PROUD TO BE CROAT Istraživanje: Na ove podatke možemo biti ponosni
Knjiga, “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe”, koju su financirali IPSOS i Sveučilište u Oslu, otkrila je kako je za većinu hrvatskih građana jugoslavenstvo izrazito negativan pojam, dok je devet od deset ispitanika izjavilo da su vrlo ponosni što su građani Hrvatske.
Na istraživanju provedenom u bivšim republikama i pokrajinama nekadašnje Jugoslavije (osim Slovenije), s više od 10 tisuća ispitanika, otkriveno je kako se samo 2,8 posto Hrvata danas osjeća – Jugoslavenima. Vrlo je mali broj onih koji su članstvo u Jugoslaviji smatrali pozitivnim iskustvom, dok gotovo 50 posto ispitanika, Jugoslaviju gleda kao izrazito negativan pojam.
Na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska je ostvarila najviši rezultat među novim državama regije, odmah iza Kosova, najnovije države sljednice bivše Jugoslavije. Za propalom Jugoslavijom, očekivano, najviše plaču – Srbi, njih 68 posto, a čak se 31,8 posto građana Srbije osjeća Jugoslavenima. Slično misle i Bošnjaci – njih 20 posto se osjeća Jugoslavenima, a za njom žali gotovo 50 posto tamošnjih ljudi.
Vjera i jezik
Drugim riječima, projektom izgradnje nacije u Hrvatskoj, uspješno su prekinute povijesne i kulturne veze sa zamišljenom jugoslavenskom zajednicom koja se, usprkos silnim naporima, pokazala kao tragična simbioza naroda s ovih prostora. Hrvatsku nacionalnu državu, koja je niknula iz Domovinskog rata, gotovo svi u zemlji doživljavaju s ponosom. Unatoč tome, većina stanovništva Hrvatske doživljava socijalizam i Jugoslaviju izrazito negativno, kao negaciju hrvatskog identiteta.
Iako su se trudili, Srbi nisu uspjeli, putem memoranduma SANU, nametnuti Hrvatima ideju jugoslavenske nacije, a hrvatski projekt izgradnje nacije, bio je jedan od presudnih faktora koji je doveo i do smrti Jugoslavije. Istraživanje točno utvrđuje kako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, jasno izgradio političku karijeru na argumentu kako je ostvarenje nezavisne nacionalne države tisućljetni san hrvatskoga naroda, te je uspio, za razliku od susjednih država sljednica bivše Jugoslavije u kojima su političke i teritorijalne konfiguracije još uvijek predmet spora, hrvatskom narodu stvoriti državu.
Osim identifikacije s etničkim identitetom, vjera i jezik su također obilježja kojima se određuje nečija narodnost. Velika većina Hrvata izjasnila se katolicima, njih čak 90 posto, a njih 94 posto izjavilo je da im je hrvatski – materinji jezik.
To nije baš u korelaciji s najnovijom Deklaracijom o zajedničkom jeziku, koja je nedavno predstavljena u Sarajevu. Spomenutu deklaraciju podržavaju upravo gorljivi jugonostalgičari, poput Dragana Markovine, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu.
“Nakon rata dogodilo se to da smo svi postali prisiljeni paziti kako govorimo, da ne govorimo čisto. Moja baka je bila Hrvatica i cijeli je život govorila na ekavici. Kada sam pisala svoj prvi roman, pisala sam njezine dijaloge na ekavici i jako sam se loše osjećala kad je došao lektor i htio to mijenjati u ijekavicu. To pokazuje da nas se pokušava emotivno i strukturno osakatiti kad je riječ o jeziku”, izjavila je hrvatska spisateljica, Ivana Bodrožić, na predstavljanju Deklaracije. Dodala je kako namjera pokretača Deklaracije o zajedničkom jeziku nije “rušiti Ustav ili represivno uvoditi nešto što se mora, nego senzibilizirati javnost na to da jezik nije istovjetan s narodom, dati ljudima slobodu da govore kako žele. Ne zagovaramo jezičnu anarhiju, postoje standardne varijante u Hrvatskoj, Srbiji itd. i to tako treba ostati. Ne želimo ni dati jedan naziv jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim i slično,” pokušala je objasniti Bodrožić, no građani su jasno u istraživanju pokazali što misle o tom poduhvatu.
Hrvati se nikada nisu osjećali Jugoslavenima
Deklaracija je očito nastala kao rezultat regionalnog projekta “Jezici i nacionalizam”, za koji tvorci tvrde da ima namjeru podići svijest i aktivno utjecati na postojeće nacionalističke jezične prakse u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Riječ je o svojevrsnom “vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domovinom”, a znakovito je i tko su njezini potpisnici – Rade Šerbedžija, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Boris Buden, Snježana Kordić, Tatjana Gromača, Drago Pilsel, Ante Tomić, Dubravka Ugrešić i drugi.
