DON MARINKO MLAKIĆ: Poruka praznoga groba
Zanimljivo je kako se u prvom Ivanovom izvještaju o uskrsnuću (evanđelje koje čitamo u misi na dan Vazma) Isus se pravo i ne spominje. U središtu je prazan grob te povoji i ubrus u koje je Isus bio umotan. Riječ grob ponavlja se u ovom evanđelju sedam puta u devet redaka teksta!? Neobično! Na vijest Marije Magdalene da je kamen s groba dignut i da u grobu nema Gospodina, na grob dolaze Petar i još jedan neimenovani učenik. Crkvena tradicija vjeruje je taj učenik sam pisac ovih redaka Ivan. Ušavši u grob, piše Ivan, on ”vidje i povjerova”.
Odsutnost tjelesnog gledanja Isusa ima snažnu poruku. Uskrs se dohvaća vjerom. Životna zbilja bez Boga, kakvu je mi sami od sebe vidimo, ne sadrži odgovor o samoj sebi. Ona, kakvagod bila, na kraju nudi tek propadanje, smrt i grob. Nudi grobnu tišinu i prazninu. Ali ta praznina potiče slutnju, zapitanost, otvorenost prema onomu što se ne vidi već traži da se povjeruje. U susretu s životnom prazninom čovjek nužno ostaje zapitan. Gdje je on? Tko je odvalio grobni kamen?
Što se zbilo? I to je dobro! Dobro je da nas zahvate pitanja, da nas zaokupi ta praznina. Vjera u uskrsnuće rađa se u suočenju s prazninom groba, s nedostatkom smisla. Izrasta iz gledanja svega što je oko nas i na što nemamo uvijek odgovora. Vjernik mora pristati na prazninu i zapitanost. Mora doći na grob i ući u nj. Mora ga zainteresirati što se događa, što je u grobu? A onda, tu na grobu treba dati prostora vjeri. Grobovi su mjesta gdje se najsnažnije sluti uskrsnuće.
Tko izbjegava prazninu groba nužno ostaje bez životne perspektive. Nikada neće otkriti tajnu groba. Tko izbjegava životnu prazninu, nužno ostane zatvoren u nju s jedinom mogućnošću da u kakvoj iluziji nađe surogat rješenje. Tko misli da razumije i prihvaća samo ono što razumije, a sve drugo ostavlja po strani kao nepotrebno, nespoznatljivo, taj sama sebe osuđuje da neprestano bježi od grobova, od praznina života i traži kakvu-takvu utjehu u iluzijama. Ali praznina ostaje i onda kada je mi zaniječemo. Ako je pokušavamo zaobići, ona će nas neminovno zaskočiti tamo gdje je ne očekujemo. Jer pitanja o sebi, koja pokušavamo izbjeći, ostaju trajno prisutna u našoj nutrini kao žudnja, kao tjeskoba, kao duboki nemir našega bića koji treba puninu. Agnosticizam, skepticizam, relativizam, subjektivizam, spiritizam, nihilizam, cinizam… – sve su to samo sjene kojima pojedini od nas, onda kada pokušavaju pobjeći od praznoće i gluhoće groba, pokušavaju ispuniti prostore duše koja vapi za puninom.
Susret s Uskrslim jest i ostaje trajno čin vjere. S tom vjerom ponovno se okrećemo našoj stvarnosti čiju prazninu sada ispunja Logos – smisao, iskustvo punine.
Ivan završava opis ovog događaja tvrdnjom kako učenici još nisu upoznali Pisma da on treba da ustane od mrtvih. Neobično, učenici koji su toliko slušali Isusa, između ostalog i višekratno nagoviještanje smrti i uskrsnuća, kojima nisu bila nepoznata niti starozavjetna proročanstva o Mesiji, ovdje se tvrdi da ne upoznaše Pisma?! Radi se o pristupu Objavi. Pismima, odnosno onome što je Isus govorio, valja pristupati s vjerom u uskrsnuće. Vjera prethodi ispravnom čitanju Pisama. Očito je da se može na različite načine čitati Pisma. Bez uskrsne vjere u njima ne možemo otkriti ono najdublje, najvažnije i najspasonosnije što nam je objavljeno.
Isus je sasvim otvoreno naviještao događaje koji su se dogodili. Međutim, usredotočenost učenika bila je usmjerena prema nečemu drugome. Što zbog zaokupljenosti vlastitim očekivanjima, što zbog straha ili nečeg sličnog, učenici ipak nisu upoznali Pisma. Slušali su ali nisu čuli. Gledali su i nisu vidjeli.
U odlasku učenika na Isusov grob možemo prepoznati proces sazrijevanja vjere u uskrsnuće. Do groba dolazimo zapitani, oslonjeni na sluh, vid, na svoje (ne)znanje, zbunjeni… Od groba dalje možemo poći samo s vjerom. Od praznine stvarnosti, od koje ne bježimo nego ju sjetilima gledamo i umom spoznajemo, vjerom se otvaramo punini, otvaramo se Njemu da nam se pokaže. Tada, u vjeri da je živ, da nije u grobu, Uskrsli nam dolazi u susret.
Uskrs je sasvim nova stvarnost, do sada nedoživljena. Uskrsli Isus nije mrtvac koji je oživio, pokojnik koji se sada ukazuje i na neki način vraća na ono što je prije bio. Njegova prisutnost sada je drugačija – nije tjelesna nego otajstvena. Ona izmiče našim osjetilima. Uskrsli Isus treba sada oči naše vjere. On dolazi na poziv vjere i ostaje po vjeri. Samo nas po vjeri može dovesti do nove zbilje, one koja više u sebi ne krije nikakvu prazninu, niti propadljivost. S tom uskrsnom zbiljom, koju je svojim riječima i djelima navijestio, on dolazi k nama da ispuni našu prazninu.
Don Marinko Mlakić
