Sveti Otac dao intervju za ljevičarsku La Repubblicu
U razgovoru Papa se osvrnuo na trenutačnu duboku krizu kroz koju prolazi svijet te je istaknuo kako je najveće zlo koje danas pogađa svijet nezaposlenost mladih ljudi i usamljenost starih ljudi
{jathumbnail off}Najveće zlo koje danas pogađa svijet je nezaposlenost mladih ljudi i usamljenost starih ljudi, rekao je papa Franjo u razgovoru za talijanski ljevičarski dnevnik “La Repubblica”. Razgovor se vodio uoči sastanka Vijeća kardinal od 1. do 3. listopada u Vatikanu, a koje je još u travnju imenovao papa Franjo kako bi mu pomogli u reformi. Dijalog između pape Franje i osnivača i direktora toga talijanskog dnevnika ateiste Eugenija Scalfarija vodi se već neko vrijeme, a počelo je tako što je Scalfari napisao pismo Svetom Ocu nakon čitanja enciklike “Lumen fidei” – “Svjetlo vjere” pod naslovom “Pitanja jednog nevjernika isusovačkom papi koji sebe zove Franjo”.
Starije osobe, nastavio je Papa u razgovoru, trebaju pažnju i društvo; mladi trebaju posao i nadu, a danas nemaju ni jedno ni drugo. Štoviše, problem je još veći zbog toga što oni više ni ne traže posao ni nadu. Sadašnje stanje ubija u njima svaku volju. Recite mi: biste li vi mogli živjeti zgnječeni pod teretom sadašnjosti? Bez sjećanja iz prošlosti, bez želje da se nečemu, na primjer zasnivanju obitelji, nadate u budućnosti? Biste li mogli tako živjeti? Osobno to smatram najvećim problemom s kojim se danas Crkva suočava, rekao je Papa.
Na novinarevu primjedbu kako je to prvenstveno politički i gospodarski problem koji se tiče država, vlada, političkih stranaka, sindikata, Papa je odgovorio: On to i jest, u pravu ste, ali taj se problem također tiče Crkve, zapravo, posebno se tiče Crkve jer ovakva situacija ne pogađa samo tijelo, nego i dušu. Crkva se mora osjećati odgovorna i za dušu i za tijelo.
U intervjuu Scalfari napominje kako je do razgovora došlo na Papinu inicijativu, koji ga je osobno nazvao i predložio susret koji je održan u maloj sobi u Domu Svete Marte. Razgovor je započeo u pomalo šaljivom tonu. Papa se nasmiješio i rekao: “Neki moji kolege koji vas poznaju rekli su mi da ćete me pokušati obratiti.” Bila je to šala. Moji prijatelji misle da vi mene želite obratiti, odgovorio je novinar. “Prozelitizam nema smisla”, rekao je na to Papa, “Trebamo se upoznavati, saslušati jedni druge, širiti svoja saznanja o svijetu oko nas. Ponekad nakon susreta s ljudima odmah poželim dogovoriti drugi jer mi dolaze nove zamisli i otkrivam nove potrebe ljudi. To je bitno: upoznavati ljude, slušati, dobivati nove zamisli. Svijet je pun putova koji nas spajaju i koji nas razdvajaju, ali važno je da oni vode prema Dobru”.
“Gubom papinstva” Papa je nazvao dvor (talijanski izraz “corte”, dvor povezan je s izrazom “dodvoravanje”, op. pr.). Na novinarev upit aludira li pod “dvorom” na kuriju, Papa je odgovorio niječno. “U kuriji ponekad ima onih koji se dodvoravaju, ali kurija u cjelini je nešto sasvim drugo. To je ono što se u vojsci naziva intendantura, ona upravlja službama koje služe Svetoj Stolici. Ali ima jednu manu: vatikano-centrična je. Gleda i brine za interese Vatikana, koji su još uvijek velikim dijelom svjetovni, vremeniti interesi. Ta vatikano-centrična vizija zanemaruje svijet koji nas okružuje. Ne slažem se s tom vizijom i učinit ću sve da je promijenim. Crkva jest ili mora ponovno postati zajednica Božjeg naroda, a prezbiteri, župnici, biskupi dušobrižništvom stoje u službi Božjeg naroda… Sveta Stolica ima važnu ulogu ali je u službi Crkve. Ne bih mogao imati punu vjeru u Boga i njegova Sina da nisam odgojen u Crkvi i imao sreću da se, u Argentini, nađem u zajednici bez koje ne bih stekao svijest o sebi i svojoj vjeri.
