Dvostruki kriteriji hrvatskih vlasti – Članak 14. st.2. Ustava Republike Hrvatske glasi: „Svi su pred zakonom jednaki”. Članak 12. Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. (Hrvatski jezik je 2008. dobio oznaku “hrv” i postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet. Valjda i u svim lokalnim jedinicama u Hrvatskoj).

Članak 48. st.3. jamči pravo vlasništva.

{jathumbnail off}
Hrvatska je bila vojno napadnuta usprkos prijedloga predsjednika Tuđmana za nekim novim oblikom federacije. Izravna ratna šteta iznosi od 1991. do 2004. 56, 5, a neizravna Ustavoko 85, 5 milijardi US dolara, ukupno oko 142 milijarde US dolara, prema knjizi Slobodana Praljka „Procjena ratnih šteta u Hrvatskoj” – Zagreb 2006. Stradalnici rata su kroz razne vidove svi građani Hrvatske, na cijelom njezinom prostoru, osim ratnih profitera, i to ne samo na području posebne državne skrbi.

Obnova, uglavnom stanova i kuća na PPDS išla je i još ide na teret svih građana Hrvatske, a kredite uzete u tu svrhu otplaćivati će još i praunuci ili će se pokriti prodajom svega vrijednoga, a mi svakodnevno ostajemo sa sve većim brojem nezaposlenih, lošim vođenjem postojećih državnih proizvodnih tvrtki, nerazumnim stečajevima, nepostojećim programima za poljoprivredu, ribarstvo i ostalo.Ali to sve nije dovoljno prema zahtjevima Srba. Potrebno je kupovati stanove u gradovima izvan PPDS za navodne srpske povratnike, izbjeglice, prognanike koji su svojom voljom napustili početkom devedesetih stanove u kojima su stanovali s upitnim stanarskim pravom (mnogi su stanovali prema svojim službama, a trajno prebivalište su mogli birati kod odlaska u mirovinu, a ti umirovljenici i danas stanuju u njima i to otkupljenima.) U tu svrhu se troše milijarde kuna. Za nabavu stanova je ovlaštena državna Agencija za promet nekretninama koja ih kupuje po tržnim cijena preko oglasa u dnevnom tisku i to „bez natječaja”. (U vijestima je bilo objavljeno da su potrošili milijarde kuna za nepostojeće ugovore.) A sve to se događa dok je mnogo građana stambeno nezbrinuto ili opterećeno visokim ratama stambenih kredita. Stambeno nezbrinuti su još uvijek mnogi branitelji pa i invalidi.
Kupovanje sklonosti inozemnih zagovornika

NovineSrpske novine i danas dobivaju velika proračunska sredstva u kojoj se vrijeđaju domoljubni osjećaji većinskog stanovništva, dok hrvatski tjednici s ozbiljnim i istinitim sadržajem ne dobivaju niti lipe.Nije mi poznato da su neka kulturna društva ili udruge koje se stvarno brinu o ugroženima primile u 2006. godini 6.184.694,00 HRK ukupnih prihoda kao Srpski demokratski SDFforum, i to iz proračuna, donacija i nekih vlastitih prihoda. Za razne programe, koje nitko ne kontrolira. Dobivali su sredstva čak od ministarstva prometa, zdravstva pa i branitelja. Kasnijih godina više nisam pratila njihove prihode, jer mi je od svega muka. Je li se na taj način plaća njihovo eventualno nesudjelovanje u oružanoj pobuni ili se kupuju njihovi glasovi ili sklonost njihovih inozemnih zagovornika.

Srpske novine i danas dobivaju velika proračunska sredstva u kojoj se vrijeđaju domoljubni osjećaji većinskog stanovništva, dok hrvatski tjednici s ozbiljnim i istinitim sadržajem ne dobivaju niti lipe.

