Frljićizacija Hrvatske
Nakon objave knjige “Propast Zapada” (1918.) njemačkog filozofa povijesti Oswalda Spenglera postalo je gotovo uobičajeno pisati o dekadentnosti, dotrajalosti i skoroj propasti okcidentalne kulture i civilizacije. Spengler je osobno upozoravao da naslov njegova djela ne treba uspoređivati s havarijom Titanika na sjeveru Atlantskog oceana, nego kao tezu o ispunjenju zapadnjačke kulture i civilizacije, da je naime u Hegelovu smislu dosegla svoju puninu te da će nakon stanovitog vremena biti zamijenjena nekom drugom kulturom.
Znakovito je da je Spenglerovo djelo postalo u zadnjem desetljeću jednim od najatraktivnijih za znanstveno proučavanje. Posebno su mladi znanstvenici iz islamskih zemalja zainteresirani za pisanje doktorskih radova o temi propasti Zapada te nagađanju koja će se kultura razvijati na prostorima zapadnjačke civilizacije nakon njezine propasti.
Ovih dana mogli smo pročitati na portalu BBC-ija zanimljiv tekst s naslovom “How Western civilisation could collapse”. Napisala ga je ugledna neovisna novinarka Rachel Nuwer koja uspješno surađuje s medijskim institucijama New York Times, National Geographic te BBC. Zapadnjačka civilizacija temelji se na gospodarskom rastu, slobodarskom kapitalizmu, demokraciji, individualnim slobodama i društvenoj toleranciji. Dojam je da su ovi stubovi zapadnjačkog društva dobrano uzdrmani nepredviđenim tsunamijima koji neočekivano dolaze iz nerazvijenih zemalja i potresaju zapadnjačko društvo da često reagira neobičnim pojavama kao što je “Guantanamo”. Autorica navodi kao ilustrativan primjer nastanka društvenih potresa veliku sušu u Siriji 2000. godine koja je nastala kao rezultat globalnog zatopljenja. U zemlji s velikim natalitetom kao što je Sirija, takve neočekivane pojave rezultirale su visokom stopom nezaposlenosti mladih ljudi koji su u očaju pali pod utjecaj ekstremnih ideologija. Europa će u bliskoj budućnosti biti posebno pogođena nepredvidivim tsunamijima izbjeglica, očajnih ljudi koji će tražiti bolje opcije od onih koje imaju u vlastitim zemljama gdje je natalitet jedini fenomen koji možemo okarakterizirati napretkom. Terorizam je jedan od oblika kako će se manifestirati nezadovoljstvo ljudi s druge strane Sredozemnog mora.
Njemački tjednik Der Spiegel ne prestaje u svojim tekstovima braniti kulturu individualnosti kao temeljnu karakteristiku zapadnjačke civilizacije i europskoga društva. U razgovoru s poznatim sirijskim pjesnikom Adonisom, pravoga imena Ali Ahmad Said Esber, novinar Der Spiegela izvukao je iz usta najvećeg arapskog živućeg književnika tvrdnju da je demokracija u arapskom svijetu prazna riječ, jer ne postoji nijedna država u kojoj je pojedinac, građanin (citoyen) slobodan i jednak drugima. Modernost se u arapskom svijetu očituje, tvrdi arapski pjesnik Adonis, kao predmet konzumerizma: luksuzni automobili, impresivne vile, zrakoplovi, elektronika. Kreativnost uma, autonomnost i sloboda osobe ostaju izvan ovog vilajeta neobičnog modernizma. Humanizam i renesansa, reformacija i prosvjetiteljstvo pokreti su koji su odredili zapadnjačku civilizaciju, ali su posve strani islamskom svijetu. Sprega uma i znanosti rijetka je pojava u islamskim zemljama. Američki je politolog Samuel Phillips Huntington postavio početkom ovoga stoljeća neobičnu tvrdnju da će 21. stoljeće biti poprište sukoba civilizacija.
