TwitterFacebookPinterestGoogle+

RUŽICA ĆAVAR: Podlost takozvane Deklaracije o zajedničkom jeziku

  • Written by:

Stoga i ova najnovija takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja je potpisana u Sarajevu 30. ožujka 2017. godine i mogla bi se nazvati nekakvim sarajevskim takozvanim jezičnim dogovorom, samo ne rekoše otvoreno kojeg zajedničkog jezika, iako je jasno da prikriveno misle na neki zamaskirani jugoslavenski ili zapadnobalkanski jezik

Budući da u cijelome svemiru i u prirodi planete Zemlje postoji nevjerojatno velika raznolikost biljnog i životinjskog svijeta i posebno međusobna raznolikost svih ljudskih bića, po duhu i ljubavi stvorenih na sliku Stvoritelja, te da im je darovan razum, slobodna volja i savjest za razlikovanje dobra od zla, da su predviđeni kao Božji suradnici, čuvari i upravitelji svega na Zemlji stvorenoga i da svemir znači red u kojem vladaju naravni zakoni koje je osmislio Stvoritelj, a nema nikakvog nereda-kaosa, nego svaka vrsta živih bića, uključujući i biljni svijet, ima svoju određenu važnu ulogu, znači da raznolikost predstavlja bogatstvo i dobrobit, a ne problem.

Tako je i pojedini čovjek unikat najvećeg i najsavršenijeg umjetnika, ne samo u jednome ljudskom naraštaju, nego i u povijesti cijeloga ljudskoga roda, po čemu je svaki čovjek potencijalno najveća i najdragocjenija univerzalna vrijednost.

On ne može i nije stvoren da živi sam, nego proizlazi od majke i oca i razvija se uz urođenu ljubav roditelja i uz drugu djecu, braću i sestre u obitelji, kao društveno biće. Povezan je sa drugim ljudima i obiteljima svoje rodbine i svoga naroda, s kojima se sporazumijeva zajedničkim jezikom, izvanredno važnim darom Božjim.

U svijetu postoje, kao što vidimo, različiti jezici. Jezik svakoga čovjeka i svakog naroda je dragocjen i narod se brine da taj njegov jezik bude uređen, da se lijepo razvija i da bude na dobrobit njegove domovine, ali da ljudi upoznaju i druge jezike i druge narode, kako bi bolje međusobno surađivali, na dobro svih i bez nanošenja štete bilo kome.

Jezik postaje sastavni dio identiteta svakoga čovjeka i svakoga naroda koji se služi određenim jezikom.

Oduzimati nekome čovjeku ili narodu pravo na njegov samostalni jezik znači negiranje toga čovjeka i naroda kojemu taj jezik pripada. To bi bila najveća uvrjeda i nasilje nad čovjekom i narodom.

Stoga i ova najnovija takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja je potpisana u Sarajevu 30. ožujka 2017. godine i mogla bi se nazvati nekakvim sarajevskim takozvanim jezičnim dogovorom, samo ne rekoše otvoreno kojeg zajedničkog jezika, iako je jasno da prikriveno misle na neki zamaskirani jugoslavenski ili zapadnobalkanski jezik.

Na sreću, tu nikoga nije bilo od relevantnih hrvatskih jezikoslovaca, osim opskurne Snježane Kordić, a i drugi takozvani književnici i intelektualci iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije nisu nikakvi pošteni ljudi kad unose nemir i nered na ovim trusnim prostorima, na kojima živimo i gdje smo prošli tolike tragedije zbog nametanja pogubne politike nepoštivanja ljudi, naroda i njihova identiteta.

Postavlja se pitanje, ako su to razumni i dobronamjerni ljudi, zašto bi bilo potrebno da mi svi imamo jedan formalno zajednički jezik, ako se već dovoljno međusobno razumijemo?

To bi bilo isto kao kad bismo tvrdili da su dva čovjeka, koji su po izgledu slični, zapravo jedan čovjek, vrijeđajući te ljude i negirajući njihov osobni identitet.

Glede jezika, sjetimo se riječi velikoga hrvatskoga pjesnika grčko istočne vjere Petra Preradovića, koji u pjesmi “Rodu o jeziku”, između ostaloga, kaže: “Ljubi rode jezik iznad svega, u njem živi, umiri za njega. Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči, tuđi poštuj, a svojim se diči!”.