Sporazum između HDZ-a i SDSS-a o suradnji u Vladi RH i Hrvatskom saboru od 10. siječnja 2008., potpisan od Sanadera, Stanimirovića, Pupovca i Gajice je također sramotan i štetan za sve ostale građane Hrvatske. Danas, 2012., nitko od Kukuriku koalicije, oporbe i ostalih ne spominje taj Sporazum. Radi li se još po njemu ili je stavljen a.a. Možda i za njega gospođa Kosor nije znala, ali je prema njemu ipak u Saboru predlagala „Zajedničko vijeće općina” za srpske općine u istočnom dijelu Hrvatske. Za Konačni prijedlog Zakona o registru vijeća nacionalnih manjina se je na 23. sjednici HS u 2011. odustalo. Nitko nije provjeravao koliko zaključaka tog sporazuma je ugrađeno u „uspješno” zaključeno Poglavlje 23. i da će nas ispunjenje preuzetih obveza i dalje koštati milijarde kuna, a to sve i u ovoj teškoj gospodarskoj krizi.
Štetan aneks

Aneks G – Sporazuma o sukcesiji se navodi u svim prilikama i služi isto jednoj vrsti ucjene. Nisam uočila u medijima da je neka udruga ili politička stranka proučila štetnost tog aneksa potpisanog za vrijeme Račanove vlade i da se na članak 6. aneksa ne primjenjuju zakoni Republike Hrvatske, a niti Zakon o stambenim odnosima SFRJ koji je bio na snazi do 1996.

Članak 2. st.(1) tog aneksa ne ispunjava niti jedna država sljednica i njega bi trebalo u toj verziji ukinuti. Pravo na nepokretnu imovinu morali bi imati svi građani Hrvatske bez obzira na nacionalnost i ostale različitosti, na kojima su imali upisano vlasništvo u zemljišnim knjigama 31. prosinca 1990. Dok vraćanje pokretne imovine, čije popise nitko ne može provjeriti, je prava ludost i neodgovornost potpisnika tog aneksa. Uz to treba napomenuti da se i taj članak ne primjenjuje kod svih građana jednako, najmanje kod Hrvata.

Razumni političari bi sve daljnje obveze oko saniranja ratnih šteta, pogotovo isplate nedefiniranih šteta i davanje stanova navodnim „izbjeglica/povratnicima” u gradove izvan PPDS dok Srbija ne plati ratne štete, ili dok se ne riješi naša tužba za ratnu štetu u Haagu, ili dok se gospodarstvo ne oporavi, odgodili. Ali takvih valjda nema. Prije svega bi trebalo definirati koje su to srpske izbjeglice iz gradova, jer se oni ne uklapaju u opis izbjeglica prema Sporazumu iz 1969. i ostalim konvencijama.

Svakodnevno vidimo da bivši i sadašnji vladajući, bez obzira na stranačku pripadnost, ne vrednuju ratne žrtve iz i nakon Drugoga svjetskog rata i u Domovinskom ratu na isti način, što je sramotno. Kod masovnih grobnica žrtava komunizma se ne okuplja veliki broj hrvatskih državnika. Srpske žrtve imaju veću težinu. Naši političari se nisu zalagali da krivci za žrtve Škabrnje budu procesuirani u Haagu. Nije mi poznato je li podignuta optužnica protiv JNA vodstva za agresiju na Hrvatsku. Danas se JNA čak rehabilitira, jer da je bila tampon zaštitnička zona iz koje su štitili Hrvate od četničkih pobunjenika. Oni nisu krivi za zločinački pothvat i agresiju na Hrvatsku. Ali su zato naši zdušno tražili generala po svijetu, a po Hrvatskoj topničke dnevnike i davali lažirane dokumente sudu u Haagu i zapravo dokazivali da se je radilo o zločinačkom pothvatu i pripomogli kazni koju su dobili naši nevini generali. Ako kazna bude potvrđena ili minimalno smanjena u Hrvatskom saboru će hrabri narodni poslanici o njima govoriti kao o ratnim zločincima. Moraju li naši vojnici sudionici u NATO operacijama u stranim zemljama ispunjavati upitnike o eventualnom sudjelovanju u zločinačkom pothvatu i u Oluji?

Zrin

Još jedan primjer diskriminacije Hrvata u vlastitoj s krvlju stečenoj državi. Na Malu Gospu u Zrinu održala se je Sv. Misa na kojoj se je molilo za 300 žrtava koje su 8. rujna 1943. poubijali partizani i ujedno zapalili sve kuće i mjesnu crkvu. Ostalim tada potjeranim žiteljima i njihovim potomcima još danas nije dozvoljen povratak u Zrin. Na HTV nam je ozbiljna državna službenica objašnjavala da Zrinjani nisu u roku do 30. lipnja 1997. predali zahtjeve za povrat imovine. Predalo ih je oko dvadeset, a njihovi zahtjevi još do danas nisu riješeni. Zemljišne knjige su prema riječima te službenice tek prije dvije godine vraćene iz Beograda.