Ovih dana poprište civilizacijskog sukoba posebno se manifestiralo u drami “Naše nasilje i vaše nasilje” kontroverznog kazališnoga redatelja Olivera Frljića. Jedan novinar, koji godinama prati događanja iz kulture, napisao je za jedne dnevne novine da Frljić dolazi iz okrilja hrvatske Katoličke crkve, gdje je školovan i educiran pa bismo sukladno tome trebali imati razumijevanja za njegove redateljske marifetluke. Reći da je Frljić samo “veliki kritičar crkvene prakse”, teško će kod čitatelja ili pak kod gledatelja izazvati razumijevanje za njegovu trivijalizaciju kazališne scene koja je posebice artikulirana u igrokazu “Naše nasilje i vaše nasilje”. Frljića se pokušava opravdati napomenom da njegova kritika nije fokusirana samo na stanje u Hrvatskoj “nego i puno šire, u cijeloj kršćanskoj Europi koja odnedavno zbija svoje redove u borbi protiv svakovrsne islamizacije”. Frljićev animozitet prema kršćanstvu kulminira u navedenoj drami u sceni muškarca s krunom od trnja, koji nedvojbeno asocira na Isusa Nazarećanina, razapetog na križu sklepanom od naftnih kanistera. Isus silazi s križa, siluje muslimanku u hidžabu, a žena će po nekom neobičnom prirodnom zakonu nakon analnog koitusa rađati zastavu države u kojoj se predstava izvodi.
Frljićeva drama je dobar primjer lošeg plagiranja ideja u cirkusijadi koju on još uvijek želi prodati kao umjetnost. Frljićevo plagiranje primarno se odnosi na poznati film proslavljenog američkog redatelja Martina Scorsesea “Posljednje Kristovo iskušenje”. Scenarij za film priređen je prema romanu grčkog
književnika Nikosa Kazantzakisa (1951.) koji je bio veliki simpatizer Oktobarske revolucije i komunističkog pokreta diljem svijeta. Kada je riječ o Scorseseovu filmu “Posljednje Kristovo iskušenje” važno je imati na umu da je redatelj izrijekom naglasio na promociji filma kako u filmu nije riječ o Isusu Nazarećaninu iz Evanđelja, nego zapravo o liku iz Kazantzakisova romana. A ta se dva lika supstancijalno razlikuju. Problem je svakako u naslovu romana i filma
“Posljednje Kristovo iskušenje”, jer ime Krist implicira sve ono što se dogodilo nakon smrti Isusa Nazarećanina na križu, naime, formiranje zajednice vjernika koja počinje živjeti u uvjerenju da je Bog probudio Isusa od mrtvih. U toj vjeri prve kršćanske zajednice Isus Nazarećanin postaje proslavljeni Krist u kojeg kršćanska zajednica počinje vjerovati da je Sin Božji. Neposredno nakon objavljivanja romana “Posljednje Kristovo iskušenje” Sveti sinod Grčke pravoslavne crkve osudio je ovo djelo kao čistu blasfemiju. Slično je postupila i Katolička crkva stavivši roman četiri godine kasnije na Indeks zabranjenih knjiga.
Dok je u Kazantzakisovu romanu, odnosno Scorseseovu filmu, Isus prikazan kao stolar koji je surađivao s rimskim okupatorima, jer je izrađivao za njih križeve na koje su razapinjali židovske pobunjenike, kod Frljića je Isus Krist simbol i oličenje moćnog židovskog kapitala koji dominira u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Scena koju Frljić sirovo plagira iz Scorseseova filma jest silazak s križa. Dok su scene posljednje večere, izdaje Isusa, bičevanja i smrtne presude identične u filmu i u Evanđelju, nakon razapinjanja scenarij se bitno razlikuje. U Scorseseovu filmu razapeti Isus priča s djevojkom, koja ga uvjerava da on nije obećani Mesija, niti je Sin Božji, ali da ga Bog voli i želi da bude sretan. Ispostavilo se da je zapravo djevojka pod križem bio maskirani Isusov Anđeo čuvar koji ga je skinuo s križa te upoznao s Marijom Magdalenom s kojom je Isus sklopio brak i zasnovao obitelj. Nakon njezine smrti pri porodu anđeo ga nagovara da oženi Lazarove sestre Mariju i Martu. Pred kraj života Isus spoznaje da je njegov Anđeo čuvar zapravo bio Sotona, koji ga je odvratio od njegove misije, pa odlučuje ostvariti svoju smrt na križu, a time i svoje božansko poslanje. Umirući na križu Isus konstatira da je njegova misija ispunjena.
