PLJAČKA HRVATSKE: Mikulićevo poslovno carstvo, njegovi mentori i zaštitnici
Saga o hrvatskim gazdama i njihovim klimavim carstvima
Moj sugovornik, kao i dosta drugih, više ne može šutjeti, neovisno o posljedicama. Zbog toga i postoji neka nada. Jer kad svi koji nešto znaju javno ispričaju kako su opljačkali Hrvatsku, možda od te naše Hrvatske nešto i bude
Vozimo se Radničkom cestom uz napuštene proizvodne hale nekadašnjih industrijskih divova i moderne ostakljene divove multinacionalki. Tišina je u autu dok je ne prekine moj suputnik, naizgled čudnom izjavom: Opljačkali smo Hrvatsku!
Rekao je to naglas, kao da sam sebe želi čuti.
– Pa dobro, nisi ti, oni su – rekoh svjestan da je istina uvijek kompliciranija od riječi.
Ništa mi nije odgovorio. Izgledao je kao čovjek kojeg već dugo vremena muči nečista savjest. Možda je to dokaz da je ipak ima.
Čovjek od povjerenja
Znam dosta o njemu. On je moj neidentificirani izvor informacija, onaj čije ime novinar štiti iznad svega. Otvara se polako. Proveo je više od dvadeset godina uz pojedince koji su besramno pljačkali i devastirali zemlju. Išao je s njima na sastanke, večere i zabave. Izvršavao je njihove naloge. Bio je njihov čovjek od povjerenja, jedan od mnogih koji su pronašli sigurno mjesto u hranidbenom lancu. Nisu nužno bili pohlepni, jednostavno su se prilagodili okolini.
I on za sebe smatra da je pljačkao Hrvatsku. Nemušt odgovor na pitanje svih pitanja: Stvarno, tko je opljačkao Hrvatsku?
Do sada je u hrvatskom novinarstvu, pogotovo na raznim portalima i blogovima, bilo više pokušaja traženja odgovora na to pitanje. Našlo se tu svakakvih korisnih informacija i nešto podataka, ali nije definiran „model pljačke“ jer se većina ljudi ukopanih u svojim svjetonazorskim rovovima ne može složiti kakav bi to bio profil osoba koje pljačkaju vlastitu zemlju.
Najčešće se pojavljuju dvije suprotne teze. Po jednima su Hrvatsku uništili i osiromašili „domoljubi“ predatorskog tipa, galamdžije kojima su puna usta hrvatstva dok istodobno kradu gdje god stignu. Po drugima je kriva, tko drugi nego stoglava neman zvana Udba, izraz koji se sve više razumije kao kolokvijalni izraz koji obuhvaća ne samo bivše udbaše, već općenito ljudski materijal koji se intelektualno, društveno i moralno formirao kroz neke oblike jugoslavenske i komunističke doktrine.
Rijetki bi bili oni koji bi možda razumjeli kako ove dvije istine ne pobijaju jedna drugu. Dapače, one se nadopunjuju. Naravno, samim time što netko pljačka vlastiti narod, on se ne može smatrati domoljubom, ali ljudi se mijenjaju, a nestankom nacionalnih i društvenih vrijednosti izblijedile su i osobne vrline. Drugim riječima, domoljub može postati lopov i sluga Udbe, ali i udbaš se može pokušati iskupiti tako što postane domoljub. Kod nas su te granice često nevidljive i poprilično su relativne.
Svi Mikulićevi “saučesnici”
To je jedan od glavnih razloga zašto je slučaj “Marinka Mikulića”, jednog od najkrupnijih lopova u hrvatskoj povijesti, savršen za dijagnostiku naših kolektivnih slabosti. Jer Mikulić nije samo pljačkao Hrvatsku, on je stotine, ako ne i tisuće radnika, marljivih i vrijednih ljudi, tijekom desetljeća svog poslovanja, pretvorio u sudionike pljačke i zločina.
Da bi se razumjelo kako je u tome uspio, valja se vratiti u osamdesete godine 20. stoljeća. Mjesto radnje – Donji Andrijevci. Tu je Marinko Mikulić u dvorišnoj šupi započeo biznis i proizvodnju kartonske ambalaže. U to vrijeme slični poslovni pothvati nisu bili mogući bez odobrenja partije. Takav oblik potpore dobio je preko brata Ivana Mikulića iz Koprivnice, koji je kasnije postao desna ruka Josipa Manolića. Isti Ivan Mikulić će po nalogu Manolića 16. veljače 1990. osnovati ogranak HDZ-a u Koprivnici te biti izabran u prvi saziv Sabora. Dotični Ivan Mikulić preminuo je prije više godina, a na sprovodu su mu bili Josip Manolić, Smiljan Reljić i drugi bivši pripadnici tajnih službi koji su u Jugoslaviji radili za Udbu.
