Izbjeglice dolaze, Hrvati odlaze. Tako bi stanovnicima toga važnoga geostrateškoga prostora, konačno mogli postati Ne-Hrvati. Je li realna ta opasnost da nas netko danas, u digitalnom vremenu, otjera s naše zemlje i učini onim što drugi žele da budemo?

U prosuđivanjima o našoj postjugoslavenskoj stvarnosti, zbog nekoga su razloga u knjizi koju ćemo u ovom tekstu spominjati, nacionalni identitet i lojalnost hrvatskoj naciji,ocijenjeni ‘složenim i fluidnim’ iako nije rečeno što bi to moglo značiti. Ne znamo je li to nekakva sugestija zagovornicima novih strategija na jugoistoku Europe, ali znamo da je nedavno iskustvo pokazalo nešto drugo, jer bez svijesti o sebi i svom nacionalnom biću (identitetu), hrvatski ljudi ne bi 1991. na referendumu dali svoj glas za samostalnu hrvatsku državu (94,17%), niti bi joj obranom i oslobađanjem okupiranih područja iskazivali onakvu lojalnost od 1991. do 1995. U istraživanjuo ‘izgradnji nacija’ među zemljama iz formule 6-1+2 našla se i Hrvatska. Ne znamo tko i zašto pretpostavlja da Hrvati tek trebaju ‘izgraditi’ svoju naciju? Svejedno, pitali su ih jesu li postali ono što su, nastojanjima srpske dinastije od 1918. i Titovih ljudi, nakon 1945. trebali postati. Na pitanje osjećaju li se „ikad kao Jugoslaveni“ (‘ikad’!?) u Hrvatskoj je 2011., u istraživanju, plaćenu s norveškoga računa, 2,8% ispitanika odgovorilo da se „još uvijek“ tako osjećaju, a 66,3% ispitanika je odgovorilo da se nikad nisu osjećali ‘Jugoslavenima’. „Žalite li zbog raspada Jugoslavije?“ Ne žalimo, odgovorilo je 79,6% ispitanika.

Soroševska internacionala

Neovisno o takvim i sličnim postotcima, koji pokazuju raspoloženje ispitanika u Hrvatskoj i prema svojoj državi i prema propaloj federaciji, hrvatski su ljudi i dalje izloženi strategijama koje uporno žele intervenirati u bitne komponente državne stabilnosti i budućnosti. Ma što život, pa i rezultati istraživanja pokazivali, neke su ‘istine’ uvijek u pričuvi. Hrvatska je, kako povijest svjedoči, na izrazito važnom geostrateškom položaju, pa su se od Hrvata stalno očekivali neki posebni ustupci moćnima. Oni koji nisu pristajali na ustupke, kad je u pitanju bio narodni opstanak i sloboda, već skoro jedno stoljeće, nose biljeg ‘krivnje’. I pored toga uporno su odbijali i odbijaju postationo što nisu. Prema domaćoj interpretaciji jedne od ‘nespornih istina’, koja je sa spomenutom tijesno povezana, moglo bi se zaključiti da našu ‘neraščišćenu’ noviju prošlost čini, uglavnom, neprevladiva ‘krivnja’ jedne strane (desne), i nesumnjiva, nedužnost druge (lijeve). Jedni ne bi dali Hrvatsku „ni za što na svijetu“, a drugi znaju popustiti zovu ‘internacionale’, liberalne, jugoslavenske i ‘proleterske’.

O sadržaju političkih programa u Hrvatskoj se malo raspravlja. Tvrdnja da bi naslijeđene prijepore ipak trebalo pretresati u dijalogu, na temelju povijesne građe, često rezultira optužbama o ‘revizionizmu’ i ‘regeneriranju ustaštva’. Jer – ‘istina’ se zna, pa se nema što pretresati. Formulirana je tamo gdje se već ‘Istina’ formulira. Na ukupne društvene procese u demokratskoj Hrvatskoj, opterećene i nezavršenim procesom tranzicije, uz spomenute napetosti, znatan utjecaj ima soroševska internacionala, koja uporno podupire zagovornike ‘zapadnobalkanstva’ (novojugoslavenstva). U nekim od utjecajnih medija kod nas, njihova se prisutnost niti ne pokušava prikriti.