Mnogi zahtjevi predani u roku nisu do danas riješeni niti u ostalim predjelima Hrvatske, u kojima zemljišne knjige nisu bile pokradene. Za stradalnike Zrina je važan rok za podnošenje zahtjeva za povratom, dok su se Srbima rokovi za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje u cijeloj Hrvatskoj produživali u više navrata, bez obzira gdje žive.

Službenica nam nije objasnila jesu li hrvatske nekretnine u Zrinu ostale u njihovom vlasništvu, bez obzira što su bili prognani, i je li te nekretnine komunistička vlast konfiscirala prema lažnim sudskim procesima protiv svakog vlasnika pojedinačno i to radi njegovog neprijateljskog djelovanja ili je cijeli Zrin konfisciran ili nacionaliziran jednim dekretom. To mora biti navedeno u povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga?

Kako su zakone Hrvatske krojili aktivni djelatnici iz komunizma pa su skrojili zakone koji su doveli do bezbroj nepotrebnih sudskih tužbi radi vraćanja oduzetih nekretnina. Iz povrata konfisciranih nekretnina isključili su čak i drugi nasljedni red. Bit svega je da se od pokradenog ne vratiti skoro ništa. Bolje je čuvati za prodaju ili davanje u koncesiju strancima, jer pravi vlasnik ne bi znao gospodariti. Jedna pravedna vlada bi predložila Hrvatskom saboru prijedlog o brisanju konfiskacije i nacionalizacije, gdje je to moguće, automatizmom u korist onih vlasnika kojima je i oduzeta. Njihovi nasljednici neka pojedinačno rješavaju svoje nasljedstvo i vlasništvo. Pogotovo što je Ustavom Republike Hrvatske ukinuto društveno vlasništvo. Okolna srpska sela su sigurno bila pošteđena prisilnog oduzimanja nekretnina, jer oni su bili lojalni četnicima i partizanima, dakle prijatelji naroda. Prema izjavama predstavnika institucija EU u Hrvatskoj oni nisu tu za rješavanje vlasničkih problema naslijeđenih iz komunizma, već se samo brinu za pravednost nakon 1990. pogotovo prema manjinama, naročito srpskoj.

Izdaja?

Zadnja vijest: Srbiji je dano 7 milijuna eura za šećernu repu, Vlada Srbije je sada zabranila izvoz repe u druge zemlje, na tom problemu sada radi „tiha hrvatska diplomacija”. Je li sedam milijuna € dao i sklopio ugovor o suradnji privatni gospodarstvenik ili država? Ako je privatni gospodarstvenik jedna ugovorna strana onda je on sam odgovoran za realizaciju ugovora. O neispunjenju ugovornih obveza može odlučivati Trgovački sud koji je određen u ugovoru. Ako je sredstva dala Hrvatska i to jednoj dokazano nama neprijateljskoj državi, a sredstva nije uložila u vlastitu proizvodnju ili s njima bar započela realizaciju navodnjavanja, možemo reći da se radi o izdaji.

Proučava li neka udruga ili politička stranka Zakon o aboliciji i je li se baš sve rješava u skladu s njim, ili se samo mnoge nezakonite radnje odvijaju samo pod krinkom abolicije i treba li ga revidirati? Politička najviša priznanja dobili su Srbi, koji eto nisu nosili agresorsku uniformu, što bi bilo zapravo normalno za svakog građanina, ali njih je potrebno posebno nagraditi, jer trebamo pokazati da smo tolerantni, jer nas samo takve prihvaća EU i razne organizacije za ljudska prava. A i tu ima iznimaka jer gospoda Stanimirović i Džakula su nosili te uniforme i aktivno su se borili za svoju državu u državi. Mislim da u razmišljanju jednih i drugih nema velike razlike jer se svi bore za priznanje dvaju „ravnopravnih naroda”, što im polako i uspijeva – oni ne žele biti manjina.