Marinko Mikulić je imao ukupno četvero braće, ali samo je još jedan od njih odigrao važnu ulogu u širenju njegovog poslovnog carstva. Radi se o Željku Mikuliću, šverceru oružja koji je „odabran“ kao jedan od ljudi preko kojih će se nabavljati oružje za Hrvatsku. Željko Mikulić je emigrant iz Australije koji je Jugoslaviju navodno napustio zbog straha od političkog progona. Neki svjedoci i danas tvrde kako je tisuću kalašnjikova 1991. godine završilo kod Marinka Mikulića, koji ih je onda prodao i na tome zaradio prvi veći novac. Vojna policija iz Slavonskog Broda je upala na njegovo imanje i pretražila skladište, ali ništa nisu našli. Sumnjalo se kako je imao dojavu o tome da će doći.
Zaleđe bratskog klana
S braćom Željkom i Ivanom, Marinko Mikulić je imao trajno i jako zaleđe. U siječnju 1993. godine Marinko postaje vlasnikom jedne od najvećih plantaža jabuka u Europi, one u Borincima kraj Vinkovaca. Akteri iz tog razdoblja tvrde kako ni to nije platio, već je postao vlasnikom plantaže kompenzacijom. Poduzeće Pan kartonaža iz Andrijevaca je zadužilo plantažu isporučujući joj kartonsku ambalažu a onda je preuzela na osnovi tog duga. Marinko Mikulić postao je tako vlasnikom plantaže na osnovi 1.7 milijuna maraka vrijednosti kartonske ambalaže. Desetak godina kasnije, dakle 2003. godine, kad već posjeduje golemo poslovno carstvo, ali i najveći porezni dug u državi, Mikulić će potpisati sporazum s ministrom Matom Crkvencem o vraćanja potpuno devastiranih plantaža u Borinacima državi – i to za oprost poreznog duga od čak 92 milijuna kuna.
Do tog kriminalnog sporazuma došlo je, prema svjedočenju mog zaštićenog izvora, na sljedeći način. Marinko Mikulić je prvo angažirao Voćarski zavod koji djeluje pri Agronomskom fakultetu u Zagrebu da napravi procjenu vrijednosti plantaže. Po svemu sudeći procjenitelji su bili dodatno motivirani da naprave nerealno visoku procjenu vrijednosti plantaže jer su je nakon „istraživanja“ procijenili na nevjerojatnih 147 milijuna kuna. Tu procjenu je proveo i potpisao profesor Frane Ivković. Ali tada dolazi do komplikacija. Pomoćnik ministra financija Dalibor Srića, daljnji rođak Velimira Sriće, osporava ovu procjenu, zbog čega intervenira Mato Arlović, bliski prijatelj Marinka Mikulića, te vrši pritisak na Sriću. Rezultat svega je nagodba između države i Marinka Mikulića, koja nikad nije provedena jer je došlo do promjene vlasti.
Zanimljivo, nakon odlaska iz Ministarstva financija, kako naglašava moj izvor, Dalibor Srića se zapošljava kao savjetnik generalnog direktora Pan-papirne industrije, a koga drugog nego Marinka Mikulića. Odmah nakon što je HDZ došao na vlast, Mikulić pokušava dobiti potvrdu ranijih nagodbi s državom. Na sastanku s ministrom Šukerom bili su Stjepan Gašljević te odvjetnica Marinka Mikulića, Marina Tolj. Šuker se obratio Sanaderu koji mu je rekao kako se ta nagodba neće provesti jer se radi o kriminalu. Takvu informaciju je dobio od Joze Jurčevića iz Državnog odvjetništva. Marinko Mikulić će se za ovakav ishod kasnije osvetiti Sanaderu time što se pojavio kao jedan od svjedoka optužbe na suđenju za Fimi mediju. Tijekom Sanaderove vladavine problem duga je ostao visjeti u zraku. Mikulić je pokušao doskočiti nezavidnoj situaciji otvaranjem nekoliko desetaka trgovačkih društava koja su bila povezana s Pan-papirnom industrijom. Manipulirao je podacima, tražbinama i raznim dugovanjima, ali i prebacivao zaposlenike s jedne firme na drugu. Ipak, 2010. godine, za vrijeme Vlade Jadranke Kosor, Pan-papirna industrija d.d., krovno poduzeće čitave mreže tvrtki, odlazi u stečaj.
Direktoru HEP-a na ruke keširao 50.000 eura!