Na pitanje u istraživanju, osjećaju li se ikada kao Jugoslaveni i žale li zbog raspada Jugoslavije, Hrvati su zabilježili najveći postotak negativnih odgovora od svih anketiranih zemalja, pa je njih više od 66 posto odgovorilo da se nikada nisu osjećali Jugoslavenima, u usporedbi s 24,4 posto ispitanika u Srbiji i 32,5 posto u Bosni i Hercegovini. Na pitanje, žale li zbog raspada socijalističke Jugoslavije, čak 79,6 posto ih je reklo da ne žali, za razliku od 29,1 posto ispitanika u Srbiji i 31,8 posto u Bosni i Hercegovini.
Visokih 68 posto stanovnika Bosne i Hercegovine žali za raspadom Jugoslavije, a čak njih 71 posto plaču za propalom Jugom u Srbiji. To i ne čudi ako imamo na umu da je većina kadrova u vojsci i policiji dolazila upravo iz srpskih redova, a proračun zemlje redovno su i obilato punile upravo Hrvatska i Slovenija.
Iako su autori istraživanja pokušali otkriti je li Jugoslavija uspjela izgraditi zajednički identitet bivših članica zemalja Jugoslavije, osjećaj jedinstva nije postojao u hrvatskom narodu. Socijalistički model Hrvati su ispravno nazvali nedemokratski i krajnje negativan, a jugoslavensko iskustvo većina građana smatra lošim. Komunizam i ugnjetavanje Hrvata glavna su obilježja nezadovoljstva hrvatskog naroda u Jugoslaviji, a iako je odnos prema nekadašnjem totalitarističkom uređenju unison, situacija nije takva kada se govori o Drugom svjetskom ratu. Tako 40 posto ispitanika smatra da je ZAVNOH očuvao hrvatsku državnost, te da su se partizani borili za hrvatske nacionalne interese. S druge strane, 38,8 posto ispitanika vjeruje da su se ustaše borili za nacionalne interese, a sličan omjer ispitanika ustaše smatra fašistima.
U usporedbi s Drugim svjetskim ratom, u hrvatskom društvu vlada puno veći konsenzus o Domovinskom ratu. Iako organizacije za ljudska prava, nevladine udruge i ljevičarske stranke, često podsjećaju na ratne zločine počinjene protiv srpskih civila, više od 75 posto ispitanika odbacuje sugestije da je hrvatska država etnički očistila zemlju od srpskog stanovništva, a 85,5 posto ih je izjavilo da srpsko vodstvo (i srpsko društvo) mora priznati da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
Ostanak u Hrvatskoj i materijalni uvjeti
Također, na pitanje, koji su najvažniji blagdani u Hrvatskoj, tri od četiri najviše rangirana odgovora odnosila su se na događaje iz 1990-ih, Dan državnosti: 26,8 posto, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti: 22,3 posto, Nova godina: 15 posto, i Dan nezavisnosti: 9 posto.
“Očito je da se u Srbiji i Hrvatskoj, radikalno suprotno gledaju isti događaji, poput Jasenovca, Domovinskog rata ili Oluje. Potrebno je stvoriti dijalog o ovim temama, ali, možda, još je bitnije imati empatiju za drugu stranu i njihove žrtve. U Srbiji se prave kao da je važno samo ono što se desilo 1995., a kod nas se sve svodi na agresiju na Hrvatsku 1991., pri čemu svi ignoriraju tuđa stradanja. Zato ne iznenađuju takve razlike u stavovima stanovništva Hrvatske i Srbije i ništa se neće promijeniti dok u obje države ne počnu otvoreno razgovarati o tome što se dogodilo. Neće biti napretka dok se ne prestanemo baviti mikro-poviješću i tko je koga ubio u nekom selu, bez općeg konteksta što se ovdje događalo”, smatra autor studije, Vjeran Pavlaković.
Postoji još nekoliko razlika u stavovima hrvatske i srpske javnosti. Tako se, primjerice, samo tri posto hrvatskih ispitanika “u potpunosti” slaže s tim da bi hrvatske granice trebalo proširiti kako bi uključile teritorije susjednih zemalja, dok se 7,5 posto s tim “uglavnom” slaže, ali 76,4% ispitanika je protiv proširenja državnih granica, za razliku od ispitanika anketiranih u Srbiji od kojih je više od 20% izjavilo da podržava proširenje državnih granica nauštrb susjednih zemalja, dok je 24,5 posto izjavilo da bi se zapadna državna granica trebala prostirati zapadno od rijeke Drine, odnosno, dijelovi BiH trebali bi biti pripojeni Srbiji…
Većina anketiranih ispitanika želi ostati u Hrvatskoj, iako ih je 26,1 posto izjavilo da bi se iselili u drugu zemlju da imaju priliku (među ispitanicima mlađima od 30, čak ih je 56 posto odgovorilo potvrdno), 91,9 posto ispitanika bi ostali u Hrvatskoj do kraja života pod uvjetom da su materijalni uvjeti dobri – što je također najviši postotak među anketiranim državama bivše Jugoslavije.
Hrvatska nacija je u potpunosti izgrađena, pokazuje ovaj međunarodni projekt.
Autor: Ivan Domagoj Zovko/dnevno.hr