Stanimirović je u Hrvatskom saboru, a Džakuli se daju najviše počasti kao na proslavi Oluje, na kojoj se zbog njegovih osjećaja ne smije spominjati general Gotovina ili pjevač Marko Perković Thompson. Svi oni se javno mogu zalagati i prijetiti, čak uz diskriminiranje prava ostalih građana, svojim zahtjevima, jer imaju veliko razumijevanje mnogih hrvatskih političara i potporu nekih EU država:

– Srbima ne naplaćivati ili ćemo se svađati sudske troškove za sporove koje su izgubili na našim sudovima. (Hrvatskoj sirotinji ovrha može sjesti i na dječji doplatak.)
– Mirovine treba dati Srbima i za one godine za koje nisu uplaćivali u Hrvatski fond umirovljenika. Radili i ratovali su za svoje srpske države u Hrvatskoj, pa ih treba za taj pothvat i nagraditi.
– Gospodin Pupovac može prijetiti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer nije bio zadovoljan s jednom njihovom odlukom, da će doživjeti neprilike kada 1000 Srba ustane svojim tužbama.
– Iz Srbije stalno poručuju da će odnosi s nama ovisiti i o zbrinjavanju izbjeglica.
– Traže da povučemo našu tužbu u Den Haagu pa će onda i oni svoju.
– Da su Srbi u SRH uplaćivali u stambene fondove i da zato imaju pravo na stan i na njegov otkup. ( Nije važno što 80% tadašnjih uplatitelja nije dobilo društveni stan i da su se tada stanovi gradili na pokradenim terenima uglavnom u vlasništvu Hrvata, dok danas imamo tržišno gospodarstvo i za sve se plaća tržišna cijena. I u EU nije poznato da se nešto skupo gradi sredstvima iz proračuna i jeftino proda, a i to samo srpskoj manjini. Drugi gladujte, otplaćujte skupe stambene kredite.)
– Traže da se zaštićene najamnine ne povisuju, jer siromašni povratnici nemaju novca.
– Veljko Džakula prijeti da će se obratiti predsjedniku Josipoviću jer da Vlada želi odrediti zadnji rok za dostavu zahtjeva za stambeno zbrinjavanje na području izvan PPDS i da na taj način želi spriječiti povratak Srba u Hrvatsku. ( Ovih dana je predsjednik i primio predstavnike Srba.)
– Veljko Džakula traži intenzivnije zapošljavanje Srba u državne službe. Bivša premijerka Kosor je u Poglavlju 23. navela uspješno zapošljavanje u policiji u kojoj je zaposleno 5% Srba. Odnosi li se taj postotak na sve državne službe. Prije prema partijskoj knjižici, sada prema stranačkoj i manjinskoj pripadnosti.
– U Zadarskoj županiji podneseno je ukupno 888 zahtjeva, možda danas i više, za stambeno zbrinjavanje srpskih povratnika. Do početka 2010. je njih 354 dobilo ključeve državnih stanova. Više se ne govori o izbjeglicama. Tko su oni ? Jesu li kod napuštanja stanova bili aktivni djelatnici JNA i Milicije i drugih državnih tadašnjih organa? Jesu li svojom voljom napustili stanove po nalogu tadašnjih svojih nalogodavaca? Jesu li prema Zakonu o stambenim odnosima SFRJ izgubili stanarsko pravo, ako su ga uopće imali? Jesu li bili aktivni u vojnim službama i gdje su bili na službi dok se je vodio rat? Jesu li možda sudjelovali u granatiranju grada i zatvaranju dovoda pitke vode? Ako se radi o srpskim civilima zbog čega su otišli? Jer su znali što čeka hrvatsko stanovništvo. Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora donio je program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba NN 92/98 i u njemu je navedeno: – Vlada opetovano potvrđuje preuzetu obvezu glede provođenja ustavnog prava „vlasnika” na korištenje, stupanje u posjed i slobodno raspolaganje imovinom. – Kada je moguće, osobama koje nisu vlasnici stana ili kuće, posebice onima koje su živjele u stanovima u društvenom vlasništvu, Komisija će pokušati pronaći trajni smještaj, u slučajevima kada to utječe na povratak. Ne spominju se stanarska prava niti otkup dodijeljenih stanova.
– Srpske zahtjeve bi se još moglo nabrajati. Uz ostalo rehabilitiraju i četnike. Smatraju da imaju pravo na sve to, oni gledaju u budućnost, a njihova ratna prošlost s ratnim zločinima ih ne zabrinjava. Jer Hrvatska je zaokupljena sama sobom. Korupcijom, ideološkim i međustranačkim prepucavanjima, pasivnošću u traženju da Srbija konačno vrati vrijedne nekretnine u više država, a koje su sukcesijom pripale Hrvatskoj. Ne traži intenzivno gdje se nalazi još uvijek preko 1000 nestalih. Ne traži ili moli da se osuđenom Mariću dozvoli premještaj u hrvatski zatvor. Ne traži povrat svih pokradenih umjetnina. Ne traži planove o položenim minama. Ne upućuje svoje građane da podignu individualne tužbe protiv Srbije zbog pretrpljenih ratnih šteta i gubitaka. Sve to bi se moglo poduzeti mimo glavne tužbe protiv Srbije u Den Haagu.

