SOCIJALIZAM U AFRICI: 15 godina nakon što je pobio i protjerao bijele farmere, traži da se vrate
93-godišnji Robert Mugabe, idol euroljevice osamdesetih, doživotni predsjednik Zimbabwea, suvremenik Jože Manolića, i dalje u čast samog sebe i svog rođendana održava velebne i skupe proslave po uzoru na svog nesvrstanog idola, dok nekoć bogatom zemljom vlada glad.
Zimbabwe je, prije Mugabea, bio žitnica Afrike. Jedna od najbogatijih, a vjerojatno i najbogatija država u Africi, uz Južnu Afriku. U vrijeme dok je Botswana imala BDP od 60 dolara godišnje, Zimbabwe je, početkom šezdesetih, imao BDP od preko 300 dolara po glavi. Osamdesetih, kad je Mugabe došao na vlast, Zimbabwe je i dalje bio ispred susjedne Botswane, s preko 1000 dolara po glavi. Ondašnjih. Danas, Botswana ima BDP od preko 7.000 dolara po glavi. Oko deset puta više nego Zimbabwe. Taj nekoć veliki izvoznik hrane danas uvozi svu hranu, zemljom vlada glad. Nezaposlenost je 80%. Inflacija je prije nekoliko godina dosegla u svijetu rekordnih 150.000 posto godišnje, više nego u SFRJ osamdesetih. Od 1994, prosječni očekivani životni vijek se smanjio s 57 na 34 godine.
Zemlja koja je nekad zvana draguljem Afrike i njenom žitnicom, danas je Orwelovska noćna mora, s uništenom od države vođenom ekonomijom. Državni mediji – svi u Zimbabweu su takvi – za to, naravno, okrivljuju strane sile, kolonijalizam, i tko zna koga. Bijelce, najviše. No, dok je Zimbabwe bio kolonija – tada se zvao Rodezija – cvjetao je. Krajem pretprošlog stoljeća bijelci su otkrili tu zemlju, uspostavili strukture države, uveli poljoprivredu i stočarstvo. Pod kolonijalnom upravom Rodezija je napredovala, na velikim farmama koje su bijelci organizirali proizvodilo se sve i svašta. No, po uvođenju “afričkog socijalizma” po receptu Roberta Mugabea, tada velike nade euroljevice i idola boraca protiv kolonijalizma, stvari su krenule na gore. Slično kao koje desetljeće kasnije Chveza u Venezueli, gdje je taj propali pučist i pukovnik krajem prošlog stoljeća došao na vlast, nacionalizirao naftne izvore, te doveo zemlju koja ima veće naftne rezerve od Saudijske Arabije i više izvora vode (Orinoco!) od švicarskih Alpa do nestašica svega, uključujući benzina i vode. Sličnosti obje zemlje su zapravo frapantne, a i način kako su otišle u potpunu propast. Recept je nacionalizacija.
Problemi Zimbabwea, jasno, nisu počeli s Mugabeom, već Ianom Smithom, prvim premijerom te zemlje koji je i rođen u njoj, bijelim farmerom koji je proglasio neovisnost te zemlje od Britanije, što je rezultiralo sankcijama i nepriznavanjem njegove vlade. S jedne strane se borio s međunarodnom izolacijom, s druge s komunističkim gerilskim grupama i nasilnim crnim nacionalistima, uglavnom također socijalističke provenijencije. Ostaje kontroverzna povijesna ličnost: jedni kažu da je bio čovjek koji je odlično razumio Afriku i njene ljude, drugi ga otpisuju kao rasista. Njega je naslijedio Robert Mugabe, prvi crni premijer. Prijenos vlasti je protekao mirno, unatoč tome što se u zemlji sedamdesetih vodila neka vrsta gerilskog građanskog rata.
No, nakon što socijalističke reforme nisu davale rezultata, Mugabe je krenuo u radikalnije vode: pozvao je svoje pristaše da pljačkaju “privilegirane” bijele farmere i otimaju im farme. To je rađeno uz punu podršku vlasti, do nedavno. Nerijetko je praćeno nasiljem, pa i ubojstvima onih koji bi se usprotivili predati svoju zemlju bandama. U zemlji je danas preostalo samo nekoliko stotina bijelih farmera. No, naravno, to nije siromašne crnce pretvorilo u farmere, već u bande pljačkaša: kad bi zauzeli jednu farmu, opljačkali bi je, a kad bi na njoj ponestalo hrane jednostavno bi kao skakavci preselili na iduću. Napuštene farme je ubrzo progutala džungla, a Zimbabweom zavladale nestašice i glad. Uz hiperinflaciju, i političku represiju Mugabeovog režima.
