DON MARINKO MLAKIĆ: Nismo siročad
6. vazmena nedjelja
Čovjek dolazi na svijet rođenjem od oca i majke. U razdoblju nakon rođenja, djetetov život potpuno je ovisan o roditeljskoj skrbi. Ta skrb nije samo fizičke naravi, nego zahvaća život u cjelini. Roditelji uče dijete govoriti, razmišljati, moliti, činiti dobro, donositi odluke… U brizi za dobro djeteta ne pitaju za cijenu žrtve već čine doslovno sve što je u njihovoj moći. To je roditeljska ljubav.
Odnos roditelja i djeteta najsnažnija je i najživotvornija veza u našem životnom iskustvu. Ona je presudna u osposobljavanju osobe za život. Biti bez roditelja, napose u najranijem razdoblju života, znači biti bez onoga tko mi je podario život, biti uskraćen za brigu i ljubav koja me bitno oblikuje i osposobljava za život. To znači biti siroče. Takav nedostatak obilježava osobu kroz cijeli život i praktično je nemoguće potpuno ga nadomjestiti. Može netko imati dobre skrbnike, može ostvariti vrijedan i lijep život, ali činjenica da je kao dijete rastao bez oca i majke uvijek ga čini siročetom. Mnogi problematični oblici ponašanja i neprilagođenost najčešće imaju korijen u nesretnom djetinjstvu. Možemo slobodno kazati da nam je u životu onoliko dobro koliko se netko, to jest naš roditelj, za nas iz ljubavi skrbio.
Što nam to govori? Ponajprije da čovjek nije sam svoj roditelj. On život dobiva od drugoga. Kako ovaj vremeniti tako i onaj vječni. Život, nadalje, ne dobivamo odjedanput kao nekakav ”gotov proizvod”. Trebamo ga trajno dobivati od našeg roditelja, upravo kao dijete koje i nakon rođenja treba majčino mlijeko i toplinu, treba očevu zaštitu i brigu. Treba njihovu mudrost i ljubav da bi odraslo i sazrelo.
Pa i kasnije, kada se osovi na svoje noge i sam preuzme brigu za vlastiti život i život svoje djece, svakome od nas još uvijek i na različite načine potreban je netko drugi kako bismo imali dobar život. Muškarcu treba bliskost žene i ženi muškarca. Svi trebamo zajedništvo u kojem ćemo biti prihvaćani i u kojem se možemo ostvariti kao osobe. Svi težimo za mirom i zadovoljstvom, koje nikad sami ne možemo ostvariti. Mi nismo gospodari svog života i ne posjedujemo ga u punini.
Naš život zahtjeva trajnu brigu. Život je uvijek nešto što moramo tražiti izvan sebe radi sebe. Nikad ga u potpunosti ne možemo posjedovati i raspolagati njime tako da bismo ga imali uvijek dovoljno, onoliko koliko nam treba, i sami za sebe. Trajno nam je potreban roditelj koji će nam svojom ljubavlju uvijek iznova darivati život.
Možemo također kazati da je cijeli čovjekov život, sva njegova aktivnost, sve njegove muke i napori jesu radi toga da što ispunjenije živi život. Pa i kada zabludi, čovjek zabludi tražeći (u zabludi) život. Želi pobjeći od svoje beživotnosti u kojoj nije sretan. Svaki grijeh, čak i najveći zločini koji ugrožavaju tuđe živote, uvijek u svom korijenu imaju tu činjenicu da smo siročad koja nasušno traži da ima život. Sva ljudska mudrost i sposobnost svodi se na to da otkrivamo što je i gdje je život, kako ga dohvatiti i živjeti u punini. Događa se i to: kada čovjek iscrpi sve njemu poznate izvore života, kada izgubi vjeru da će imati kvalitetan život, on odustaje od života, ubija i onu posljednju klicu života u sebi.
Život je dar koji trajno primamo od Životvorca, upravo kao loza koja trajno treba ostati na trsu da bi bila živa i da bi mogla donositi rod, život. Isus je trs a mi smo loze. Živimo i donosimo rod samo dotle dokle smo na njega živo nakalamljeni. Grijeh narušava i kida tu našu pupčanu vezu s našim Životvorecem. Biti bez njega znači ostati bez ljubavi, postati beživotan, siroče…
Isus ne želi da budemo siročad. Ne želi da budemo bez života, bez onoga koji je Životvorac sam i koji nam ga trajno daruje. Mi smo od Boga rođeni. On je naš Otac i naša Majka. Zemaljski roditelji samo su slika našeg nebeskog Oca.
Jednako tako i svaka druge zemaljska ljubav, zaručnička, bračna, prijateljska – sve su one slika Božanske ljubavi, koja je jedina potpuna i koja jedina može čovjeku omogućiti život u punini.
Bog nas po Isusu zove u svoje zajedništvo ljubavi, da u njemu imamo život, da ne budemo siročadi. Njegova ljubav je ponuda. On nas ne želi prisiljavati. Njegov život jest ljubav, a ljubav se samo u slobodi može ostvariti. Pozvani smo da razumom prepoznamo i voljom prihvatimo Božju ponudu života u punini. Upravo zato nam je dao zapovijedi. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“
Božje zapovijedi mi ljudi, na žalost, obično doživljavamo kao uskratu slobode, u konačnici kao uskratu života. To je, vjerujem, najveća zabluda čovjeka u odnosu prema Bogu. To je zabluda koja je Adama i Evu odvela u prvi grijeh. Tako je i danas. Mi u pravilu priznajemo da nas je Bog stvorio. Vjerujemo da nas je po Kristu otkupio. Ali je zabluda što pokušavamo ostati u Božjoj ljubavi, a da ne čuvamo njegove zapovijedi; što bismo htjeli imati Duha Božjega, Duha Branitelja i Duha Istine, a ne živjeti po istini već po svojim nahođenjima; što bismo htjeli oćutjeti Božju blizinu bez nutarnjeg obraćanja i življenja u skladu s Božjom voljom.
Božje zapovijedi su Božje pouke koje nam pomažu da ne lutamo nego da ostanemo u Božjoj ljubavi bez koje nema u nama istinskog života. One su savez prijateljstva, ponuda i jamstvo života… One su odraz Božje ljubavi i njihovo držanje bi trebalo biti naš zavjet ljubavi Bogu. Tek kada prihvatimo Božje zapovijedi kao ponudu prijateljstva, uvidjet ćemo da nam jamče Božju ljubav i zaštitu. Tada ćemo imati svoga Oca i bit ćemo njegovi sinovi i kćeri koji znaju čiji su, kome i zašto vjeruju, a ne siročad.
Don Marinko Mlakić