Ili se sjetimo riječi hrvatskoga glagoljaša, pisara, kaliografa i ilustratora iz XV stoljeća, popa Martinca, koji je o osmanlijskim osvajanjima nakon Krbavske bitke govorio: “Nalegoše na jazik hrvacki”, te “dok jazika tvoga bude i glave će tvoje biti”.

No, sve ovo nasilje i teror nad hrvatskim jezikom, kao i hrvatskim narodom, započelo je i kontinuirano se nastavlja sa raznim velikosrpskim podlostima, zapravo od Bečkoga dogovora o jeziku, potpisanoga u Beču 28. ožujka 1850. godine od strane petorice Hrvate, jednoga Slovenca i dva Srbina, a to su, sa hrvatske strane Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Dimitrije Demetar, Vinko Pacel i Stefan Pejaković, Slovenac Franc Miklošič i Srbi Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Oni su pošli od postavke da su svi takozvani Južni Slaveni jedan narod, te da trebaju imati jedan zajednički književni jezik, a taj bi bio, kako su se oni dogovorili, narodni jezik Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, tj. štokavsko narječje i ijekavski izgovor. Samo se tada nisu dogovorili kako bi se taj zajednički jezik zvao.

Ubrzo se pokazalo da su Vuk Karadžić i Đuro Daničić već tada podmuklo mislili i radili na tome da taj zajednički jezik bude srpski i da su ti južnoslavenski narodi svi Srbi, tako da je jedan dio Srba pravoslavne vjere, a drugi dio katoličke. Stoga je Vuk Karadžić prikupljao po hrvatskim krajevima hrvatske narodne epske guslarske pjesme i sve ih izdavao kao srpske narodne pjesme. Stoga oni i u današnje vrijeme svojataju gotovo svu hrvatsku književnost i kulturu Dubrovnika i Dalmacije, a svakako i Bosne i Hercegovine, kao srpsku književnost, kulturu, znanost i umjetnost. To je njima normalno, jer su, po njima, Hrvati Srbi katoličke vjere.

Vjerojatno zato govore da je Srba nevjerojatno puno stradalo vezano za Drugi svjetski rat, jer tu uračunavaju i Hrvate koje su pobili.

Zaista nije jasno što su ti Hrvati, potpisnici Bečkoga književnog dogovora, uopće mislili kad su surađivali sa takvima i zašto im je to uopće bilo potrebno, kada Hrvati od dolaska u ove krajeve Lijepe naše domovine, od početka VII stoljeća, imaju svoju posebnu državnost, svoju kulturu i svoju književnost i umjetnost i kada su već od početka XVII stoljeća radili na standardizaciji hrvatskoga jezika, koji se sastojao od tri narječja, štokavskog, čakavskog i kajkavskog, ikavskog i ijekavskog izgovora. Isusovac Bartol Kašić je u Rimu 1604. godine izdao prvu gramatiku hrvatskoga jezika u dva sveska. Za osnovu je uzeo štokavsko-čakavski izgovor. Srbi su tek u 19 stoljeću počeli razmišljati o standardizaciji svoga jezika.

Posebno je čudno što su Hrvati sudjelovali u tome Bečkome dogovoru, jer je prije toga svega, još 1844. godine, postojao dokument kneževine Srbije, “Načertanije” (Nacrt) Ilije Garašanina, ministra vanjskih poslova, o stvaranju Velike Srbije u granicama koje su i u današnje vrijeme za njih aktualne i koje žele ostvariti i suvremena “Načertanija”, prvi i drugi Memorandum SANU.

Taj nesretni Bečki književni dogovor, koji Srbi nisu ni poštivali, jer se nisu htjeli odreći ekavice, urodio je svime što smo proživljavali od početka XX stoljeća glede jezika i svega ostalog, posebno od 1918. godine na dalje do 1941. i nakon 1945. godine, sve do nasilnoga Novosadskog književnoga dogovora 1954. godine o jedinstvenom srpsko-hrvatskom jeziku sa dvije varijante i sa što manje razlika u pravopisu, rječniku i gramatici, a što se nastavlja kontinuirano, sa raznim političkim i inim podlostima do današnjih dana.

No, takvo nasilje jezičnoga unitarizma i negiranje samobitnosti hrvatskoga jezika izazvalo je i kontinuirani prirodni pokret otpora hrvatskih jezikoslovaca i hrvatskoga naroda, koji intenzivno traje od početka XX stoljeća sve do uspostave hrvatske nezavisnosti. U tome vremenu objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, 17. ožujka 1967. godine, na što je odgovoreno represalijama od strane režima. Tisuću devetsto sedamdeset i prve godine pojavio se Hrvatski pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća on je bio zabranjen i cijela preostala naklada je uništena. Nakon toga je tiskan u Londonu 1972. godine i dobio je nadimak “Londonac”. U Hrvatskoj je i dalje bio u službenoj uporabi pravopis prema Novosadskom dogovoru, a svi drugi pokušaji su bili osujećivani.