Optužbe za fašizam

Domaći aktivisti te ‘internacionale’ slijedili su i slijede upute iz središnjice, prema kojima moraju prodrijeti u tkivo sustava, osvajati hrvatske institucije i djelovati iznutra. (Kako to izgleda mogla bi ilustrirati pohvala g. H. Hribaru u srbijanskim Večernjim novostima: „Uprkos političkim situacijama, posljednjih godina gotovo da nema srpskog filma koji HAVC nije sufinancirao, kao i mnoge druge u regiji. Postavili ste neku malu, filmsku Jugoslaviju i Europu?“). Kako vidimo i čujemo, uz utjecaj, i novac je često metom toga osvajanja. Patriotsko raspoloženje i zauzimanje za hrvatske nacionalne interese, opisuju gotovo istim jezikom kakvim je opisivano pod vlašću jugoslavenskih komunista. Dakle, za što su sve Hrvati ‘krivi’?

Kad su Turci optužili za fašizam i nacizam Austriju, Njemačku i Nizozemsku u ožujku 2017., glasnogovornik EU je, s razlogom, rekao da je to neprihvatljiva ocjena, jer je vrijeme nacizma i fašizma davno prevladana povijest. „Taj dio povijesti je završio.“ Hrvati će se vjerojatno pitati kako to da se nitko u njihovoj zemlji ne sjeti upozoriti pronositelje optužbi o fašizaciji, da time zapravo ponižavaju žrtve nacizma i fašizma. Jesu li nacizam i fašizam, koji su progutali milijune ljudskih života, doista bili poretci poput današnjih u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Hrvatskoj? Komentirajući Erdoganov napad i optužbe za nacizam današnje Njemačke, A. Merkel je odvratila: “Usporedbe sa SS-om samo pridonose patnji jer znače da se zločini koje su počinili nacional-socijalisti u Njemačkoj prikazuju kao mnogo bezopasniji nego što su stvarno bili.” Kako to da je, primjerice, nacizam i fašizam stvar povijesti, koja je završila u europskim državama, iz kojih su potekli, a u Hrvatskoj se neistomišljenike optužuje za grijehe ‘fašizma’, kao u vrijeme najrazuzdanijega komunističkoga totalitarizma? Je li teško prepoznati kako je navodni aktualni sukob ‘ustaša’ i ‘partizana’ samo reanimirano promidžbeno djelovanje iz toga vremena, a ne prikazivanje stvarnoga stanja? Samo što su sad ciljevi drukčiji. Na pozitivnoj strani vrijednosne ljestvice stoji ‘zapadnobalkanizam’, internacionala i globalizam, a na negativnoj, sve konzervativne i nerevolucionarne perspektive. Umjesto argumentirane rasprave, promidžba najčešće cilja na emocije i podjele iz ‘davne prošlosti’. Činjenice se krivotvore, a stvarnost pretvara u sukob ‘naših’ i ‘njihovih’ (‘oni’ ili ‘mi’).

Balkan

I pored tolikih optuživanja za fašizam i poguravanja na ‘Zapadni Balkan’, posve je sigurno da Hrvati nisu ni fašisti ni zapadnobalkanci, iako u nekim europskim središtima Hrvatsku često vide kao balkansku zemlju. Možda nije samo posljedicom neznanja to što potpuno zanemaruju njezinu pripadnost nebalkanskim zajednicama, od davnih vremena do 1918., pa mnoga stoljeća hrvatske povijesti nestaju pred desetljećima života u Jugoslaviji, a današnja se stvarnost procjenjuje s motrišta tvoraca i čuvara propale Titove države i njihovih interesa. („Svrstavanje Hrvatske u kontekst Balkana nije primjereno ni u geografskom, a ni u društveno-političkom ni povijesnom smislu. Svrstavajući Hrvatsku u ‘zapadni Balkan’ (zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), europski politički moćnici još jednom ponižavaju našu zemlju, a to čine i svi oni u samoj Hrvatskoj koji su taj naziv i takvo svrstavanje prihvatili.“, D. Feletar, Vijenac 565).