No stvari nisu stale tu, 2005. su sve farme u vlasništvu bijelaca aktom nacionalizirane i njihova zemlja proglašena “državnom”, te su prisiljeni plaćati državi najam vlastite zemlje, a sve se nastavilo sve do nedavno: zadnja kampanja otimačine je zabilježena prije svega dvije godine, opet po naredbi tada već 91-godišnjeg Zimbabweanskog najvećeg sina. Tamo gdje nisu uspjeli ranije, pokušali su ponovo. Kad su ratni veterani stigli na vrata farmera Craiga Edyja tijekom nasilnih otimačina početkom tisućljeća, on je jednostavno odbio predati im skromnu kuću i novu farmu krava. Na kraju su ipak odustali: Edy je dobro prošao, za razliku od nekih koji su završili pod mačetom. On je nastavio podizati svoj biznis na 1.500 hektara u Fort Rixonu, zabačenoj regiji u provinciji Matabele. No pred dvije godine, Mugabe se vratio po ono što smatra “narodnom imovinom”. Ovaj put nije poslao razbojnike, već službenike iz ministarstva koji su počeli graditi kuće na njegovoj farmi. Čak su mu i konfiscirali ključeve generatora koji daje struju farmi dok je bio poslom u obližnjem mjestu. Kad se obratio ministru, uhićen je i optužen da je prijetio državnom dužnosniku pištoljem. “To su gluposti”, rekao je reporterima britanskog Telegrapha javljajući se iz Bulawayoa, gdje je preselio sa ženom i punicom čekajući odluku vlasti o sudbini svoje farme.
“Poručeno mi je da sam nepoželjan ovdje u Zimbabweu i da stojim na putu zemljišne reforme”, rekao je. Ta zemljišna reforma je ista ona koja je nekoć uspješnu i razmjerno bogatu državu, čak i mimo afričkih standarda, otjerala u potpunu ekonomsku propast: danas, čak i u Africi ima jako malo zemalja u kojima se bijeda može mjeriti s onom u Zimbabweu. No to, jasno, nije izolirani incident. Sindikat koji okuplja preostalih oko 300 bijelih farmera u Zimbabweu je tada rekao kako se Robert Mugabe želi konačno riješiti i zadnjeg bijelog farmera, pa i zadnjeg bijelca u svojoj državi. Samo te godine zabilježili su dvadesetak sličnih slučajeva. U većini slučajeva je farmerima rečeno, od strane službenika ministarstva, da se pokupe sa svojih farmi u roku od mjesec dana. “Izgleda da ciljaju na preostale farmerer kojima je već otet veći dio zemlje, ali su imali sreće da im je jedan mali dio i preostao”, rekao je tada predsjednik unije farmera. “Sad pokušavaju oteti i to”. Njegove riječi potvrdio je sam Mugabe na raskošnoj proslavi svog 91. rođendana: “Zimbabwe ima puno safari parkova, ali malo je njih stvarno afričkih”, rekao je u govoru na nacionalnoj TV. “Vlasnici većine su bijelci. Ali sad ćemo mi preuzeti te šume. Naši ljudi ne mogu nastaviti patiti”. Rasizam? Svakako. Ali za apologete političke korektnosti, rasizam nije rasizam kad dolazi od Mugabea. Usto: svi ti bijeli farmeri su isto tako Afrikanci, većinom su treća, četvrta ili peta generacija rođena u Africi! Slijedeći Mugabeovu logiku da bijelce treba protjerati natrag u Europu, vjerojatno bi onda i crnce iz Europe i SAD trebalo protjerati natrag u Afriku, a prethodno im oteti imovinu?
