Demistificiramo filozofiju: Niccolo Machiavelli
‘Jer ljudi bi, ako žele pravedno suditi, trebali cijeniti one koji su dokazano velikodušni, a ne one koji raspolažu sredstvima koja im tek omogućuju to biti; i u skladu s tim one koji znaju kako vladati državom, radije od onih koji već vladaju bez da znaju kako.’
Mnogi iza ovih riječi koje zagovaraju velikodušnost i razboritost vladara ne bi nikada prepoznali čuvenog talijanskog renesansnog filozofa i političkog analitičara, Niccola Machiavellija. Danas široko rasprostranjen pojam ‘majkavelizam’, skovan njemu u čast, poistovjećuje se s bešćutnošću i beskrupuloznošću u skladu s kojom su sva sredstva, pa čak i ona nepoštena, dozvoljena kako bi se došlo do željenog cilja. Drugim riječima, Machiavellijeva politička filozofija postala je sinonim za apsolutno zlo.
No je li takav strog sud doista i pravedan?
Ukratko rečeno, odgovor glasi: ‘Ne.’ U svom poznatom djelu Vladar Machiavelli je doista napisao kako cilj opravdava sredstvo no paušalno tumačenje ove izjave dovelo je posljedično do pogrešnog tumačenja njegove filozofije, a njemu priskrbilo neslavnu titulu sebičnog gada koji potiče beskrupuloznost. No osim što treba imati na umu da je Machiavelli u svojim političkim komentarima naprosto ogolio političku realnost do srži i prikazao je onakvom kakva ona doista jest – gruba, beskompromisna i nerijetko nepoštena – za razumijevanje Machiavellijevih stavova treba bolje razumjeti svijet u kojem je živio.
Niccolo Machiavellli rođen je 1469. godine u Firenci, talijanskoj državi koja je u doba njegove mladosti bila potresena brojnim nemirima. Moćna plemićka obitelj Medici vladala je Firencom u to doba više od tri desetljeća, a upravo one godine kada se Machiavelli rodio Lorenzo de Medici – u povijesti poznat i kao Lorenzo Veličanstveni – naslijedio je svog oca Piera u vladarskoj fotelji i pokrenuo razdoblje snažne promocije umjetnosti i stvaralaštva. Njega je, pak, 1492. godine naslijedio sin Piero Nesretni, čija vladavina je kratko trajala. Francuzi, pod vodstvom kralja Karla VIII, napali su Italiju samo dvije godine kasnije, a Piero je u strahu od francuskih vojnika brzo potpisao predaju nakon čega je bio prisiljen žurno napustiti grad kako bi se spasio od naleta bijesnih pobunjenih građana. Iste te godine Firenca je proglašena republikom.
Francuska invazija na Italiju pokrenula je iznimno turbulentno razdoblje na Apeninskom poluotoku na kojem je moć tada bila podijeljena između pet država: Rima (Papinske države), Napulja, Venecije, Milana i Firence. Machiavelli stanje u svojoj zemlji opisuje kao iznimno nepovoljno kritički se osvrćući ponajviše na papinsku državu koju karakterizira kao dovoljno moćnu da ucjenjuje ostatak Italije, a opet nedovoljno snažnu da se suprotstavi neprijatelju izvana kao što su Francuzi. Također odlučno upire prstom u korupciju koja je duboko ogrezla u sve pore talijanskog društva ističući je kao jedan od temeljnih uzroka propasti jedne nacije.
U svom čuvenom djelu Diskursi o Titu Liviju, gdje komentira Livijevo viđenje rimske povijesti i na temelju empirijskih promatranja donosi zaključke o adekvatnom političkom pristupu današnjice, Machiavelli posebno ističe Nijemce kao primjer poštenog, nekorumpiranog naroda na kojeg bi se njegovi sunarodnjaci trebali ugledati. Ukazujući na poštenje Nijemaca kojima je dana prilika samostalno, bez svjedoka, ubaciti novac u kutiju za porez u skladu sa svojom savješću – jer je zahvaljujući njihovom poštenju ubacivanje točnog iznosa zagarantirano – Machiavelli zaključuje kako se na temelju njihovog primjera može vidjeti da dobrota i religija još uvijek igraju važno mjesto kod Nijemaca.
Ovaj filozof u više se navrata osvrnuo na religiju ističući je kao neizostavnu komponentu svake države koja želi prosperirati te kao nužan preduvjet uspostave uređenog i civiliziranog društva. Tako također u Diskursima o Titu Liviju piše o Romulu kao osnivaču Rimske republike te o Numi Pompiliju kao njegovom nasljedniku. Upravo je Numa, kako bi uveo red i civilizirano ponašanje u rimski narod, odlučio zaigrati na kartu religije. I kako kaže Machiavelli, ‘ukoliko ljudi procjene da je Božja moć iznad one koju posjeduje bilo koji čovjek, mnogo će više strahovati pogaziti svoje zakletve i prekršiti svoje zakone’ te dalje navodi kako će ‘svatko tko pažljivo proučava rimsku povijest brzo uočiti koliko je religija pomogla disciplinirati vojsku, ujediniti narod, zadržati dobre ljude dobrima, a loše izvesti na stup srama.’