Govoreći o svojoj mladosti Papa je rekao kako je na sveučilištu imao profesoricu prema kojoj je gajio poštovanje i prijateljstvo, ona je bila gorljivi komunist. Ona mu je čitala i davala mu čitati tekstove Komunističke partije te je tako imao priliku upoznati također to “veoma materijalističko shvaćanje”. Ta je žena bila kasnije uhićena, mučena i ubijena za vrijeme tadašnjeg režima u Argentini. Materijalizam komunističke ideologije, rekao je Papa, nije me se nimalo dojmio. “Ali upoznati ga preko jedne hrabre i poštene osobe bilo mi je vrlo korisno, shvatio sam neke stvari, socijalni aspekt koji sam kasnije ponovno pronašao u socijalnom nauku Crkve”, rekao je Papa.
U nastavku razgovora bilo je riječi o teologiji oslobođenja koje je bila dosta prisutna u Latinskoj Americi. Novinar je pitao Papu smatra li ispravnim što se papa Wojtyla bio borio protiv njezinih pristaša, od kojih su mnogi bili Argentinci. “To je zasigurno dalo političku dimenziju njihovoj teologiji, ali su mnogi od njih bili vjernici uzvišenih humanističkih shvaćanja”, odgovorio je Papa.
Govoreći zatim o klerikalizmu, Papa je istaknuo kako klerikalizam ne bi smio imati ništa zajedničkog s kršćanstvom. Sveti Pavao koji se prvi obratio neznabošcima, poganima, vjernicima drugih religija, prvi nas je tome poučio, primijetio je papa Franjo.
Na novinarevo pitanje koje svece smatra najbliže svom srcu i na kojima se oblikovalo njegovo vjersko iskustvo, Papa je rekao da su to sveti Pavao, koji je udario temelje naše vjere i našeg vjerovanja, zatim Augustin, Benedikt, Toma, Ignacije, te sveti Franjo. Premda su njegovu srcu najbliži Augustin i Franjo, najbolje poznaje, što je sasvim razumljivo, Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove. Isusovci su bili i još uvijek su kvasac – ne jedini ali možda najdjelotvorniji – katolištva: po kulturi, obrazovanju, misionarskom svjedočenju, vjernosti papi. Ali Ignacije koji je osnovao Družbu, bio je i reformator i mistik. Prije svega mistik. Na novinarev upit smatra li da su mistici važni za Crkvu, Papa je rekao da oni imaju “temeljnu važnost. Religija bez mistika je filozofija”, rekao je Papa. Volim mistike; Franjo je također u mnogim aspektima svoga života bio mistik. No mislim da ja nemam taj poziv, a opet moramo shvatiti duboko značenje te riječi. Mistik se uspijeva ogoliti od djelovanja, činjenica, ciljeva, čak i pastoralnog rada, te se uzdići do sjedinjenja s blaženstvima. To su kratki trenuci, ali ispunjaju cijeli život, rekao je Papa na što ga je novinar pitao je li se to njemu ikada dogodilo. Papa je odgovorio: “Rijetko. Na primjer, kada sam na konklavama izabran za Papu. Prije nego što sam prihvatio tu službu zamolio sam da me nakratko ostave samog u sobici pored one koja gleda na Trg. Glava mi je bila potpuno prazna te me obuzela velika tjeskoba. Kako bi je odagnao, zatvorio sam oči i oslobodio se svake misli, čak i od misli da odbijem primiti papinsku službu, jer to liturgijska procedura dopušta. Zatvorio sam oči i više nije bilo nikakve tjeskobe ni drugih emocija. U jednom trenutku bio sam ispunjen velikim svjetlom. To je trajalo tek koji trenutak, ali meni se činilo vrlo dugo. Zatim je svjetlo nestalo, odjednom sam ustao i ušao u prostoriju u kojoj su kardinali čekali. Prišao sam stolu za kojim sam potpisao dokument o prihvaćanju službe koji je kardinal kamerlengo supotpisao. Zatim se s balkona začulo ‘”Habemus Papam”.
Govoreći zatim o svetom Franji, Papa je istaknuo kako je on bio “svestran” svetac: bio je čovjek koji želi raditi, želi graditi, osniva Red i njegova pravila, putnik i misionar, pjesnik i prorok, mistik, otkrio je u sebi zlo i oslobodio ga se, voli prirodu, životinje, vlati trave na polju i ptice koje lete nebom, ali prije svega osobe, djecu, starije, žene. On je najsvjetliji primjer ljubavi prema svima, agape. Franjo je želio jedan prosjački Red čiji će pripadnici također putovati, biti misionari koji će ići ususret drugima, slušati, razgovarati, pomagati, širiti vjeru i ljubav. Prije svega ljubav. Žudio je za siromašnom Crkvom koja će se brinuti za druge, primati materijalnu pomoć i koristiti je da pomaže drugima, pri čemu neće biti nimalo zaokupljena sobom. Prošlo je 800 godina od tada i vremena su se dosta promijenila, ali ideal jedne misionarske i siromašne Crkve je više no prisutan. To je Crkva koju su propovijedali Isus i njegovi učenici.