No, kako stari i bolesni Mugabe pomalo prestaje aktivno voditi zemlju, njegovi nasljednici, suočeni s masovnom glađu, počeli su pomalo mijenjati ploču. Sad su uputili molbu bijelim farmerima koji su nasilno otjerani sa svoje zemlje da se vrate i traže povrat svojih farmi, nakon što od njih više nije ostalo ništa. Odnosno, nakon što je sva oprema uništena, a farme zapuštene i propale. Petnaest godina nakon što je Mugabe pozvao svoje pristaše da krenu u otimačinu, tj. “nacionalizaciju i kolektivizaciju” koja je uništila do temelja ekonomiju države, ministar poljoprivrede Douglas Mombeshora je objavio kako je liderima pojedinih provincija dano u zadatak da prikupe imena bijelih farmera koji žele ostati u Zimbabweu: Njihove farme će biti proglašene farmama od “nacionalne strateške važnosti” (nešto kao Agrokor, samo bez državnog povjerenika).
“Zatražili smo od provincija da nam dostave imena farmera koji žele ostati na svojim farmama kako bismo ih osigurali dokumentima koji će im zajamčiti sigurnost njihovih ulaganja kako bi mogli ispravno planirati budućnost”, rekao je Mombeshora. Najavljeno je da će oni koji su se okoristili otimanjem zemlje ubuduće morati plaćati, doduše minimalnu, odštetu kao kompenzaciju protjeranim bijelim farmerima. Najmanje 4.000 farmera, preko 90% njih, je u zadnjih 15 godina ostalo bez zemlje i otjerano iz Zimbabwea, a niti jedna oteta farma nije nakon toga nastavila uspješno raditi. Kritičari Mugabeovih reformi kojima se htjelo “zemlju vratiti narodu” spominju kako je produktivnost na otetim farmama, ako uopće još postoje, mala i nikakva, jer oni koji su ih preuzeli najčešće nemaju vještine niti sredstva kojima bi ih uspješno vodili – a ponekad jednostavno niti volje za ozbiljnim radom koji farma zahtijeva.
No, te vijesti dolaze u trenutku kad se Južnoafrička republika sprema slijediti primjer Zimbabwea i oteti zemlju bijelcima. Ta zemlja je ovih dana na rubu rasnog rata, jer je predsjednik Jacob Zuma pozvao parlament da prihvati rasistički zakon kojim će svim bijelcima biti konfiscirana zemlja i dana crncima – bez ikakve kompenzacije za oteto. To je, naravno, izazvalo bijes bijelih farmera, čiji predsjednik Andries Breytenbach kaže da je to objava rata i da će se oni braniti. “Trebamo hitno posredovanje između nas i vlade. Ako se taj zakon donese, to će pokrenuti rasni rat, a mi to želimo spriječiti.” Zuma, koji vodi ANC od 2009., gdje je naslijedio također militantnog rasista Mandelu, koji nije zazirao od ubijanja bilo kojeg crnca vrlo okrutnim metodama (najčešće omatanjem u auto-gume i paljenjem istih) ako bi samo posumnjao da je u bilo kakvo dosluhu s bijelim ljudima, i koji nikad nije odustao od terorizma i nasilja kao metode borbe zbog čega ga je ljevica u svijetu slavila kao svog heroja, suočen je s velikim padom popularnosti, uslijed ekonomskih problema koji su zadesili loše vođenu Južnu Afriku kojom je nakon što je ANC preuzeo vlast padom apartheida zavladala korupcija. Na izborima su izgubili Johannesburg, Pretoriu i Port Elizabeth u korist umjerene “Democratic Alliance” stranke koja je od prije držala Cape Town. Zato sad pribjegavaju radikalnoj šovinističkoj retorici, tako tipičnom zaokretu poznatom i ovdje kad se neka inače “umjerena” stranka suoči s gubitkom popularnosti pa ode s retorikom desno od HČSP-a u tri dana, a prije toga je sve druge optuživala za nacionalizam.
No, zašto se to nas sve skupa tiče? Možda zato što i propast Slavonije ima neke veze s otimanjem zemlje folksdojčerima nakon rata, i njihovih velikih imanja, po vrlo sličnom zakonu kojim su svi oni, neovisno jesu li ili ne aktivno sudjelovali u okupaciji ili je podržavali, razvlašteni i protjerani. U međuvremenu, spomenuta Botswana, smještena negdje između Južne Afrike i Zimbabwea, nema tih problema i standard je bolji nego u nekim zemljama istočne Europe. Razlog? Nacionalizacija je zabranjena ustavom, i sve je u privatnim rukama.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
