Lord Dawid Owen tražio za Srbe Prevlaku, a za Bošnjake luku Ploče
Nedavna rasprava pred Žalbenim vijećem Haaškog suda, na kojoj su Hrvati Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić pobijali svoju krivnju za ratne zločine, iznova je aktualizirala vječno pitanje: je li Franjo Tuđman zajedno sa Slobodanom Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu?
Pita li se haaške suce koji su nepravomoćno osudili spomenutu šestoricu, odgovor će biti potvrdan. Jednako će odgovoriti i većina onih koji misle da nešto znaju o ratnim zbivanjima 1990-ih, a u to su uvjereni čak i neki bivši Tuđmanovi suradnici iako je hrvatska politika podržavala cjelovitu, suverenu BiH. Prava istina krije se u „Tuđmanovim transkriptima”, koje će uskoro u svojim novim memoarima objaviti Vladimir Šeks, a mi smo ekskluzivno na uvid dobilidva transkripta iz srpnja 1993. godine, stoji u analizi Večernjeg lista.
U Hrvatskoj u to vrijeme krhki mir čuvaju mirovne snage UN-a, no od siječnja do rujna 1993. naša vojska ipak oslobađa zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita, područje oko brane na Perućkom jezeru te tzv. Medački džep. No zato u BiH rat bjesni svom silinom, savezništvo HVO-a i bošnjačke Armije BiH izrodilo se u smrtno neprijateljstvo, događaju se zločini, a međunarodni centri moći požar gase neuspjelim planovima. Tuđman je pod pritiskom oporbe i međunarodne zajednice, koji traže da ukine Herceg-Bosnu i promijeni politiku prema BiH. Mira nema ni u HDZ-u, koji se podijelio na (barem) dvije frakcije, no Tuđman najviše nesuglasica ima s Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem. Bio je to početak njihova razlaza.
U takvim okolnostima događa se 14. sjednica Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) koja je u Predsjedničkim dvorima održana 2. srpnja 1993. u proširenom sastavu. Počela je u neobično vrijeme, u 21 sat, a na njoj su sudjelovali predsjednik Tuđman, S. Mesić, J. Manolić, J. Radić, V. Šeks, I. Jarnjak, generali J. Bobetko, A. Tus i J. Lucić, M. Tuđman, dr. B. Jakšić, Ž. Matić, I. Sanader, B. Škegro, Z. Jašić, I. Pašalić, A. Vrdoljak, S. Degoricija, I. Milas i Z. Sančević. Premijer Nikica Valentić opravdao je svoj nedolazak drugim obvezama. Prva točka dnevnog reda bila je „Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini”.
Tuđman na početku objašnjava da je sjednicu sazvao jer „oko naše politike u BiH ima velikog razmimoilaženja i među ljudima koji ovdje sjede, to se moramo objasniti da ne bi po onom što ćemo morati dalje poduzimati bilo još većeg nerazumijevanja i u javnosti još većih razlikovanja”. Nabrojivši prigovore oporbenih čelnika Ivice Račana, Savke Dabčević-Kučar, Dražena Budiše, Marka Veselice, Drage Stipca i drugih, Tuđman nastavlja: „No, važnije je bilo to što u redovima vladajuće stranke HDZ-a, pa znači i među članovima Vijeća nije bilo jedinstvene potpore ove politike koju smo provodili. Ako hoćete, koju sam provodio slušajući sve članove i ovog Vijeća i druge, ali ipak donoseći odluke takve kakve sam smatrao da odgovaraju povijesnim interesima hrvatskog naroda i hrvatske države.”
U intervjuima i izjavama njegovu su politiku napali Boljkovac, Mesić, Manolić, ali i Franjo Gregurić, koji je, kako se izrazio predsjednik, „sve to zasolio”. „To je, gospodo, do te mjere da ne samo da su novine pisale… o rascjepu u HDZ-u i hoće li Tuđman smjenjivati ne samo Bobana, Šuška, ovo, ono, tko će koga itd., negoli i vanjske novine i ne samo to, nekoliko vanjskih diplomata o čemu je riječ”, opisuje Tuđman razmjere raskola. Čak je i Hrvatskoj skloni „Allgemeine Zeitung” objavio da su Manolić, Mesić, Boljkovac i general Tus tražili od Tuđmana da smijeni ministra Šuška, da ograniči utjecaj hercegovačkih Hrvata, Mate Bobana, „jer je ta politika spram Muslimana rezultirala katastrofom i dovodi Hrvatsku na rub egzistencijalne krize”.