Na novinarevu primjedbu da su kršćani danas manjina. Čak i u Italiji, koju se naziva Papinim dvorištem, praktičkih je katolika prema nekim istraživanjima između 8 i 15%. Katolika koji se takvima izjašnjavaju ali su zapravo to jako malo je 20%. U svijetu je milijarda katolika pa i više i zajedno s ostalim kršćanskim Crkvama kršćana broje više od milijardu i pol vjernika, ali danas na Zemlji živi između šest i sedam milijardi ljudi. Kršćana je mnogo, osobito u Africi i Latinskoj Americi, ali ipak su manjina. Papa je odgovorio: To smo oduvijek i bili ali to nije danas uopće bitno. Osobno smatram da je manjina zapravo snaga. Moramo biti kvasac života i ljubavi a kvasca je količinski gledano mnogo manje od plodova, cvijeća i stabala koji se iz tog kvasca rađaju… naš cilj nije prozelitizam već osluškivanje potreba, želja, razočaranja, očaja i nade. Moramo ponovno dati nadu mladima, pomagati starijima, biti otvoreni budućnosti, širiti ljubav. Moramo biti siromašni među siromašnima. Moramo uključiti one koji su isključeni i propovijedati mir. Drugi vatikanski koncil, nadahnut papom Ivanom i Pavlom VI., odlučio je gledati u budućnost u duhu suvremenosti i otvorenosti suvremenoj kulturi. Koncilski su oci znali da otvaranje suvremenoj kulturi za sobom povlači religijski ekumenizam i dijalog s nevjernicima. Nakon toga napravljeno je veoma malo u tome smjeru. Imam poniznost i snažnu želju da učinim nešto na tom planu, rekao je Papa.
Suvremeno društvo diljem svijeta prolazi kroz razdoblje duboke krize, ne samo gospodarske, nego i socijalne i duhovne. Na početku našeg susreta opisali ste naraštaj koji se slama pod teretom sadašnjosti. Čak i mi nevjernici osjećamo taj gotovo antropološki teret. Zato želimo dijalog s vjernicima i s onima koji ih najbolje predstavljaju, glasilo je sljedeći novinarev osvrt. “Ne znam jesam li ja najbolji predstavnik vjernika, ali providnost me je stavila na mjesto poglavara Crkve. Učinit ću sve što mogu da ispunim mandat koji mi je povjeren”, odgovorio je Papa. Scalfari je zatim iznio konstataciju da je ljubav prema svjetovnoj moći još uvijek vrlo snažno prisutna unutar vatikanskih zidina i u institucionalnoj strukturi cjelokupne Crkve, institucija dominira nad siromašnom misionarskom Crkvom kakvu Papa priželjkuje. “Zapravo to i jest tako”, složio se Papa, “i na tom području ne možemo učiniti čuda. Podsjetit ću vas da je čak i sveti Franjo u svoje vrijeme vodio duge pregovore s rimskom hijerarhijom i Papom kako bi pravila njegovog reda bila priznata. Na kraju je dobio priznanje, ali s dubinskim promjenama i kompromisima”, rekao je Papa. Novinar ga je zatim upitao hoće li i on slijediti taj put. “Ja nisam Franjo Asiški i nemam njegovu snagu i svetost. Ali ja sam rimski biskup i papa katoličkog svijeta. Prva odluka koju sam donio bilo je imenovanje skupine osam kardinala za moje savjetnike. Oni nisu laskavci nego mudri ljudi s kojima dijelim svoja uvjerenja. To je početak Crkve s organizacijom na horizontalnoj razini, a ne samo odozgo prema dolje. Kada je kardinal Martini govorio o vraćanju fokusa na koncile i sinode znao je kako će dug i težak biti put u tom smjeru. Polako, ali čvrsto i ustrajno.”
Na zamolbu da prokomentira zašto je prije nekoliko dana apelirao na angažman katolika u društvenom i političkom životu, Papa je odgovorio: “Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje.”
Ali to nije uvijek bio slučaj s Crkvom, primijetio je novinar. “To gotovo nikada nije bio slučaj. Često je Crkva kao institucija bila pod utjecajem svevremenosti te se mnogi njeni članovi, osobito stariji obnašatelji crkvenih dužnosti, još uvijek toga drže”.
“Moje je mišljenje da takozvani neograničeni liberalizam jake čini još jačima, slabe slabijima te isključuje ionako odbačene. Mi trebamo veliku slobodu, bez diskriminacije, bez demagogije i s puno ljubavi. Trebamo pravila ponašanja i, ukoliko je potrebno, izravnu intervenciju od strane države kako bi se ispravile nedopustive nejednakosti”, rekao je papa Franjo u razgovoru za talijanski dnevnik La Repubblica.
Izvor: IKA
