Komemoracije u Jasenovcu, na području JUSP (Jugoslavenske ustanove srpske propagande) Jasenovac, slijede svoje tvorce u proizvodnji novih laži i konstrukcija u cilju njihova dobroga unovčavanja. Potvrdio nam je to ponovo ove godine komemorirajući istinske žrtve svojim novim lažima poznati srpski propagator Milorad Pupovac. Kako ne bih slučajno pogriješio ovdje citiram gore navedenoga Milorada onako kako je objavljena njegova izjava o jednom od protagonista i stvaratelja industrijskoga kompleksa Bačić u Jasenovcu između dva svjetska rata. Kaže Milorad: “Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života. Zloguka je to poruka.” – rekao je Pupovac istaknuvši obvezu svih da iz Jasenovca “pozovemo Vladu i sve druge da od ovog mjesta učinimo moćno mjesto za uređenje naše zemlje, za uzajamno praštanje, za uzajamno kajanje.” (Vidi također izjavu Milorada Pupovca iz siječnja 2017.: “Ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ na zgradi dječjega vrtića, gdje je bila zgrada uprave i ciglane i pilane Lazara Bačića, Srbina koji je i sam skončao u Jasenovcu.”, Jutarnji list)

Prije nego pređem na moj odgovor Pupovcu (i još nekima), ovdje i na ovom mjestu citiram demant koji je Pupovcu dao mještanin Jasenovca, domaći lokalni istraživač povijesti i hrvatski branitelj Mladen Jurić: „No, ta je izjava (M. Pupovca-opaska S. P.) tek djelomično točna. Kuća je oduzeta industrijalcu Ozrenu Bačiću, Lazarovu sinovcu, koji je pobjegao početkom 2. svjetskog rata u Srbiju, vjerojatno da si spasi život, a nitko od bliže obitelji industrijalaca nije skončao u logoru. Sam industrijalac Ozren Bačić umro je u Zagrebu 80-ih godina i pokopan je u arkadama u obiteljskoj grobnici svog strica Lazara, bogatog zagrebačkog posjednika.“ M. Jurić iznosi još nekoliko podataka koje povezuje s ratnim logorom Jasenovac i danas aktualnom spomen-pločom poginulim hrvatskim braniteljima, iznoseći pri tome i svoja viđenja ratnog logora, zbivanja u Domovinskom ratu i događaja vezanih uz spomen ploču. Ovdje se u taj dio ne ulazi, jer bi za to trebalo puno više prostora.

Budući sam u fazi istraživanja baš Lazara Bačića ne želim ovdje ulaziti niti dublje u biografiju svakako zanimljive osobe čiji lik i djelo će se predstaviti na nekom drugom mjestu i u drugom obliku. Ovdje želim javnosti predočiti način rada gore navedene ustanove JUSP Jasenovac, kao jugoslavenske ustanove srpske propagande koju plaća hrvatski narod. Također i hrvatske političke elite iz dijela srpskoga naroda koje zlorabe sve žrtve Jasenovca iznošenjem gore navedenih laži, neistina i konstrukcija s ciljem što boljeg i većeg unovčavanja stradanja tih osoba u vlastitim lisnicama, te lisnicama svojih istomišljenika, sudrugova i društva srpske propagande u Hrvatskoj. Kao što smo imali prilike vidjeti pridružio im se i predsjednik vlade Republike Hrvatske (i HDZ-a) sudjelujući u sličnim lažima i propagandi, pa je ovdje potrebno progovoriti i o tzv. hrvatskim političkim elitama i skupinama i ukazati na njihovu sadašnju ulogu, a o njihovim prethodnicima će također biti riječi na drugim mjestima i drugi način.