Na temeljima Novosadskog dogovora, 1986. godine je u SR Hrvatskoj objavljen Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, hrvatskih jezikoslovaca Vladimira Anića i Josipa Silića. Ponovno je izdan 1987. godine, pa čak i 1990. pod istim imenom, sve na temeljima unitarizma Novosadskog književnog dogovora.

Nakon uspostave demokratske hrvatske države Republike Hrvatske, 1990. godine, Hrvatski pravopis “Londonac” Babića, Finke i Moguša je slobodno tiskan i službeno upotrebljavan.

Međutim, do 1990. godine i demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, svi pravopisni priručnici u SR Hrvatskoj tiskani su u duhu Novosadskog dogovora i pod imenom hrvatskog ili srpskog jezika. Pokušaji drukčijega pristupa završavali su osudama i uništavanjem naklade.

No, Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika autora Vladimira Anića i Josipa Silića slobodno se koristio u Republici Hrvatskoj do 1993. godine. Te godine je povučen, s obzirom na odredbu Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski književni jezik. Povlačenje toga pravopisa izaziva otpor moćnih zagovornika zajedničkog jezika koji su ostali na značajnim pozicijama. Oni se odjednom pozivaju na demokraciju i podmeću razne pravopisne priručnike, te izazivaju nered i zbrku u jeziku.

Stoga se 1998. godine uspostavlja Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, na čelu sa jezikoslovcima akademikom Stjepanom Babićem i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem.

Promjenom vlasti 2000. godine, kada započinje sustavna detuđmanizacija i destrukcija samostalne hrvatske države i samobitnog hrvatskog jezika i kada se ukidaju mnogi elementi hrvatske državnosti, ukida se i Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika.

Slavko Goldstein, kao savjetnik za kulturu tadašnje Vlade, sa jedva završenom srednjom školom, osim što se predstavljao kao veliki stručnjak za povijest, to postaje i za hrvatski jezik, te vodi oštre polemike sa jezičnim stručnjacima i akademicima, bori se za tobožnju demokraciju i predlaže da u službenoj uporabi bude više pravopisa, pa neka narod odluči koji želi. On kao suizdavač ponovno tiska Anić-Šubićev pravopis, koji izlazi 2001. godine pod imenom Hrvatskoga pravopisa, a zapravo sa istim sadržajem kao i ranije, kada je bio Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Taj pravopis se počinje ravnopravno koristiti u obrazovnom sustavu kao i pravopis Babić-Finka-Moguš.

Dvije tisuće i pete godine, opet zahvaljujući promjeni vlasti, ponovno se uspostavlja Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, na čelu sa akademikom Radoslavom Katičićem. Tiska se novo izdanje Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i Milana Moguša, usklađeno sa zaključcima Vijeća za normu standardnoga hrvatskoga jezika, u nakladi “Školske knjige”, kao i ponovno 2010. godine.

Ujedno, 2005. godine izlazi i Hrvatski školski pravopis troje autora, Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, također usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, i koji također izlazi u nekoliko izdanja do 2012. godine.

U tome razdoblju protivnici hrvatskoga jezika ne miruju, nego izdavanjima raznih priručnika za hrvatski jezik potiču nered, pa se u tu rabotu raznim ucjenama i obećanjima uključuje i Matica hrvatska, te pod predsjednikovanjem Igora Zidića i oni izdaju svoj Hrvatski pravopis, autora Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićunovića, 2007. godine. Taj pravopis je ponovno izdan 2008. godine. Po sadržaju je više blizak Anić-Silićevom pravopisu i tada ulazi u ravnopravnu uporabu sa prethodna dva pravopisa.

U tome vremenu hrvatski književni jezik, od 1. rujna 2008. godine postaje i međunarodno priznati jezik. Nije više srpsko-hrvatski sa oznakom SCR, nego dobiva svoj kod HRV, kao što to postaje i srpski književni jezik sa oznakom SRB.