Potom Tuđman opširno citira kritičke napise „mudrijaša” u domaćim medijima, zatim Gregurićeve izjave iz intervjua, naglas čita pismo Johna Majora o britanskoj politici prema BiH, a onda konstatira kako sve potvrđuje „da smo u delikatnoj poziciji”, ali i „da moramo nastaviti takvu politiku kakvu smo vodili”. Premda se Tuđman na toj sjednici porječkao s Mesićem i Manolićem (spominjalo se i prisluškivanje Manolića), svi članovi VONS-a poduprli su njegovu politiku prema BiH.
Sjednica je završila u 22.50, a nastavljena je 5. srpnja, opet u 21 sat. Ovaj put održana je u užem sastavu: uz Tuđmana tu su bili premijer N. Valentić, F. Gregurić, Ž. Domljan, P. Jurković, S. Degoricija, J. Radić, M. Vedriš i B. Mikša. Tuđman na sjednici upozorava kako je lord David Owen na konferenciji o bivšoj Jugoslaviji rekao da bi međunarodna zajednica morala pružiti garancije muslimanskoj republici da će imati „izlaz na more i na Savu, s idejom da bi Neum, Ploče ili bilo koja druga luka trebala ostati teritorijalna u sastavu konfederacije BiH u svojstvu specijalne jedinice”. Lord je također predložio da Hrvatska Srbima i Crnogorcima prepusti Prevlaku i da im preko svog teritorija omogući koridor, a Hrvatska bi dobila „područje za zaštitu Dubrovnika” na račun bosanskohercegovačkog teritorija. Taj Owenov scenarij Tuđman je ovako ocijenio: „Tako da je tu jedna krajnje prljava materijalistička igra, gdje su za tu svoju politiku likvidacije Muslimana htjeli učiniti odgovornom i Hrvatsku.”
I nastavak sjednice VONS-a bio je jako zanimljiv. Za to se pobrinuo premijer Nikica Valentić, koji je rekao: „Budući da je… ova politika koju mi sada, po svemu sudeći, moramo voditi, politika Engleske, Francuske, Rusije, a to je podjela Bosne…, ja bih molio da mi se jasno ipak kaže ovdje, ja prvi puta to tražim, kao predsjednik Vlade, jer ponavljam, imam osjećaj odgovornosti, povijesne, prema potomcima koji dolaze, da li je to… bitan zaokret u našoj politici. (…) Da li je to politika podjele definitivna, da li je to politika usuglašena s nekim? Mi to moramo znati, predsjedniče. (…) Ja jednostavno do sada sam branio službenu politiku znajući dosta dobro između toga čitati. Ali, ovo što sam sada čuo tu, to je de facto politika podjele Bosne. I, ako je to politika, da li mi imamo snage vojno držati frontu protiv Muslimana i protiv Srba? To su činjenice koje moramo, predsjedniče, znati.”