Lazar Bačić, lik o kojem govori i kojega spominje Milorad Pupovac, ima dijelom sličnu biografiju M. Pupovcu. Bio je kao i on i političar i propagator iz reda srpskoga naroda koji svoj uspon počinje s nizom tadašnjih srpskih političara krajem XIX. st. u vrijeme i uz pomoć Khuena Hedervary-a. U nekoliko navrata zbog takvoga svog djelovanja bio je i sudski gonjen i osuđivan. Bavio se trgovinom i to uglavnom maloprodajom i gostioničarstvom što je u to vrijeme bilo često i u istom prostoru. U gostionicama su se okupljali ljudi, uglavnom istih idejnih mišljenja, pa je tako njegova gostionica postala okupljalište svih onih koji su radili tada na građanskoj liberalnoj ideji, u pozadini koje se javno išlo s jugoslavenskom idejom, ali je osnova te ideje bila politika Velike Srbije. Radi toga je Lazar Bačić i uhićen, suđen i presuđen kao jedan od pedeset trojice osuđenih na poznatom Veleizdajničkom procesu 1909. u Zagrebu. Godinu dana poslije, svi su osuđeni milošću vladara abolirani i oslobođeni, a Lazar Bačić je nastavio svoj posao trgovca u Jasenovcu. Kao već osuđivani „neprijatelj Austro-Ugarske Monarhije“ tijekom Prvoga svjetskoga rata jedno vrijeme je bio uhićen i u zatvoru, a vjerojatno tijekom cijelog rata je bio pod nadzorom vojnih i redarstvenih vlasti države. Poslije Prvoga svjetskoga rata odlazi iz Jasenovca u Zagreb, odakle nastavlja sa širenjem svoga trgovačkog posla, a u kasnijem vremenu vjerojatno sudjeluje i u razvoju svojevrsne industrijske zone u Jasenovcu pod nazivom Bačić d.o.o.

Međutim, Lazar Bačić nije bio vlasnik ni po jednom do sada dostupnom dokumentu nekretnina, a osobito ne zemljišta vezanog uz tu industriju i kasniji logor u Jasenovcu. Vlasnik svega bio je njegov brat Jovan, otac Ozrena Bačića. Prema tome Ozren Bačić nije bio vlasnik ni jednoga objekta, niti komadića zemlje gdje je tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata bio logor. On je u jednom periodu između dva svjetska rata vjerojatno bio upravitelj i rukovoditelj industrijskih objekata u Jasenovcu. Nikada i nigdje vlasnik. U tridesetim se godinama pridružio Dimitriju Ljotiću i njegovu pokretu Zbor, s kojim je pokušao i ostvariti neku političku vlast, ali bez uspjeha. U nekim je slučajevima radio na širenju velikosrpske propagande kroz političke skupove na kojima je propagirao „jugoslavenstvo“ i monarhiju, ali bez nekih posebnih rezulatata i na samom terenu Jasenovca, a kamoli na većem prostoru Hrvatske. Od tada se sve više okreće od Zagreba prema Beogradu, a 1938. se i ženi drugi puta. Naime, njegova prva žena bila je Jasenovčanka (po svoj prilici njemačkog podrijetla) i katolkinja. Od te godine (1938.), a posebno od 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske Ozren Bačić je sve više u Beogradu, gdje nastavlja i svoju poslovnu i prijateljsku suradnju s Dimitrijom Ljotićem koji na lokalnim izborima 1940. izlazi s njemačkom nacionalnom zajednicom i ostvaruje pobjedu na izborima. Od 1938. Ozren Bačić sve više preko svoga prijatelja Dimitrija Ljotića surađuje i s njemačkom nacionalnom zajednicom i njemačkim gospodarstvenicima, a sve više napušta i zapušta industriju u Jasenovcu.