Frljićev Isus na križu zapravo je eksponat cionističkog kapitalizma u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama čije su primarne žrtve pripadnici islamske religije u državama Bliskog istoka. Sa stajališta zdravoga razuma nameće se pitanje s kojim pravom jedan redatelj svu mržnju koja postoji prema državi Izrael, primarno u arapskom svijetu, utjelovljuje u liku razapetoga Isusa Nazarećanina. Ako je intencija drame osuditi europsku i američku politiku prema Bliskom istoku, postavlja se pitanje je li Isus stvarno oličenje tog zapadnjačkog imperijalizma. Predstavljajući igrokaz na svojoj mrežnoj stranici riječki HNK postavlja pitanje “trebamo li se s ponosom nazivati Europljanima ili se Europe trebamo sramiti?” Frljićevo djelo je navodno inspirirano romanom njemačkog autora Petera Weissa «Estetika otpora» koje razmatra ulogu radničkog pokreta u borbi protiv fašizma i imperijalizma. No kao što pri Frljićevoj izvedbi Euripidovih djela nismo imali nijedne Euripidove rečenice, sličnu je sudbinu doživio i Peter Weiss.
Ne čudi da su glavni likovi Fljićeve drame u međuvremenu postali zaštitari i policija. Frljić je očito ponosan na katastrofalnu kritiku kojom je dočekan na Zapadu, pa je dao tiskati brošuricu negativnih napisa o njegovoj drami: “Idiotska predstava”, “Cinizam bez mjere i smisla”, “Antizapadnjački i neliberalan tekst od a do ž”, “Bezobrazni i diletantski prizori”. Bosanska tvrdoglavost zadobila je posebnu crtu estetičkog mazohizma u kojemu kontroverzni autor očito beskrajno uživa. Ugledni njemački kazališni kritičar Sascha Krieger napisao je jednu od najgroznijih kritika o Frljiću koju sam ikada pročitao. Plakativno simplificiranje, ofucane teze o malignosti kapitalizma, generalizacija krivnje. Frljić je gledateljima u Hamburgu ponudio večer u kojoj su mirne duše mogli isključiti svoj razum, jer im uopće nije trebao za glupe parole i sirovu propagandu.
Frljić koji kao razvikani redatelj očito ima pomanjkanje za fin ukus uživa u razjarenoj javnosti iritiranoj primarno zbog uvrede religije. O uvredi kulture, kod nas nije bilo ni slova za pročitati. Prosvjedi protiv Frljćevog barbarizma zapravo su bezazleni u odnosu na one koji su se događali tijekom prikazivanja Scorseseova filma “Posljednje Kristovo iskušenje”. Frljić je očito dobrano svjestan da je zalutao u svijet kazališta pa nema drugog izbora osim permanentne provokacije. Nažalost hrvatska kazališna kritika je odveć ispolitizirana i opterećena otrcanim shemama “lijevo desno” pa nemamo osobe koja je sposobna stvari nazvati pravim imenom. Čini se da je slična situacija u Ministarstvu kulture od kojeg Frljić direktno ili indirektno, neovisno je li ljevica i ili desnica na vlasti, ubire masnu apanažu za svoje barbarizme u kazalištu. Dokle god ostaje zatvoren u balkanske okvire, Frljić će u dijelu ljevičarskih krugova biti prihvaćen kao genijalac. No, onoga časa kada se uhvati globalnih tema kao što je slučaj s cirkusijadom “Naše nasilje i vaše nasilje”, dobio je odgovarajući komentar struke. Stoga ne čudi da će umjesto katarze kod građana i u budućnosti izazivati bijes, mržnju i odbojnost, kao što je i do sada činio.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr
