodstvo SKJ! Odličan primjer jedinstva državno-partijsko-policijsko-sigurnosnih funkcija upravo su karijere već spomenutih Franje Herljevića i Stane Dolanca. Herljević je bio savezni ministar unutarnjih poslova (1974.-1982.), nakon čega je postavljen za člana CK SKJ, a koji ga je odredio za svog predstavnika u Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka.
Dolanc, koji je do tada bio sekretar Izvršnog biroa (bivšeg Politbiroa) CK SKJ, naslijedio je 1982. Herljevića na mjestu saveznog ministra za unutrašnje poslove te je po funkciji također bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Slična je situacija bila i u SRH: utjecaj Predsjedništva CK SKH i njegove kadrovske komisije bio je presudan kod imenovanja dužnosnika RSUP-a. Funkcioneri RSUP-a u pravilu su nakon isteka mandata odlazili na druge visoke političke dužnosti. Primjerice, Zlatko Uzelac je 1982. – nakon isteka mandata republičkog sekretara za unutrašnje poslove – imenovan tajnikom Sabora SRH, a na njegovo mjesto došao je Pavle Gaži iz CK SKJ. Gažija je pak na mjestu republičkog sekretara naslijedio Vilim Mulc, član CK SKH. Primjeri bi se mogli nabrajati u nedogled. Ista sprega bila je i na nižim razinama! Da bi utjecaj Partije na Udbu bio što snažniji, na mjesta načelnika centara postavljani su provjereni dužnosnici općinskih ili regionalnih komiteta SKH. Tako su između 1980. i 1990. od ukupno desetorice načelnika centara SDS-a u Hrvatskoj njih šestorica izravno imenovana iz tijela SKH.
Sveznajući Tito
Da rekapituliramo: ubojstva i otmice hrvatskih političkih iseljenika nazivale su se u žargonu jugoslavenskih tajnih službi ofenzivnim akcijama ili specijalnim zadacima. Procedura donošenja odluke o likvidaciji ili otmici te njenu izvođenju bila je praktično neslužbena, ali detaljno definirana. Konačna verifikacija odluke donosila se u spomenutom gremiju, Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka, s tim da je potrebno napomenuti kako se do smrti Josipa Broza Tita nijedna ofenzivna akcija nije smjela izvesti bez njegovoga prethodnog placeta.
Visoki dužnosnik Udbe Ivan Ćurak, načelnik Centra SDB-a Doboj i kasnije II. odjela SDB-a RSUP-a SRBiH, prepričao je jedan događaj koji potvrđuje da je Josip Broz Tito doista bio neposredno uključen u proceduru odlučivanja o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, kao i da je o njima bio promptno izvještavan: Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci, koji je organizirao Jerko Dragin, načelnik Drugog odjela Centra SDS-a Rijeka, Ćurak je saznao od Franje Herljevića da je SDS organizirao atentat na emigranta Danu Šarca u Parizu. Tom prigodom je Herljević prigovorio Draginu da ga je krivo informirao o likvidaciji Šarca što je on prenio Titu, pa mu se je kasnije morao ispričavati jer je Šarac ipak preživio atentat. Tito da je umirivao Herljevića riječima: “Ne možeš uvijek uspjeti. Nekad moraš i omanuti’.(Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu – Ivan Ćurak, sažetak razgovora, Zagreb, 31. svibnja 1999.).
Bože Vukušić