Tomu treba dodati zaostali internacionalni duh ‘odsjeka za agitaciju i propagandu’, što je 1917. osnovan u Moskvi, koji u dijelu naše javnosti do danas nije prevladan. Nad Hrvatskom tako i dalje lebdi ‘zapadnobalkanska’ (jugoslavenska) komponenta toga duha. Slušamo kako će književnici iz Hrvatske na sajmu knjiga u Leipzigu 2017. sudjelovati na književnoj večeri pisaca u okviru ‘zapadnobalkanske’ regije. Istodobno s tom viješću, iz srbijanskih novina, saznajemo u kojoj je mjeri smijenjeno vodstvo HAVC-a hrvatskim novcem financiralo srbijanske i druge filmove iz ‘Regije’. Tu je i inicijativa da se potaknu promjene jezične politike u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji u korist reafirmacije jednoga zajedničkoga jezika i četiri njegove ‘varijante’. Donatori su Allianz Kulturstiftung iz Berlina i Forum Ziviler Friedensdienst – Serbia iz Beograda. Nije teško pogoditi tko će je u Hrvatskoj poduprijeti. (Rezultati istraživanja, koje ćemo u drugom dijelu ovoga teksta čitatelju više približiti, pokazuju daje 94% ispitanika u Hrvatskoj izjavilo da im je hrvatski materinji jezik, a prema popisu 2011. 95.60% stanovnika u našoj zemlji, materinskim naziva hrvatski jezik). Prisjetimo se da je ne tako davno, gotovo sramežljivo, javno postavljeno pitanje, zašto je, recimo, ljevičarskim vlastima nakon 2000. bilo toliko važno ukidati Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Jezika koji je prema odredbi Ustava RH službeni jezik u Hrvatskoj, jezika koji je 24. službeni jezik EU, jezika koji ima svoju gramatiku, pravopis, svoje norme i svoj rječnik.

Zapadni kulturno-civilizacijski krug

Nikakvi zahtjevi da se brišu stoljeća našega života do 1918. Nisu mogli dati ploda, jer su se protivili ljudskoj naravi. Kad ničega drugoga ne bi bilo, povijesno pamćenje onemogućuje Hrvatima zanijekati svoju kulturnu pripadnost i povezanost s europskim prostorom zapadnoga kulturno-političkoga kruga. Ne treba posebno isticati da u našoj zemlji postoje i ljudi koji nisu suglasni s tom tvrdnjom. A mi je ovdje ne prikazujemo ni dobrom ni lošom nego samo – istinitom. Hrvatski je nacionalni identitet plod tisućljetnoga povijesnog iskustva. Međutim, i hrvatski zemljopisni izgled prenosi neke poruke o tom životu.

Netko će, gledajući samo naše granice na kopnu, koje su i u Domovinskom ratu branjene životima hrvatskih sinova, reći da ta Hrvatska, poslužimo li se metaforičkim jezikom, nalikuje na pticu s poluraširenim krilima, a drugima te crte oblikuju ‘bumerang’, pa ‘perec’ , trećima povijesni, čak kozmički znak koji u sebi sažima tajnu sudbinu jednoga naroda? Prijeti li, uz sve to, Hrvatima nestanak, o čemu govore demografi? Što znače odlasci iz Hrvatske mladih obitelji? U Boki Kotorskoj danas živi možda malo više od 1% Hrvata, ali ih je zato u povijesnoj postrojbi koja njeguje tradiciju bokeljskih mornara 99%. Hoće li u našoj zemlji imati tko dočekivati useljenike s još južnijih i istočnijih strana svijeta, ako Hrvati, ovakvim ritmom, budu putovali prema sjeveru i zapadu, u svom novom egzodusu, s putnim kartama u jednom smjeru?

Izbjeglice dolaze, Hrvati odlaze. Tako bi stanovnicima toga važnoga geostrateškoga prostora, konačno mogli postati Ne-Hrvati. Je li realna ta opasnost da nas netko danas, u digitalnom vremenu, otjera s naše zemlje i učini onim što drugi žele da budemo? Pokušali smo skicirati okvir u koji spada priča o ‘Zapadnom Balkanu’, optužbe za fašizam, ustaštvo, pokornost ili ustrajavanje na zavjetima onih koji su za nas i za naše nasljednike čuvali Hrvatsku? Kamo bi spomenuta ptica iz mašte mogla odletjeti? Kamo god bi krenula, od sebe ne može pobjeći. Jednako je realan i neralan let unazad i opasnost da nas vrate natrag i uguraju u ‘Zapadni Balkan’. Domaće prilike nisu bez veze sa svim tim napetostima. Već se pojavljuju pozivi da se osnuje ‘ministarstvo budućnosti’ umjesto nekakva povjerenstva, koje bi pripomoglo raščišćavanju bar manjega dijela hipoteka koje nam je ostavio posljednji totalitarizam. Međutim, aktivirali su se ljudi koji misle da se sve smije istraživati osim ostavštine Titova režima.