I Lazar i njegov brat Jovan, inače otac Ozrena Bačića, odlaze već 1919. u Zagreb i nastavljaju svoj posao s trgovinom, sa stanovanjem u Zagrebu. Da im se svidio Zagreb i da su ga odredili za svoje buduće mjesto stalnog prebivališta govori i to da su već tri godine poslije kupili grobno mjesto na Mirogoju u Zagrebu. A da se pokažu koliko su gospodarski jaki, kupili su to grobno mjesto u samim Arkadama groblja, netom pored poznatih hrvatskih plemića Kukuljevića. Nema nikakve sumnje da su izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu poticali i financijski podupirali njih dvojica, a da je Ozren kao jedini izravni muški nasljednik i potomak određen i za nasljednika u cijelom poslu. No, za ulaženje u posao i „vježbanje“ vjerojatno je dobio izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu, te prodaju proizvoda te industrije na tadašnjem tržištu. Ozrenov zaokret od Zagreba prema Beogradu po svoj se prilici nije sviđao ni Lazaru, ni Jovanu. Poslije Ozrenove ženidbe drugom ženom, sigurno im je bilo jasno da se Ozren povlači iz Jasenovca. Za sada nema potvrde da je Ozren bio vlasnik ijednog dijela zemljišta, osim kuće u kojoj je živio sa svojom prvom ženom i koja nije bila kuća Lazara Bačića. O tome je li današnja kuća na kojoj je spomen ploča poginulim hrvatskim braniteljima Ozrenova sa sigurnošću se može tvrditi da on pravno nije nikada bio u posjedu te kuće.

Ipak vratimo se osobi u glavnoj ulozi – Lazaru Bačiću. Kada je Milorad Pupovac izgovarao svoju rečenicu u svezi s Lazarom Bačićem, izrekao je nekoliko, u najblažu riječ netočnih činjenica, koje ovdje želim navesti. Za raščlambu evo te rečenice: „”Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života.“ Moguće je da je kuća o kojoj se govori bila kuća i Lazara Bačića, ali vjerojatno nije bila Ozrenova. No kuća nije „oteta“ Lazaru Bačiću za sjedište „komande logora“ u Jasenovcu, jer je Lazar Bačić, kada je logor osnivan već bio mrtav, pa zato njemu samom kuća nije ni mogla biti oduzeta, niti oteta. U skladu s tim Lazar Bačić nije ni mogao stradati u logoru Jasenovac, a što već nekoliko godina uporno i ustrajno ponavljaju brojni Pupovčevi propagandisti. Njegovo izgovaranje gornje rečenice vjerojatno je njegov „amen“ na skidanje ploče braniteljima u Jasenovcu i još jedna u nizu „strateških kleveta“ hrvatskog naroda kako reče jedan hrvatski autor.

A što kažu dokumenti i povijest? Možemo početi već od novijih i suvremenijih obavijesnih izvora. Tako groblje Mirogoj u Zagrebu ima svoju bazu podataka u kojoj je popis svih pokopanih i sahranjenih. Svako s upisom prezimena Bačić i nekoliko klikova vrlo lako može saznati da je Lazar Bačić umro 14. svibnja 1941. u 76.-oj godini života. Prema tim podatcima Lazar je pokopan već sljedeći dan, 15. svibnja 1941. Pokopan je na odjelu GI., na polju br. 922, u Arkadama pod brojem 12/2. (Vidi: http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382) Prema istom izvoru na groblju Mirogoj pokopan je samo još jedan Bačić i to njegov imenjak Lazar Bačić, treće dijete Ozrena i Milice Bačić, koji je umro u 65.-oj godini, 1997. U popisu sahranjenih na Mirogoju u Zagrebu nema nigdje Ozrena Bačića, iako se njegovo ime s godinom rođenja i smrti nalazi na kenotafu u Arkadama Mirogoja i na spomen ploči dotične obitelji.

U Državnom arhivu grada Zagreba čuva se dokumentacija groblja Mirogoj u kojoj su svi najvažniji podatci o svim tamo pokopanim, a posebno o onima pokopanim u Arkadama groblja. Očuvan je popis svih sahranjenih grkoistočnih pripadnika na Mirogoju od 1879. do 1947. kada, čini se prestaje povijest. Prva osoba sahranjena na tom grobnom mjestu u Arkadama je Ljubisava Bačić. Umrla je 1922. u Zagrebu čini se u 24.-oj godini života. Prema tim podacima moglo bi se vjerojatno raditi o Ozrenovoj sestri. Budući Lazar Bačić nije imao djece, a brat mu Jovan jeste, to bi se moglo raditi o Jovanovoj kćerki. Sljedeći Bačić pokopan u navedenoj grobnici i zabilježen u navedenom popisu je Jovan, Ozrenov prvi sin star svega 7 godina. Umro je prema tom zapisu 1937., dok se u nekim drugim izvorima kao godina njegove smrti navodi 1936. Od čega i kako je umro tako mlad Ozrenov sin nije poznato, jer se nije došlo do opsežnije dokumentacije koja bi nam govorila o njegovoj smrti.