Promjenom vlasti krajem 2011. godine i početkom 2012. godine nastaje ponovno SDP-ova herostratska era za hrvatski jezik. Ministar Željko Jovanović odmah komesarski mijenja naziv Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, pretvarajući riješ “šport” u “sport”, bez obzira na sve troškove vezane za promjenu. Također, 8. svibnja 2012. godine, samovoljno ukida Vijeće za normu standardnoga hrvatskoga jezika, bez obrazloženja i bez ikakvog razgovora sa uglednim članovima toga Vijeća. Tako ponižava akademika Radoslava Katičića i sve ostale vrhunske hrvatske jezikoslovce. Ujedno mijenja ravnateljicu Instituta za jezik i jezikoslovlje, te predsjednicu upravnog vijeća toga instituta, prof. dr. sc. Sandu Ham, profesoricu kroatistike na Osječkom sveučilištu i postavlja na to mjesto u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje svoga istomišljenika prof. dr. sc. Željka Jozića. Izaziva veliko nezadovoljstvo stručnjaka za hrvatski jezik, koji smatraju da nije potreban novi pravopis i kulturne hrvatske javnosti, ali to njega, mentalnog i nasilnog komunista, nije briga. Povjerava izradu novog i tobože jedinstvenog hrvatskoga pravopisa, gramatike i rječnika Željku Joziću i njegovoj ekipi iz Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje.

Tako, od 2013. godine, imamo hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Taj takozvani Hrvatski pravopis je zapravo jedan bućkuriš sastavljen iz više pravopisa, međusobno i suprotstavljenih.

Prema tome pravopisu sva pravila postaju relativna i sve može i ovako i onako. Sve riječi su ravnopravne, ali je važno da su što manje hrvatske. Mnoge riječi iz hrvatske baštine narodnog jezika i književnosti, posebno kajkavske i čakavske, se i ne spominju.

Taj pravopis postaje jedini obvezatan za korištenje u obrazovnom sustavu, medijima i u javnoj uporabi. Prema tome “pravopisu” Jovanović-Jozićevom možeš govoriti i pisati svakako, samo ne ispravno hrvatski i tako se po sadržaju jezika provodi Novosadski dogovor, osim po imenu.

Stoga se u mnogim institucijama i medijima ukidaju lektorske službe, a u školama profesori i učitelji nemaju što ispravljati, jer je sve dobro.

U medijima i javnom životu i natpisima je sve više anglizama i drugih tuđica, tako da obični ljudi postaju tuđinci u vlastitoj zemlji.

Profesionalni govornici u medijima, posebno političari, govore tako lošim rječnikom i naglascima, uglavnom na zadnjem slogu, iako je pravilo u hrvatskom jeziku uvijek bilo da većina riječi ima naglasak na prvome slogu.

Stanje sa hrvatskim jezikom je iz dana u dan sve gore. Nepravilan govor i nemogući naglasci nametnuli su se već i u Crkvi, pri molitvama.

Ja osobno nisam stručnjak za hrvatski jezik, ali sam uvijek bila i jesam za nj posebno zainteresirana.

Dugo pamtim i znam kako se govorilo, ali nikad mi nije bila takva mučnina zbog jezika koji slušam i čitam, kao što mi je to ovih posljednjih par godina, od kada je ovaj jedini i jedinstveni Jozićev Pravopis hrvatskoga jezika na snazi u Republici Hrvatskoj.

Muka mi je i od jezika u tekstovima na facebooku, čak i od velikih domoljuba. Sve više se koriste srpske riječi i sklopovi u rečenicama, jer se tako slušanjem nametnulo. Primjerice, najčešće se piše “da li?” umjesto “je li?” ili “dobro veče” umjesto “dobra večer”, “lijep pozdrav” umjesto “srdačan pozdrav”, “trebam nešto da obavim” umjesto “trebam nešto obaviti”, “bok” umjesto “Bog” ili se Bog često piše malim slovom itd. itd.

Znači i mi Hrvati domoljubi, koji volimo svoj hrvatski jezik, ako nismo stručnjaci za taj jezik, ne znamo više što je hrvatsko, a što nije, jer nam se kroz medije, a po našem službenom pravopisu sve je jednako vrijedno, sve više nameću srpske riječi, naglasci i sklopovi rečenica koje narod sve više automatski usvaja.

U takozvanom bosanskom jeziku, zapravo muslimanskom, u Bosni i Hercegovini, koji je do 1918. godine bio čisti hrvatski jezik, a muslimanski intelektualci su se i u monarhističkoj Jugoslaviji u 90% slučajeva izjašnjavali kao Hrvati, sve su riječi i sklopovi srpski, sa puno turcizama, a hrvatska riječ je “svetogrđe”.