Ministarstvo budućnosti

Uzvisivanje budućega i omalovažavanje prošloga, koje ne bi bilo po volji ‘progresivnih snaga’, znakom je nerazumijevanja jedinstva onoga što je bilo, što jest i što će biti. Nikako ne možemo pobjeći od toga da je život time presudno obilježen. Što bi onda značio poziv: zaboravimo prošlost, osnujmo novo ministarstvo (budućnosti)? Ako pogledamo aktualni trenutak, vidimo da ne gledaju samo potpisnici Inicijative o jeziku hrvatsku stvarnost s motrišta Vukova i ‘jugoslavenskoga’ vremena, nego smo suočeni i s prosudbama ovdašnjih, donedavno utjecajnih pojedinaca u kulturi, koji iz beogradskih vizura Hrvatsku vide zaraženu virusom fašizma i ustaštvom koje se ‘regenerira’.

Najnovija ‘dijagnoza’ zaslužuje malo više pozornosti iako ćemo se ovdje zadržati samo na konstatacijama. „Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašisoidnom gripom…“, tvrdi, u razgovoru za Večernje novosti (19.3.2017) Hrvoje Hribar, o kome njihova novinarka piše da je „poznati hrvatski redatelj i jedan od najcjenjenijih intelektualaca u regiji, koji je nedavno boravio u Beogradu kao član žirija ovogodišnjega Festa i bio član žirija programa ‘Srpski film’ . “U pohvalu H. Hribaru, jednom od ‘nacjenjenijih intelektualaca’ u ‘regionu’, formulirano je i pitanje koje smo citirali na početku: „posljednjih godina gotovo da nema srpskog filma koji HAVC nije sufinancirao, kao i mnoge druge u regiji.“ Ako bi hrvatski porezni obveznici imali kakvih pitanja o tom financiranju, lako je očekivati da će umjesto odgovora čuti ponavljanje ‘dijagnoze’: zaraženost virusom fašizma i ugrožavanje umjetničkih sloboda. Kako je prvak ‘filmske Jugoslavije’ odgovorio na pitanje o stramputicama hrvatske politike, je li opovrgao tvrdnju o regeneriranju ustaštva u Hrvatskoj i Katoličkoj crkvi koja ga ‘podržava’? Pitanje: „Kako je hrvatski politički establišment primio ‘Ustav Republike Hrvatske’ Rajka Grlića, koji govori i o ustaštvu koje se stalno regenerira, Katoličkoj crkvi koja ga podržava?“ U odgovoru Hribar nije pobijao navod o sadržaju Grlićeva filma.Te je provokacije prešutio. Što bi to moglo značiti? Da čovjek nema prigovora na pretpostavku da se ustaštvo ‘stalno’, od 1945. do 1990. regeneriralo, a nastavilo se regenerirati i nakon agresije na Hrvatsku 1991. i okupacije dijelova njezina teritorija do 1995, odnosno 1998?

Pomirba

U priču o ‘regeneriranju ustaštva’ uvučeno je i hrvatsko zajedništvo u obrani i oslobađanju zemlje, u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća. Kad je Tuđman govorio o nacionalnom pomirenju Hrvata često je koristio pojmove ‘međusobno pomirenje zavađenoga hrvatstva’ ne precizirajući što je bilo razlogom zavada. U Strategiji simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe piše da je Tuđman idejom o ‘nacionalnom pomirenju Hrvata’ „u određenoj mjeri iskupljivao ustaše za počinjene zločine tijekom osnivanja NDH“. Možda je autor mislio na nešto drugo, a ne na ‘osnivanje’ NDH, to može biti lapsus, ali zašto se u sljedećoj rečenici, kad se govori o ‘nacionalnom pomirenju’ među drugim narodima ne spominje ‘iskupljivanje’.