Šutnja

Svojim ponašanjem i načinom vladavine mnogi hrvatski političari priznaju da smo zapravo mi agresori na Srbiju i krivi za raspad SFRJ. Zato rajo šuti i plaćaj u nedogled, jer ostali političari šute. Svaki njihov nastup u inozemstvu ili u zemlji usmjeren je na podcjenjivanje prije svega Hrvata, koje se preko svih EU informacija i kroz dnevni tisak čak nagovara na odlazak u bolji svijet. Što nas manje bude to će za nekoga biti bolje. Za gospodarsku krizu optužuje se svaka bivša vlada, svjetska kriza, nepoštena privatizacija za koju nitko nije niti odgovarao. Samo nitko ne govori da je Hrvatskoj posebno teško zbog ratnih šteta, koje nema niti jedna zemlja u tranziciji, da su vrli političari usmjerili sve Šutnjana uvoz i trgovinu u korist stranaca, i na rasprodaju hrvatskog zlata i srebra. Nisu izradili razvojne programe, bar za proizvodnju hrane, služe se parolama o milijardama eura koje će nam stajati na raspolaganju, ali nam ne govore na koji način ćemo platiti prvu ratu EU. Kako su koristile milijarde eura iz EU fondova sve posrnule EU države i zbog čega su u kaosu? Predsjednik države poučava olimpijce kod podjele priznanja da smo mi građanska država, država svih građana. Gospodarsko uništenje države često znači i političku propast. Zbog čega neki to otvoreno rade, a drugi šute? Je li samo zbog osobne koristi? Je li opet kao nekad „Proleteri svih država ujedinite se”? Je li zbog toga jer se narod bez nacionalnog ponosa lakše uklapa u veliko europsko društvo?

U svemu tome gdje se nalazimo mi kao narod, obični ljudi, koji pošteno radimo i borimo se za svoje obitelji i uspijevamo se održati uz Božju pomoć? U neko prokletstvo kralja Zvonimira ne možemo vjerovati, ali ne možemo niti zanijekati da su u radu većine naših političara zastupljene navike iz 1918 do 1990. U tom razdoblju su službenici u raznim državnim službama više-manje uspijevali napredovati poltronstvom, ulizivanjem i špijuniranjem svojih sunarodnjaka, a nakon 45. dodatno partijskom knjižicom, a sada pomanjkanjem nacionalne svijesti. Rijetko gdje se može vidjeti da političari maksimalno ne zaštićuju interese svoje države i građana. Narod je uvijek radio, štedio, stvarao i plaćao sve svoje obveze prema državi. Hrvati koji su radili u stranim zemljama, bez obzira na svoju struku, bili su priznati kao dobri radnici, a visokoobrazovani dali su nemali udio u razvoj znanosti i gospodarstva svojih domaćina. I u ovim teškim vremenima bez obzira na loše političko vodstvo u našoj zemlji ima mnogo pozitivne energije, divne mladosti, volontera, spremnosti na pomoć jadnima, bez mržnje prema ikome, složnih obitelji i velike želje za očuvanjem svoje domovine.

Vjerujem da nas ne će uspjeti do kraja uništiti. Iskrene molitve vjernika s nadom u Božju pomoć imaju svoju snagu.

Mira Ivanišević

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save