U crnogorskom službenom jeziku isto je sve srpsko uz ijekavicu i ćirilicu, osim ponekih različitih naglasaka, iako su i oni do XII stoljeća bili većinom katolici i njihova domovina se zvala Crvena Hrvatska.

Da sve bude zaokruženo, 2013. godine Srbija proglašava da srpskom standardnom i službenom jeziku pripada osim ekavice i ćirilice, također i ijekavica i latinica, ali kad treba praviti nered u Hrvatskoj i odvajati djecu u posebne škole, onda se autohtonoj srpskoj manjini, koja i nije etničkog srpskog porijekla i koja nikad nije govorila srpskim jezikom iz Srbije, nameće ekavica i ćirilica, kojima se oni nikada nisu služili.

I tako, sad imamo krunu sve te podle rabote, Sarajevsku deklaraciju o zajedničkom, za sad bezimenom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Dakle, proces izjednačavanja jezika takozvanih južnoslavenskih naroda, koji je započeo prije 170 godina u Beču, nastavlja se nesmiljenom žestinom, na veliku štetu i osiromašenje hrvatskoga jezika, književnosti i kulture.

Mi nemamo priliku čuti pravi hrvatski jezik ni pročitati takav tekst gotovo nigdje.

Kažu nam naši istaknuti pojedinci i političari da je ime hrvatskoga jezika zaštićeno Ustavom naše države, da je to ime priznato u Europskoj uniji, da ima svoj kod u međunarodnoj zajednici, da taj jezik ima svoj pravopis, gramatiku i rječnik, te da njegova opstojnost nije u pitanju, ali upitajmo se kakva su pravila i kakav je njegov sadržaj? Je li važno samo ime čovjeka ili je važna njegova bit i njegov osobni cjelokupni identitet?

Zar nije svaka prirodna raznolikost najveće bogatstvo, pa i raznolikost jezika različitih naroda, i zar nije dovoljan zajednički jezik ljubavi, koji treba povezivati sve raznolikosti i koji će sigurno svi dobronamjerni ljudi razumjeti?

No, uvjerili smo se, i na našim prostorima i u svijetu, da postoji i zajednički jezik mržnje svih onih kojima naravne raznolikosti toliko smetaju da bi ih u svome sebičnome interesu htjeli jezikom mržnje i nasilja poništiti. Stoga nam nije potrebna Deklaracija o zajedničkom jeziku zamaskiranog imena.

Nama u Hrvatskoj nažalost treba nova deklaracija o učenju, sadržaju i položaju hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi i hrvatskoj domovini.

Ipak, ne gubimo nadu. Hvala Bogu, imamo i pokret otpora u narodu i među poštenim i domoljubnim jezikoslovcima, koji neprekidno traje.

Uredništvo “Jezika”, časopisa za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, koji bez prekida izlazi od rujna 1952. godine, a izdavač mu je Hrvatsko filološko društvo u Zagrebu, uputilo je otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u povodu 17. ožujka, 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Tekst je naslovljen “Deklaracija o hrvatskom jeziku”, u kojoj se iznosi prijedlog da se ponovno uspostavi Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, sastavljeno od najboljih i najvjerodostojnijih stručnjaka, a da se donese i Zakon o pravnoj zaštiti hrvatskoga jezika, kakav postoji u većini europskih zemalja. Ovo otvoreno pismo bilo je ponuđeno i na potpise građanima putem interneta do 17. ožujka 2017. godine, a upućeno je i svim institucijama sljednicama institucija koje su potpisale Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika prije 50 godina, dok je od istaknutih tadašnjih potpisnika pojedinaca jedino na životu akademik Radoslav Katičić.

Glavna urednica časopisa “Jezik” je prof. dr. sc. Sanda Ham, predstojnica katedre za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Osijeku, uredništvo čine Nataša Bašić i Mario Grčević, a u uredničkom vijeću su Stjepan Babić, Mile Mamić, Radoslav Katičić i Stefan Rittgasser. Njihovoj deklaraciji – otvorenom pismu hrvatskoj javnosti dali su potporu i suglasni su da hrvatski jezik treba zaštititi zakonom ministar znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Pavo Barišić i većina istaknutih hrvatskih jezikoslovaca.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Izvor: dragovoljac.com

Komentari

1 comment

  1. Jadranka veg

    Najbolji evidentni podaci na kojima iskreno zahvaljujem draga Ruźice. Ne smijemo oko spustit sa teme hrvatskog jezika.