Ovako piše: „Nacionalno pomirenje izvršeno je u Njemačkoj i Italiji u poslijeratnim godinama, a francuski predsjednik Charles de Gaulle pozvao je na nacionalno ujedinjenje 1950., ublažavajući time svoj stav prema petenistima i istovremeno održavajući mit o prirodi Francuskog pokreta otpora“. Postoji li jedan kriterij za Hrvate, a drugi za sve ostale, za Talijane, Nijemce, Srbe? Što je s ‘iskupljivanjem’? Treba li iz tih formulacija zaključiti da je dobro i razborito da se posvađeni ljudi pomire među sobom? U riječi pomirba dominira središnji dio – mir. Ispada da je taj mir, pomirba, jedini ispravan put za sve osim za Hrvate. Tko bipriželjkivao svađe, sukobe i ne-mir među njima? Pomirba Hrvata među sobom tako, izgleda, mora imati neki drugi cilj, iskupljivanje nekoga ili nečega, a ne izlazak na put mira, a u obrani od agresije, jedini način uspjeha i pobjede. Posvađeni Hrvati se ne bi mogli obraniti. A poraženi Hrvati? Ne znamo što bi bilo s njima. Međutim, i pomirba je postala njihovom ‘krivnjom’, kao što je to postala i njihova obrana od agresije, sve do presude sudca Theodora Merona.

Šarmantni zločinci

O sinkroniziranu djelovanju spomenute internacionale, neovisno gdje i pod kojim imenom nastupa, svjedoče i knjige u kojima se zastupaju teze da je tek raspad federalne države, u kojoj su i Hrvati živjeli neko vrijeme (1918-1991), početak „postjugoslavenske izgradnje“ njihove nacije. Naoko su na drukčijim političkim pozicijama ljudi koji pretpostavljaju da je naš današnji odnos prema nacionalnoj državi sličan njemačkom ‘postnacionalnom’ receptu (B. Ristić). Međutim, nešto je zajedničko tim oprečnim postavkama: prema jednoj, hrvatska se nacija tek oblikuje, a prema drugoj Hrvati su već u ‘postnacionalnom’ razdoblju, poput nekih drugih europskih naroda, koji su proživjeli sve povijesne etape u razvoju do nacije i postnacionalnih nagnuća. I jedni i drugi tvrde da, zapravo, moderna hrvatska nacija niti ne postoji. Obje teze žele ignorirati hrvatsku realnost. U tu kategoriju rasprava spada i pitanje o hrvatskom odnosu prema prošlosti. Suočeni smo s radikalno suprotstavljenim pristupima. U javnost se iznosi tvrdnja da se Hrvati „dokazano ne mogu osloboditi okova prošlosti“. (M. Galić).

Autoru te teze sporni su, uglavnom, „zločini komunističkoga režima /koji/ još nisu do kraja identificirani, pa ni dovoljno objašnjeni“. Nama se, naprotiv, čini da su zločini toga režima prepoznati, ali mnoge žrtve nisu identificirane. A ni sve masovne grobnice (poput Hude jame) još nisu otkrivene. Međutim dijelu hrvatskih medija, kao da nije stalo do tih poslijeratnih žrtava, Huda jama im uopće nije šokantno otkriće, koje ne trpi zataškavanja ni minoriziranja.

Poslijeratne žrtve

Kako ‘dovoljno objasniti’ te žrtve? Glavni problem, izgleda, ne nastaje kad treba brojiti i identificirati mrtve, kad treba gledati tisuće kostura, nego onda kad treba uprijeti prstom u naredbodavce i izvršitelje egzekucija, kad treba odgovoriti na pitanje zašto su bez ikakve presude, daleko od bilo kakve bojišnice mnogi ljudi poubijani. Tko je zapovijedao, a tko organizirao ubojstva? Tko su egzekutori? O tom modelu odlučivanja o životu i smrti, više govori nepravomoćna presuda na doživotni zatvor Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pred njemačkim sudom. Poslijeratne žrtve komunizma u Hrvatskoj (koje su pale ‘da bi Jugoslavija mogla živjeti’), o kojima se moralo šutjeti, ozbiljno smetaju i zapadnobalkanskim strategijama. Taj dio prošlosti htjeli bi i baštinici ‘revolucionarnih tradicija’ ostaviti i dalje zatamnjenim. U podtekstu Inicijative o jednom jeziku svakako su ideje iz pretprošloga stoljeća o narodu (višeplemenom) koji govori jednim(bezimenim, ‘zapadnobalkanskim’ jezikom). Time je, kako vidimo, unutar spomenute strategije javno aktivirano i temeljno pitanje, pitanje nacionalnoga identiteta.

