Ideologija zla povezuje djevojčice iz Manchestera i Mirka iz Konjica
U tjednu s toliko crnih i značajnih vijesti tri su mi se učinile osobito izazovnim. Zato što su supstancijalne za budućnost, poglavito za sigurnost.
Prva je vijest ubilački napad islamističkog radikala u Manchesteru. Namjerno ne kažem samoubilački, jer da se je 22-godišnji Britanac libijskog podrijetla Salman Abedi želio ubiti, onda bi se raznio negdje u parku, na osami. No on je to učinio u najvećoj gužvi, na izlazu s koncerta američke tinejdžerske zvijezde Ariane Grande s ciljem da ubije što više njezine publike – tinejdžerki. Uspio je. Među žrtvama je najviše djevojčica u dobi od 8 do 16 godina.
Merkeličino izmotavanje
Druga vijest jesu reakcije svjetskih državnika na vijest o pokolju u Manchesteru. Američki predsjednik Donald Trump je s bliskoistočne turneje objavio „bitku za uništenje te ideologije zla“. Naglasio je, dakako, da to nije bitka protiv islama već protiv „ekstremističkog radikalizma“. U osnovi te ideologije jest da njezini sljedbenici, u ime islama, prisvajaju pravo na život „nevjernika“. A nevjernici su svi koji nisu kao oni. Uključujući i djevojčice iz Manchestera.
Postavivši kao prvi cilj poraz “ideologije zla“, američki predsjednik je adresirao sam korijen ključnog problema današnje globalne sigurnosti. Djelomično ga je slijedila tek britanska premijerka Theresa May spominjući „ ideologiju mržnje“, najavljujući kako će uvijek prevladati „liberalne pluralističke vrijednosti Velike Britanije“. Spomen ideologije koja stoji iza onog što Zapad naziva terorizmom, njemačka kancelarka Angela Merkel izbjegava u velikom krugu, svodeći problem na nečiji osobni čin. Njoj je „neshvatljivo da je netko mogao iskoristiti tako krasni pop koncert da bi ubio toliko ljudi“.
Obećala je ostati čvrsto uz UK kako bi „porazili one koji planiraju i provode takva užasna djela“. Na tom je tragu i većina ostalih europskih reakcija. A to znači i dalje svoditi bitku protiv terorizma na policijske i obavještajne mjere, baviti se posljedicama, a ne uzrocima i motivima, ne razumjeti i ne dopustiti da u javnom prostoru bude razumljivo – zašto su ubijene djevojčice u na koncertu u Manchesteru.
Koliko su ideologija i motivacija terorizma nedodirljivi i neosviješteni u zapadnoj javnosti pokazao je jedan televizijski intervju u ulici Salmana Abedija, ubojice iz Manchestera. Susjed Abedijevih („bijeli susjed“ da budemo politički nekorektni) govori novinaru kako su Abedijevi bili „pomalo čudna i vrlo povučena obitelj“. Bili su toliko „povučeni“ da u posljednje vrijeme čak nisu pozdravljali susjede na ulici.
A Salmana su čuli kako noću na ulici uzvikuje stihove iz Kurana. Ono što susjedu iz Manchestera izgleda kao „povučenost“, za svakog poznavatelja islamističke ideologije znak je snažne radikalizacije – Abedijevi nisu željeli pozdravljati „nevjernike“.
U tom ideološkom kontekstu nije čudno da se Salmanov otac vratio u Libiju, da je brat otišao za njim, uz izlete u Siriju. A činjenica da je Salmanova majka obrazovana i uspješna nuklearna fizičarka u Velikoj Britaniji ne bi trebala izazvati čuđenje, već oprez. Za one koji se žele baviti uzrocima, pritom je nebitno je li Salman rođen u Velikoj Britaniji, niti je li rođen kao Salman ili možda Bob. Bitno je tko ga je uveo i tko ga je vodio kroz tako ekstremno razumijevanje islama.
Da su u Manchesteru željeli i da im je politički dopušteno razumjeti ideologiju koja stoji iza islamističkog terora, onda ne bi tek tako olako prihvatili argumentaciju dvojice islamskih radikala koji su batinanjem ubili lokalnog imama Jalala Uddina, jer – nije bio dovoljno musliman. Onda ne bi mrežu pakistanskih useljenika koja se bavila seksualnim zlostavljanjem i podvođenjem pod utjecajem opijata maloljetnih nemuslimanskih djevojčica (afera Rochedale) umalo pustili da prođe nekažnjeno.
Jer su zlostavljači uvjeravali policiju i tužiteljstvo da su djevojčice – samo prostitutke, i krivili ih za islamofobiju i rasizam. A domaći progresivni liberali se boje etikete islamofoba. Pa su skloniji preuzeti idelogiju pakistanskih zlostavljača, u kojoj te djevojčice uistinu jesu prostitutke, s kojima oni smiju činiti što žele.
Past će i Manchester
Ono što Zapad naziva terorizam nije moguće pobijediti bez otkrivanja i rezanja njegovih ideoloških korijena. Kada bi političari željeli vidjeti ideologiju terora, onda Mirko Vice ne bi bio tek hrvatski povratnik u selo pokraj Buturović Polja kod Konjica (BiH), kojega je ovih dana brutalno pretukao i unakazio Đulejman Turković jer mu je prigovorio zbog krađe drva. Već bi to bio znak dovršetka procesa islamizacije i progona katolika iz nekad hrvatskog područja Klisa u općini Konjic, progona koji uz permanetno zastrašivanje traje od ratne 1993. godine.
Manchester je ipak veći zalogaj od Klisa. No uz odbijanje europskih političkih elita da se suoče s ideologijom i korijenima terorizma, niti Manchester nije nedostižan. A dok se ne govori o biti i korijenima, ona treća važna vijest pristigla sa summita NATO-a – da će se NATO više uključiti u borbu protiv terorizma – ostaje tek prazno slovo sa summita.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