Cijeli VONS pretvorio se u uho, a Tuđman je počeo: „Promjena naše politike. Da, ali ne u biti. Jer mi nećemo ni sada reći: mi smo otvoreno za podjelu Bosne. Kao što smo onda preporučili Hrvatima da idu na referendum, kada su se Srbi već izdvojili, i kao što smo htjeli… Molim, ja nisam vjerovao… da će Muslimani do te mjere voditi samoubojstvenu politiku da… za Srbe nisu bili spremni, a da za Hrvate jesu, da to sada sprovode… kada su sigurni da im svijet ne dopušta da vrate veći dio teritorija od Srba, da znači to žele sada ne samo osvojiti od Hrvata nego čak i etničko čišćenje Hrvata. (…) Gospodo, mi smo, to su bile moje prosudbe, da će doći do raspada Bosne. Jer ako se Jugoslavija nije mogla održati – slušajte, kako smo se mi mogli, na temelju čega, zauzimati za koncepciju unitarne Bosne. Onda smo se mogli pomiriti i s koncepcijom Jugoslavije. (…) I bio sam svjestan da ne može biti mira za Hrvatsku, ne može biti mira u ovom dijelu jugoistočne Europe, Balkana, tako dugo dok ne dođe do normalizacije odnosa između… Srbije i Hrvatske. (…) Pisao sam o tome da će jednom doći do nužnosti i skandinavizacije… samo nisam znao da će doći tako krvavo, ali da mora doći do rješavanja srpskog pitanja. Ali isto tako da kod toga treba rješavati sigurnost Hrvatske, hrvatskog teritorija, s obzirom na taj naš neodrživi ‘perec’, taj naš državni ‘perec’, te granice naše su jedva održive i u najidealnijim mirnim uvjetima, a kamoli ako bi bili nesređeni odnosi.
Ali sam bio za to – tu su mi dolazili, stotinjak predstavnika te Herceg-Bosne, koji su kazali: Srbi su se izdvojili, idemo se i mi izdvojiti, proglasimo i mi hrvatsku republiku. Pa sam rekao – ne, i to nekoliko puta. Ne, zato jer bi to ugrozilo još Hrvatsku, s obzirom na priznanje, s obzirom na ovo. I znači, prihvaćali smo i Vance-Owenov plan, i sada tu modifikaciju Vance–Owenovog plana, kao jedinu mogućnost konfederalnog rješenja da se Bosna i Hercegovina održi. I mislio sam – to sasvim otvoreno govorim – da su to prihvatili, održanje Bosne i Hercegovine, ti, Owen, ta Europa, taj svijet.”
Tuđman je, dakle, u planu imao održanje Bosne i Hercegovine, ali kao konfederacije, a ne kao unitarne države.
„Međutim, iz ovog, a i razvitka događaja na terenu proizlazi da ne žele čak niti konfederalnu”, nastavio je Tuđman te dodao kako lord Owen Muslimanima sada daje, da bi ih zadovoljio, područja koja su bila predviđena za Hrvate. „I Owen je direktno meni rekao, pa i pisao je. Vi znate da sam mu ja odgovorio. Pisao je da se Muslimanima dâ da dođu što bliže moru. A ondje na sastanku sa diplomatima je rekao čak da im se da ne samo Neum nego i Ploče itd. Prema tome, prije bih rekao da je to ipak zato da bi stvorio takav animozitet između Hrvata i Muslimana da se rat između nas sada nastavi dotle da mi završimo ono što je još od Srba ostalo. Iako ne treba isključiti i to, da možda i to, da kada dođe do raspada, da i muslimanski dio preuzmu Srbi, pa da to bude u korist Srba. Tako da, imajući jednim dijelom sve to skupa u vidu, ja sam… pozvao Šuška i generala Bobetka i kazao im: izvolite pomoći naše u Bosni i Hercegovini da se sačuvaju ona područja koja su po Vance–Owenovu planu trebala pripasti Hrvatskoj.”
Bio je to, dakle, Tuđmanov odgovor na licemjernu politiku međunarodne zajednice. Zanimljivo je da na tome mjestu kaže kako su ta područja „trebala pripasti Hrvatskoj”, ali iz nastavka njegova izlaganja jasno je da misli na područja koja bi ostala Hrvatima unutar cjelovite BiH: „Naša je politika za obustavu rata, za konfederalno rješenje, za modifikaciju Vance-Owenovog plana, kao jedinu mogućnost održanja Bosne i Hercegovine.”
Epilog je ipak bio drukčiji. Hrvati i Bošnjaci potpisali su 1. ožujka Washingtonski sporazum o stvaranju Federacije BiH koja je pak trebala stupiti u konfederalni savez s Hrvatskom. Konfederacija nikad nije zaživjela jer su Amerikanci odustali od te ideje i skrojili jedno od najkontroverznijih političkih rješenja – Daytonski sporazum.
Izvor: hrsvijet.net