U Hrvatskoj je, zbog posebnih povijesnih okolnosti (agresija, rat, pomirba), malo učinjeno u provedbi europskih deklaracija o suočavanju s prošlostoljetnim totalitarizmima. Pomake je i ubuduće teško očekivati dok se, uz sva moguća opravdavanja, ljude odgovorne za zlodjela cijeloga režima naziva i – šarmantnim ljudima. Tita, vođu zločinačkoga komunizma, u jednom tekstu objavljenom u ovdašnjim utjecajnim dnevnim novinama, naziva se boljševikom koji je nastupao „uz masovnu upotrebu staljinskih metoda likvidacije, egzekucije i degradacije“, ali on je, kako autor (M. Galić) zaključuje, „gradio i branio svoju poziciju s dosta šarma i s previše sile…“. Što bi nas moglo navesti da osobi odgovornoj za ‘likvidacije, egzekucije i degradacije’ pripišemo i nekakav – šarm? I to ‘dosta šarma’! Treba li ubuduće, u knjigama koje bi neupućene uvodile u povijest, očekivati da će se Staljin, Tito, Pol Pot i njihovi drugovi nazivati šarmantnim zločincima, a Mussolini, Hitler i Pavelić nešarmantnim zločincima? Izgleda da bi taj „šarm“ mogao biti važan i za razumijevanje tvrdnje kako se Hrvati „dokazano ne mogu osloboditi okova prošlosti“. Možda će to oslobođenje postati lakše, kad nestane ‘šarma’ s lica vođa komunističkoga totalitarizma.

Strategija izgradnje nacija

Istraživači na projektu ‘Zapadni Balkan’ tvrde da je ‘dezintegracija bivše Jugoslavije’ stvorila ‘potrebu za novim mitovima i nacionalnim narativima’. Nas, međutim, zanima u kakvoj relaciji stoji projekt i istraživanje, provedeno pod inozemnim patronatom o ‘simboličnoj izgradnji hrvatske nacije u postjugoslavenskom razdoblju’ s povijesnim prikazom temelja moderne hrvatske države koji je sažet u preambuli Ustava RH. Što treba ‘izgrađivati’, zašto ‘izgrađivati nešto što je već izgrađeno, kako u ‘postjugoslavenskom razdoblju’ izgraditi politički narod koji stoljećima čuva svijest o sebi, o svom identitetu i svojim prirodnim i povijesnim pravima. Narod koji je kao zaseban entitet postojao stoljećima prije 1918., u različitim svezama s drugim narodima?

Državu, koja se ponovno konstituira, nakon prvih slobodnih, višestranačkih izbora 1990, naš Ustav promatra kroz vrijeme, kao logičnu posljedicu tisućljetne nacionalne samobitnosti i državne opstojnost hrvatskoga naroda, koju je potvrdio ukupni povijesni razvitak u različitim državnim oblicima. Na temelju toga nasljeđa govori se o “povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost”. U ustavnoj se preambuli taj razvitak prati od stvaranja hrvatskih kneževina u VII. stoljeću, srednjovjekovne samostalne države utemeljene u IX. stoljeću, kraljevstva Hrvata u X. stoljeću, kroz održanje hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji, hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., do raskidanja državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom 1918.

Povijesna predaja i povijesni izvori govore o „neprekinutoj hrvatskoj državnosti, koja je spajala obilježja državnosti iz doba narodnih vladara sa zahtjevima za ostvarenjem cjelovitosti hrvatskoga područja i posebnoga državnopravnog položaja Hrvatske u XIX. st. do 1918.“ (Hrvatska enciklopedija). Što bi moglo značiti odbacivanje tih elemenata hrvatskoga identiteta u korist ‘zapadnobalkanstva’ i prepostavke da su “u postjugoslavenskom razdoblju” započeli izgrađivati vlastito nacionalno biće i njegove simbole? Čak se tvrdi da su zbog te ‘simbolične’ izgradnje vlastite nacije Hrvati i rušili Jugoslaviju.

