Ivan Miklenić: Beatifikacija Miroslava Bulešića pobjeda je ljubavi
Uzalud su čak i sada, 66 godina nakon zločina, od pripadnika ideološko-političke skupine čiji su pripadnici izvršili zločin očekivani trijezni glasovi osude, priznanja nepravde i žaljenja.
{jathumbnail off}»Današnja beatifikacija našega svećenika i mučenika je događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi« – rekao je u zaključku svoje homilije na proglašenju blaženim mučenika Miroslava Bulešića Papin izaslanik kardinal Angelo Amato u Puli u subotu 28. rujna. Te riječi dobivaju pravi i puni smisao ako ih se razumije u cjelovitom kontekstu i okolnostima i prošloga nepromjenjivog povijesnog događanja kao i aktualnog trenutka suvremene hrvatske povijesti.
»Događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi« u kojem je sudjelovao posebni izaslanik pape Franje, u državi koja je ideološki podijeljena, kao što je Hrvatska, morao bi odjeknuti kao prvorazredna senzacija te ne bi smjelo biti relevantne društvene skupine ili osobe koja se takvom događaju ne bi radovala i o njemu se očitovala, a da se ni ne govori o nužnosti nazočnosti predstavnika državnih vlasti, koji ipak nisu došli. Glavna struja javnoga mnijenja u Hrvatskoj ipak je taj iznimno važan događaj posve marginalizirala, a javna televizija, koja je taj događaj iz Pule prenosila na svom II. programu i uokvirila dokumentarcem »Miroslav Bulešić – Moja osveta je oprost«, ipak nije odoljela napasti pa je gledateljima uskratila sam završetak događanja u Puli. Budući da je riječ o »događaju mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi«, a kojemu ni približno nije dana primjerena pozornost, očito je da su u suvremenom hrvatskom društvu još uvijek važnije neke druge vrednote ili idoli, a ne mir, bratstvo, prijateljstvo i ljubav.
Beatifikacija, tj. proslava i izdizanje za uzora svećenika Miroslava Bulešića, žrtve komunističkoga terora, nipošto nije samo crkveni događaj već je prvorazredni društveni i narodni događaj, osobito za suvremenu Hrvatsku, baš takvu kakva ona ovoga povijesnoga časa jest. Naime, da bi zločinačko, ideološko, smišljeno umorstvo nedužnog mladića, koji je bio dosljedan svom uvjerenju i koji je želio samo dobro svakome čovjeku, moglo 66 godina kasnije prerasti u »događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi«, potrebno je mnogo mudrosti, opraštanja, pravde i istinoljubivosti. Blagoslov je za sav hrvatski narod, bez obzira na osobna uvjerenja njegovih pripadnika, što u njemu postoji zdrava jezgra koja je bila sposobna taj konkretni događaj prvorazredne mržnje i nasilja pretvoriti u događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi.
Svećenik i mučenik Miroslav Bulešić postao je pobjednik koji je kroz svoju neizmjernu patnju i nasilnu smrt očitovao svoju ljubav, ne samo prema Bogu, vjeri i Crkvi nego i prema svom narodu, prema ljudima potlačenima u tom narodu, ali i prema svojim neprijateljima. Službenom beatifikacijom potvrđene su njegove riječi: »Moja osveta je oprost!« i još je jednom pružena ruka pomirenja onima koji su još uvijek zadojeni mržnjom svojstvenom godini njegove smrti 1947. kao i onima koji i danas žele nijekati ili minorizirati tu mržnju, nasilja i zločine. Nehaj prema toj pruženoj ruci pomirenja zabrinjavajući je znak vremena za suvremeno hrvatsko društvo, jer se time očituje da još uvijek oni koji kontroliraju hrvatsko društvo ne žele graditi hrvatsko društvo na pravdi, istini, pomirenju, opraštanju i ljubavi. Uzalud su čak i sada, 66 godina nakon zločina, od pripadnika ideološko-političke skupine čiji su pripadnici izvršili zločin očekivani trijezni glasovi osude, priznanja nepravde i žaljenja. Ni slovo kajanja se nije čulo ni od onih koji inače uvijek imaju što reći, a ni novinari očito svjesno nisu dovodili u neugodnu situaciju takve protagoniste. Očito je propuštena još jedna lijepa prilika da se smišljeno i svjesno donese odluka o početku doba u kojem bi se hrvatsko društvo izgrađivalo na pravdi, istini i poštivanju dostojanstva i uvjerenja svakoga čovjeka.
Proslava Miroslava Bulešića znakovita je upravo po pretvaranju patnje, žrtve u pobjedu ljubavi. Brojni pripadnici hrvatskoga naroda iskusili su kroz povijest brojne i razne oblike patnje, no ta patnja, osim postojanošću i širenjem granica tolerancije trpljenja, kao da je umjesto ponosom i novom sviješću o svojoj vrijednosti urodila kod mnogih raznim oblicima mazohizma. Mnogi kao da su prelazili i još uvijek prelaze preko osobne i kolektivne patnje kao nečega što je neizbježno i za što je glavno da je prestalo u tako drastičnom obliku. Mnogi hrvatski patnici nisu vrednovali i ne vrednuju svoju osobnu i kolektivnu patnju kao iskustvo koje bi ih i osobno i kolektivno pročistilo i ojačalo, već su tu patnju prihvaćali i prihvaćaju je kao svoju ranjenost. Posljedica takvoga pristupa je opasna svijest ljudi patnika da su zapravo bespomoćni.
Suprotno tome, suočen s prijetnjom moguće patnje, životne ugroženosti mladi je svećenik Miroslav Bulešić zauzeo stav svjesnog žrtvovanja: »Gospodine, moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.« Takvim stavom Bulešić je umjesto bespomoćnog mirenja s prijetećom patnjom, umjesto bespomoćnog toleriranja ugroze svoga života, svoju situaciju pretvorio u svjesno prihvaćanje patnje, štoviše u darovanje svoga života za druge. Poput Isusa Krista kojemu je, gledajući povijesno, nametnuta patnja na križnom putu i samom križu, koji ju je svojim svjesnim i dragovoljnim prihvaćanjem pretvorio u spasenjsku ljubav za čitavo čovječanstvo, i Bulešić je svoju gubitničku situaciju pretvorio u pobjedu ljubavi. Iznimno je to važna poruka za sve patnike, pa i patnike u hrvatskom narodu, jer svjesno i dragovoljno prihvaćena patnja za prave vrednote ne može ostaviti patnika na njegovoj ranjenosti već se pretvara u ljubav i pobjedu, a njezini plodovi su neuništivi. Zato je beatifikacija Miroslava Bulešića doista bila veličanstveni »događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi«.
Izvor: Ivan Miklenić/Glas Koncila