Analizirajući uzroke niske razine korupcije u Nijemaca i visoke u Talijana Machiavelli također zaključuje kako razlog tome uvelike leži i u činjenici da Nijemci žive od vlastita rada dok je u Italiji prisutno rentijerstvo. Upravo rentijerski mentalitet Machiavelli vidi kao jedan od glavnih uzročnika korupcije u jednoj naciji, a da bi se ista iskorijenila naglašava kako nije dovoljno samo promijeniti zakone već kako treba do temelja izmijeniti i same institucije koje čine temelje države. Ukoliko institucije ogrezle u korupciji i dalje opstanu vrlo brzo će nove zakone, čak i ako su doneseni s dobrim namjerama, prilagoditi sebi, i tada više neće vladati pravda već zakon jačega.
Da bi se korupcija mogla iskorijeniti te da bi jedna država mogla prosperirati, nužno je i snažno vodstvo odlučnog čovjeka koji je jasno vođen čvrsto postavljenim ciljem. Pritom navodi primjer diktatora, čovjeka kojeg su Rimljani birali kako bi u potpunosti samostalno, brzo i učinkovito, mogao rješavati krizne slučajeve. No ovdje treba biti oprezan i ne poistovjetiti pojam diktatora o kojem govori Machiavelli s današnjim poimanjem riječi ‘diktator.’ Za razliku od diktatora poput Kim Jong-Ila, Josipa Broza Tita ili Nikolaja Ceausescua koji su vladali sve do svoje smrti, rimski diktator biran je samo za određeno razdoblje, dok traje kriza koju je trebao riješiti. Također, usprkos činjenici da je imao na prvi pogled neograničene ovlasti u rješavanju problema, nije mu bilo dozvoljeno donijeti niti jednu odluku koja bi ugrozila opstojnost države ili onu koja ne bi bila u skladu s državnim zakonima.
Na temelju ovakvih stavova, izloženih u Diskursima o Titu Liviju, te većeg dijela Vladara, mnogi su pogrešno zaključili kako Machiavelli diktaturu smatra optimalnim načinom vladavine. Istina je ipak drugačija. Iz samih Diskursa jasno se da iščitati kako republiku smatra idealnim oblikom vladavine, a Vladar nam potvrđuje taj stav te nas uči kako autokratska vladavina pojedinca zapravo predstavlja samo nužno zlo u kriznim situacijama u koje jedna država zapada. Govoreći o stanjima jedne države, Machiavelli naglašava kako svaka nacija prolazi kroz tri nužne faze u svojoj povijesti, ukoliko dovoljno dugo opstane. U prvoj fazi vladar s jasno zacrtanim ciljem uspostavlja naciju – nužno je da je uvijek u pitanju jedan jer više njih kad-tad će stvoriti suprotstavljene frakcije zbog čega država neće stajati na dovoljno čvrstim temeljima – i ono što je prisutno jest vladavina jednog čovjeka. Tog čovjeka nasljeđuju njegovi potomci koji ne moraju svojim vrlinama odgovarati njemu. Oni čine greške i dolazi do pobuna i urota. No njih mogu pokrenuti samo pripadnici gornjeg establišmenta. ‘Sve urote u povijesti, od kako je svijeta, pokrenuli su moćni ljudi ili oni bliski vladaru jer ostali, osim ako nisu u potpunosti ludi, ne mogu pokrenuti urotu. Slabi ljudi i oni koji se ne nalaze u bliskim krugovima vladaru nemaju nikakvu priliku nužnu za provođenje urote’, kaže Machiavelli. Ovime država prelazi u svoju drugu fazu, onu vladavine nekolicine. Kako ta nekolicina kad tad počinje izazivati bijes naroda koji nije zadovoljan njenim odlukama, to neminovno dovodi do pobune čija je konačna posljedica demokracija – vladavina naroda. No kako narod čini masa koja često, zbog prirode onog što masa jest, nerijetko donosi pogrešne odluke, demokracija se u jednom trenutku pretvara u kaos – kojeg može riješiti samo jedan, snažan, odlučan čovjek. I time se krug zatvara.
Svojom filozofijom Machiavelli, između ostaloga, ukazuje na neminovnost određenih zbivanja na razini jedne nacije te, posljedično, u široj međunarodnoj zajednici. Takav stav ne ukazuje naprosto na slijepi fatalizam već na činjenicu da je Machiavelli svojim djelima uspostavio temelje političkih znanosti te pokazao da usprkos sredstvima borbe koja se, zahvaljujući tehnološkom napretku, sa stoljećima mijenjaju, temeljne metode i načela političke igre ostaju uvijek isti. Za razliku od brojnih drugih filozofa čitanje čijih djela danas predstavlja ozbiljan izazov suvremenim čitateljima, posebno onima koji ne posjeduju formalno obrazovanje iz područja filozofije, Machiavellijevo pisanje je i današnjem čitatelju iznimno razumljivo. Njegove misli su britke, izrečene kratko i jasno, bez potrebe za dodatnim uljepšavanjem i suvišnim epitetima. I upravo u toj suvremenosti njegova izričaja najbolje se da primijetiti svevremenost njegovih stavova, zbog čega zaslužuje posebno mjesto među velikanima svjetske filozofije.
Uz problematiku politike nužno se uvijek javljaju i brojna etička pitanja. Stoga ćemo se u sljedećem nastavku ovog feljtona posvetiti demistificiranju humanističke etičke misli francuskog filozofa Michela de Montaignea, kao i tumačenju stavova čuvenih engleskih filozofa, empirista Francisa Bacona, te onih Thomasa Hobbesa koji čovjeka ne promatra primarno kroz prizmu duhovnosti već kao materijalnu tvorevinu. ‘Čovjek je stroj’, revolucionarno vrišti Hobbes, a mjesto religije kao temeljnog oslonca opstojnosti društva počinje uzurpirati vjera u religiju novog doba – znanost.
G.M./fizzit.net