Nacionalni ponos

Knjiga, koja donosi rezultate i interpretaciju tih istraživanja, nedavno je (u prosincu 2016) pod naslovom Strategije simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe, objavljena i na hrvatskom. U uvodniku je nazvana zbornikom s „prilozima domaćih i inozemnih istraživača“. Na klapni piše da autori nude analize strategija izgradnje nacija u sedam država (početnu formulu 6+1-1 zamijenila je nova 6+2-1 (Kosovo i Albanija, umjesto ispuštene Slovenije); analize se temelje na istraživanju mišljenja 10 500 osoba o temama koje su važne za „simboličnu izgradnju nacije“, a pokrenuto je 2010. Završna konferencija, s tim u vezi održana je u svibnju 2014. na Sveučilištu u Rijeci.

Izdvojit ćemo samo dio onoga što se u tim istraživanjima odnosi na Hrvatsku. Strategiji suprotstavljamo mišljenje da raspad Jugoslavije nije među Hrvatima stvorio nikakvu potrebu „za novim mitovima i nacionalnim narativima“. Taj dio svoga povijesnoga hoda Hrvati su završili u XIX. stoljeću kad i drugi narodi unutar civilizacijsko-kulturnoga kruga kojemu su pripadali. Važno je prenijeti još nekoliko informacija iz impresuma spomenute knjige: „Ovaj zbornik radova je rezultat istraživačkog projekta Strategija simbolične izgradnje nacije na Zapadnom Balkanu (kako vidimo, kasnije je u engleskom i hrvatskom izdanju napravljena mala modifikacija, pa se govori o državama jugoistočne Europe – mi komentiramo polazne zadaće, op. a).

Knjiga je objavljena na engleskom pod naslovom Strategies of Simbolic Nation Building in South Eastern Europe (2014.). Priređivači hrvatskoga izdanja polaze od pretpostavke da je „dezintegracija bivše Jugoslavije stvorila /je/ potrebu za novim mitovima i nacionalnim narativima“. „Hrvatski projekt izgradnje nacije bio je jedan od presudnih faktora koji je doveo do smrti Jugoslavije pa otuda ne čudi što u Hrvatskoj vlada opći konsenzus oko službenih narativa borbe za nezavisnost.“ Navodu koji smo iznijeli, o tomu što je prije, a što poslije, mogli bismo dodati stanovitu ogradu, ako bi se pokazalo da autori pod sintagmom ‘projekt izgradnje nacije’ misle, zapravo, na projekt izgradnje države. Bilo bi to čudno s obzirom na nastojanja da se prosudbe o rezultatima prikažu znanstveno utemeljenim, uz citiranje mnogihstručnjaka (ali bez onih hrvatskih).

Identitet i lojalnost

Pisac prikaza rezultata istraživanja u Hrvatskoj (V. Pavlaković) zaključuje da „pitanje državnosti u Hrvatskoj danas više nije sporno“. Na početku ovoga tekstaspomenuli smo njegovu tvrdnju da su, ipak, hrvatski nacionalni identitet i lojalnost hrvatskoj naciji podjednako „složeni i fluidni koncepti i procesi.“ Nama se čini da rezultati istraživanja nisu pokazali da su ‘složeni i fluidni koncepti i procesi’, kad je u pitanju nacionalni identitet i lojalnost hrvatskoj naciji. Na pitanje istraživača, ‘jesu li ponosni što su građani Hrvatske’, 90,8% ispitanika odgovorilo je da su time ili ‘vrlo ponosni’ ili ‘donekle ponosni’.

