SILVANA DRAGUN: Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i sveopći nered
Prenosimo razgovor sa Silvanom Dragun, prof. filozofije i religijskih znanosti te potpredsjednicom Hrvatske udruge Benedikt iz Splita, koji je objavio Glas Slavonije
Mediji kao zrcalo društva – što mislite kakva je po tom pitanju hrvatska stvarnost?
Kao društvo smo podijeljeni, traumatizirani, sami sebi najveći neprijatelji. Sve se prašta, ali se uspjeh ne prašta. Sitni interesi i nezasitni politički apetiti ugušili su mnoge projekte i zatvorili nebrojene prilike za gospodarski, kulturni i ekonomski razvoj.
– Podlegli smo utilitarizmu, konzumerizmu, kulturi spektakla i duhovnoj apostaziji. Što se tiče slobode izražavanja, u Hrvatskoj je stanje relativno zadovoljavajuće jer gotovo o svakoj temi možemo čuti različita mišljenja. No, s druge strane to još ne znači da imamo slobodne medije i slobodno novinarstvo. U javnim glasilima često prevladava površnost i senzacionalizam zasićen redom politike, redom zabave i redom nasilja. Umjesto da budu korektiv društva, mediji su se stavili u službu socijalnog inženjeringa i generiranja društvene i moralne krize. Deprimirajuće vijesti koje svaki dan plijene naslovnice u bitnom utječu na gubitak povjerenja u institucije i pozitivne društvene promjene koje su moguće sa stručnim, poštenim i sposobnim ljudima. Mladi odlaze iz zemlje ne samo zbog nezaposlenosti nego i zbog negativne društvene klime. Oni su svjesni da nismo društvo jednakih šansi i da na cijeni nisu ni znanje ni poštenje, nego često veze, mito, pristanak na nemoralne ponude i prljave političke igre. Takvu “kulturu” treba promijeniti i zato nam trebaju novinari koji će se na ozbiljan i stručan način baviti gorućim društvenim temama bez histerije i linča. Čitatelje zanima u prvom redu točna i pravovremena informacija.
IGRE GLADI
Što s etičkom odgovornosti medija? Sabornica se doima poput cirkusa, a ni medijska izvješča nisu baš krcata objektivnošću, ide se više na senzacionalizam…
– To je očigledno. Sabornica se nažalost pretvorila u teatar apsurda, a mediji su upali u ralje političke hobotnice šireći njeno otrovno crnilo oko sebe. Zbog toga je potrebno pokretati što više nezavisnih i neprofitnih medija koji će ljudima širiti vidike i pružati korisne informacije. Mnogi novinari su u Hrvatskoj u strahu, podliježu autocenzuri, a neki su doslovno postali žrtve mafijaških i političkih obračuna. Svi se sjećamo što se sve događalo na HRT-u za vrijeme ravnatelja Gorana Radmana. Postojali su podobni i nepodobni novinari. Podobni su oni koji zastupaju iste vrijednosti i načela koje zastupa urednik ili vlasnik medija. Uistinu nije lako čitati kolumne pojedinih komentatora koji uvijek stoje na strani određenih političkih struktura, dok s druge strane uvijek nađu neki razlog, makar bio i trivijalan, da iz petnih žila napadnu nekog s druge strane političkog spektra. Novinar na taj način ne samo da degradira svoju struku nego postaje dio onog bolesnog društva koje proizvodi krizu i podjele. Nije dobro kada je novinar do te mjere pristran u izvještavanju da više nije u stanju na jednak način prepoznati i osuditi svaki govor mržnje ili kršenje temeljnih ljudskih prava. On na taj način ne služi istini i pravičnosti nego socijalnoj fikciji i interesnim lobijima. Mi danas upravo imamo taj problem što se istina u medijima reducira i što se subjektivne projekcije bez činjeničnog okvira proglašavaju istinom. Na taj način se razvija medijska kultura trača, dezinformacija i, što je još opasnije, prešućivanja istine. Umjesto istraživačkog novinarstva razvija se isljedničko novinarstvo. Zato je etička odgovornost medija važan čimbenik u stvaranju zdravijeg društva kroz promicanje kulture dijaloga, te općih moralnih i ljudskih vrijednosti.
Može li se i u kojoj mjeri govoriti da su i u hrvatskom društvu suvremeni idoli spektakla povezani s nizom negativnosti, korupcijom…?