Za razliku od Ljubisave i Jovana Bačić o kojima postoji samo zapis u popisu pokopanih grkoistočnih grada Zagreba o Lazaru Bačiću je očuvana razglednica, danas bi to bio smrtni list. Iz njega se saznaje da je pravoslavni trgovac Lazar Bačić, rodnog mjesta Jasenovac, umro u Zagrebu 12. V. 1941. u 3 sata ujutro na adresi Trg kralja Tomislava 10/I. Kada je umro imao je 76 godina i 4 mjeseca, a umro je na osnovi dijagnoze: „Marasmus senilis“, što bi u prijevodu bilo staračka bolest ili staračka nemoć. Razgled mrtvaca izvršio je dr. Josip Marošević, a Lazarov osobni liječnik bio je dr. Stojić na adresi Žerjavićeva 9. Da se doista radi o Lazaru Bačiću potvrđuje i navođenje imena njegove supruge Dragice, koja se doista tako zvala.

Da je Lazar Bačić doista umro 12. svibnja 1941. potvrđuje nam i Mrtvozornički registar, knjiga iz 1941. u kojoj je popis svih umrlih grada Zagreba koje su pregledali zagrebački mrtvozornici. Te su knjige dio Zdravstvenog odsjeka Gradskog poglavarstva Zagreba i mogu se također naći u Državnom arhivu u Zagrebu. U njemu se Lazar Bačić navodi pod rednim brojem 218. Svi ostali podatci identični su već spomenutoj razglednici, pa ih je nepotrebno ovdje navoditi. Budući je Lazar Bačić umro 12., a sahranjen 14. svibnja 1941. prigoda je obljetnički dati točne i dokumentirane podatke, povijesti radi, o toj osobi. O ostalim mogućim okolnostima njegove smrti nekom drugom prilikom.

U svibnju 1941. još se ne može govoriti ni o kakvim logorima, a kamoli o logoru Jasenovac Prema tome Lazar Bačić za svoga života nije imao pojma ni o kakvom logoru, a ni u zatvoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije proveo ni jednog minuta, a kamoli da je umro u logoru Jasenovac. NDH nije imala zakone Pupovcu mile i drage antifašističke Jugoslavije koja je osuđivala i mrtve ljude kako bi im oduzela imovinu. Točno je da je industrijske pogone NDH doista oduzela, ali Lazarovom bratu Jovanu, kako mu je to ponovila i konačno i u potpunosti oduzela u nekoliko navrata poslije Drugoga svjetskoga rata i Pupovcu jedina i omiljena komunistička Jugoslavija.

Pupovčevi savjetnici i propagandistički znanstvenici još su ga jednom savjetovali lažnim informacijama, pa je i sam ispao lažov. Neki će reći, evo konačno dokazane Pupovčeve laži, sada mu je konačni kraj. No, vjerojatno ništa od toga. Dapače. U narednim danima za ovu laž očekivati je nova doministarska (a možda i ministarska) mjesta Pupovčevih propagandista u vladi Republike Hrvatske i podjelu muke, znoja i krvi hrvatskih građana, odnosno Hrvata od ptica grabežljivica. Jer Pupovac laže, što mu kažu vladajuće političke elite iz hrvatskoga naroda u cilju podjele (i vladanja) hrvatskim narodom. Ako on to kaže ovako umjesno i lingvistički dobro, za to slijedi sigurna nagrada. A hrvatski narod neka se tuče i glođe o tome tko je veći antifašist, a tko veći domoljub, preživljavajući pri tome tako što glođu kosti sa stolova tih hrvatskih političkih magova. Cilj ovoga napisa je samo taj, neka se zna da neki ipak traže, znaju i govore istinu. I da neće stati, makar nemali ni kosti glodati.

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11.5.2017.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save