Na pitanje je li članstvo u bilo kojoj jugoslavenskoj državi imalo pozitivne ili negativne posljedice, samo je 9,4% ispitanika u Hrvatskoj odgovorilo da su one bile pozitivne. Hrvatska nije etnički očistila zemlju od Srba tvrdi „preko 75% ispitanika“, a Srbija mora priznati da je „izvršila agresiju na Hrvatsku“ tvrdi 85,5% ispitanika. Samo je 4% ispitanika izjavilo da im se ne sviđa službena nacionalna zastava „na kojoj se dominantno ističe nekad kontroverzna šahovnica“. Pod ‘kontroverznom šahovnicom’ pisac očito misli na hrvatski grb, jedan od najstarijih simbola hrvatske državnosti. Taj je grb diplomatsku potvrdu dobio prije pet stoljeća (1. siječnja 1527) u povelji o izboru Ferdinanda I. za hrvatskoga kralja u Cetinu, gdje je otisnut na pečatu uz riječi Sigillum Regni. Ta ‘diplomatska potvrda’ nije prvi dokumentirani trag hrvatskoga grba. Postoje i stariji. Ova je bilješka dovoljna o kontroverznosti ‘šahovnice’.

Europska unija

Neovisno o tomu što su naručitelji Strategije htjeli dokazati, istraživanje je pokazalo da Hrvatska ne pripada krugu kojemu je zalijepljen naziv Zapadni Balkan. Ispada da naručitelji, prije istraživanja, nisu znali dovoljno o bitnim povijesno-političkim značajkama prostora na kome su prikupljali informacije o ‘izgradnji nacija’. U Strategiji čitamo: „Nakon pobjede Tuđmanova HDZ-a 1990. dominantni politički diskurs nedvosmisleno je definirao Hrvatsku kao pripadnicu zapadne civilizacije i Središnje Europe, i nipošto ju nije povezivao s pejorativnim Balkanom. Zapravo, naziv Balkan postao je gotovo ocrnjen kao i Jugoslavija i jugonostalgija… Samo 8,3% anketiranih ispitanika u Hrvatskoj izjavilo je da se poistovjećuje s Balkanom…“

Definiranje Hrvatske kao pripadnice zapadne civilizacije nema veze s Tuđmanovom pobjedom 1990. nego s povijesnim procesima. Projekt ‘nacionalne izgradnje’, prema mišljenju g. V. Pavlakovića, odvojio je Hrvatsku od „povijesnog i političkog nasljeđa Jugoslavije“ i od „geografske (to je malo teže razumjeti, op.a) i kulturne povezanosti s Balkanom“.

Stvari drukčije stoje: tvorci Jugoslavije su Hrvatsku odvojili ‘od povijesnog i političkog nasljeđa’, izvukli je iz povijesnoga i političkoga kruga u kome je živjela stoljećima,pa pred njom, nakon sloma komunizma, nije bio projekt ‘izgradnje nacije’, nego projekt nacionalnoga oslobođenja i stvaranja vlastite države.(Naziv Balkanski poluotok ušao je u zemljovide potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kad su ga „preko francuske literature“, ‘otkrili’ srpski geografi. Nasuprot mnogim europskim znanstvenicima „koji su ukazivali na nelogičnost proglašenja toga dijela jugoistočne Europe poluotokom“, najveći srpski geograf Jovana Cvijić (1865–1927) i njegovi sljedbenici „čvrsto su se uhvatili za taj geografski termin“ nastojeći dokazati postojanja tzv. balkanske povijesne tradicije. Tvrdili su da se unutar te tradicije razvija ideja „sjedinjenja svih ‘balkanskih plemena’ jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla, samo povijesnim slijedom ponešto različiti i ‘zagađeni utjecajima s rubnih područja’.“ D. Feletar, isto).

Kad su 2011. započela ‘znanstvena’ istraživanja o zapadnobalkanstvu, politička je karta na jugoistoku Europe izgledala drukčije. I Hrvatska je bila upisana u ‘malu uniju’, koja se, zbog raspada Jugoslavije, pripremala pod imenom Zapadni Balkan. Od tada su se stvari promijenile, Hrvatska je postala članicom velike, Europske unije (2013), a spomenuta su istraživanja potvrdila ono što je povijest već davno pokazala: Hrvatska pripada drukčijem političko-kulturnom krugu. Jesu li sve optužbe na račun Hrvata koje smo spominjali, uključujući i najnovije tvrdnje da, zapravo, ni vlastitoga jezika nemaju, samo pokušaji difamacije i pritisaka kako bi popustili i pristali postati ono što nisu i što ne žele biti.

Ivan Bekavac/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save