– Društvo spektakla briše granicu između iluzije i realnog, političkog i estradnog. Italija je imala svog Berlusconija, Amerika ima Donalda Trumpa, a Hrvatska ima Ivana Pernara. Nije to slučajno. Mi jednostavno živimo u društvu spektakla i taj globalistički “duh vremena” zahvatio je sve pore društva. U konačnici taj aktualni trend estradizacije politike može lako prerasti u estradizaciju nasilja kako to na krajnje ciničan način pokazuje serijal “Igre gladi” iz romana Suzanne Collins. Je li to društvo u kojemu čovjek može biti sretan? Nije. Postoji li opasnost da nam se takvo nešto u budućnosti dogodi? Ako se svi lišimo odgovornosti, onda uistinu postoji. Svim akterima u lancu društva spektakla u interesu je “ugasiti svjetlo kako bi sve mačke bile iste.” No, zadaća je medija “upaliti svjetlo” i pokazati razliku. Kad govorimo o idolima ili junacima spektakla, vidjet ćemo da su to u pravilu antijunaci i nemoralni likovi koje u životu vodi požuda, pohlepa i bolesna ambicija. Kriminal, seks i nasilje sastavni su dio celebrity kulture koja je preplavila gotovo sve medije. Vlasnici medija vole reći da reklame, politika, seks i nasilje prodaju novine. Što luđe, to bolje! Kad govorimo o utjecajima potrošačke ideologije kapitalizma na kulturu življenja neki autori govore o “depresivnoj hedoniji”. Radi se o nekoj vrsti simbioze hedonizma i depresije koja dolazi kao posljedica hiperpotrošačkog stila života. Pojedinac se osjeća duševno ispražnjen, ali on i dalje kupuje i troši, premda možda i nema otkud, samo da bi zadovoljio duhovnu glad za srećom. Društvo spektakla proizvodi infantilno društvo duhovnih slabića koji više nisu u stanju pružiti otpor kolektivnim manipulacijama. Oni su poput zombija, živućih mrtvaca koji samo kupuju i troše bezglavo jureći u ništavilo i očaj. U takvom društvu najopasniji je misleći pojedinac koji ne pristaje na jednoobraznost i kompromis sa zlom.
U medijima se forsira žutilo, crnilo, bez odgovornosti… Kako komentirate tu medijsku destruktivnost?
– Svi znamo da mediji imaju važnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Problem je kada imamo neetično i neslobodno novinarstvo koje se očituje u jednostranom izvještavanju, filtriranju vijesti prema ideološkom ključu, difamaciji neistomišljenika, izjednačavanju dobrih i loših igrača, zamjeni teza, preusmjeravanju pozornosti s bitnog na nebitno i tome slično. Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i nered. Kad je riječ o aktualnim društvenim zbivanjima nerijetko ćemo naići na uvredljive članke pune destruktivnih projekcija i laži. Čovjek se pita gdje su nestale vijesti iz svijeta znanosti, umjetnosti, zdravstva, obrazovanja ili gospodarstva? Zašto se u javnim glasilima može tako malo naći članaka o pozitivnim primjerima iskorištenosti fondova EU-a? Takvi prilozi su uvijek negdje na marginama društvenih zbivanja. Ono što je dobro i lijepo nije medijski zanimljivo. U tome je korijen medijske destruktivnosti. Televizija gledatelje 24 sata terorizira reklamama, glupim serijama, senzacijama i šundom. Nije potrebno posebno spominjati koliko nasilni sadržaji u medijima i filmovima utječu na ponašanje djece i mladih. Kasnije se čudimo porastu nasilja u društvu.
KRAĐA DJETINJSTVA
Postoji li još uopće sloboda tiska u klasičnom smislu ili je sve podređeno interesima, što onda dodatno naglašava sumornu sliku ovodobnog društva spektakla?
– O pogubnom utjecaju oglašivačke industrije i propagandnih poruka kojima se djecu bombardira svakodnevno preko medija u cilju stvaranja klase superpotrošača najbolje svjedoči dokumentarni film “Djeca potrošači: komercijalizacija djetinjstva”. Film pokazuje kako se u SAD-u sustavno djeci krade djetinjstvo u cilju odgoja prema mjerilima i potrebama tržišta. Zabrinjava da su Reporteri bez granica (RSF) u izvješću za 2017. upozorili da nikada sloboda tiska nije bila ugroženija i izloženija pritiscima moćnika kao ove godine. Hrvatska je prema izvješću Reportera bez granica po indeksu slobode pala za čak 11 mjesta, dok skandinavske zemlje tradicionalno tu stoje najbolje. U našoj zemlji novinar je nerijetko potplaćen, degradiran, izložen konstantnim pritiscima i stresu, pa nije ni čudno da mnogi odustanu od ozbiljnijeg angažmana. Žao mi je što Katolička Crkva u Hrvatskoj o tom pitanju nije agilnija i što tu nije prepoznala svoju bitnu društvenu ulogu i poslanje. Dugo se pričalo o pokretanju katoličke televizije i dnevnog lista, ali nažalost, sve su takve inicijative propale. Dobro je da se pokrenula televizija Laudato i da su se pojavili neki novi nezavisni portali. Sve je to pak nedovoljno s obzirom na ubrzani razvoj digitalnih tehnologija i potrebe sve zahtjevnijeg medijskog tržišta.
Silvana Dragun, prof. filozofije i religijskih znanosti iz Splita