Godine 2013. dug Pan-papirne industrije prema HEP-u se popeo na 7 milijuna kuna, tako da je HEP Mikuliću isključio struju. Netko mu je dojavio na koji način može riješiti ovaj problem i on se s 50.000 eura uputio ravno kod direktora HEP-a Tomislava Šerića, inače bliskog prijatelja tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Drugog jutra uplatio je 300.000 kuna na račun HEP-a, manje od 5% iznosa ukupnog duga, dok je otplata kompletnog dugovanja dogovorena na rate. Ni taj dogovor nije poštovan, tvrdi moj izvor. Znači poduzeće u stečaju kojim ilegalno i dalje upravlja bivši vlasnik i najveći porezni dužnik u državi koji ga je uništio te potjerao u stečaj, nastavak rada plaća s 50.000 eura casha direktoru HEP-a.
I o ovoj epizodi postoje živi svjedoci spremni razgovarati sa znatiželjnim novinarom ili znatiželjnim inspektorom. Mnogi se navodi lako mogu provjeriti uvidom u račune HEP-a, no za sve to bi trebao postojati interes pravosudnog i policijskog aparata, a tamo trenutno vlada, izgleda, pomalo kaotično stanje. Istrage se pokreću, ali onda stanu, čini se, stanu na nekoj razini jer previše toga ispliva van.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
2 comments
Pingback: Jasna Babić: Čičak je Oreškoviću vjenčani kum - 45lines
E, ovo je strašno da ne može bit strašnije. Ljudi, je li ovo moguće??? A ovo je, očito, samo djelić mozaika hrvatske kataklizme od 1945. do danas. Pa, dobro da smo mi i živi i da išta više ima u našoj Hrvatskoj. Ovo ne bi izdržala ni Amerika ni Engleska pa bi stvarno bile “zemlja proleterska” kao u pjesmi. Autor, očito istraživački novinar, Marin Vlahović, treba ovo iščačkati do kraja, a njegov anonimni izvor, očito pokajnik, trebao bi biti krunski svjedok, ako ga netko ne drži u šaci ili mu prijeti smrću. Ako je samo 10% od ovoga istina onda je očito da su sve Vlade od 1990. do danas pod šapom UDB-e, KOS-a i SID-a. Kad sam pročitao cijeli napis iz 7dnevno o braći Mikulić i s kime su sve bili povezani od 1980-ih do danas, onda je potpuno jasno zašto Udbini kobci i HDZ-a i SDP-a ne žele lustraciju i otvaranje arhiva. Svi ti razni Todorići, Kutle, Tedeschi, Rajići, Roglići, Mikulići i ostali lešinarski štakori su izmilili iz udbo-komunjarske čizmetine koja je najprije zgazila Hrvate od Bleiburga do Vukovara, a onda pljačkala i harala od INE do slavonske nizine, uz to lažući i obmanjujući svijet o antifašizmu i samoupravnom socijalizmu od Tanjuga do HINE. Sve je to marksističko-lenjinističko-staljinistička škola sovjetske antinarodne, bezbožne i nemoralne uzurpatorske vlasti “U ime naroda!” a pod kojim geslom su ubijali sve “klasne neprijatelje” od Stipice Radića i kardinala Stepinca do Bruna Bušića i Stjepana Đurekovića. Jer drugovi Lenjin, Staljin, Tito, Ceausescu, Mao, Idi Amin, Pol Pot i Kim Il-Sung su ubili više svojih državljana nego Nijemci, Talijani i Japanci u oba svjetska rata + Englezi Indijaca + Ameri Indijanaca. A sve u ime viših klasnih ciljeva, ideala komunističke pravde, bratstva i jednakosti naroda i narodnosti, a zapravo iz grabeži za vlašću i moći, tlačenju seljaka i radnika te želje za bogaćenjem bez rada i na tuđi račun. I kad je taj bezbožni i amoralni komunizam propao, ipak su se lešinari ideologije zla pod krinkom antifašizma održali generacijama, mijenjajući dlaku ali ćud nikada. Zato ako je tata Luković bio Oznaš onda sin Franjo može lako postati vlasnik Zagrebačke banke (ex Jugobanka). A sin Ante Todorića mali Ivica od cvječara 40 godina poslije postade grobar megalomanskog koncerna kojega je raširio na cijeli Region od Triglava do Gevgelije. Druže Tito, nešto bi te pito, a di je naše iz ambara žito? Papila mujsa ili izio vuk magare!?! Vuk je možda sit, ali sve ovce nisu na broju!? Kad je na staru godinu 1988. predsjednik SIV-a Branko Mikulić abdicirao, vjerojatno je tada drugim Mikulićima svanulo. Zašto je Milošević počeo rat i srušio pola Hrvatske i BiH? Pa imali bi njegovi udbo-četnici koji “ne umeju da rade, ali umeju da se biju” više toga za opljačkat, ali oni su “hteli da objedine sve serbske otačbine” od Drave do Drine, u 3 lepe materine. Druže Pupi, pa nismo baš tako glupi, da ne vidimo tvoje namjere i varke, koje kriješ kao zmija papke, sve rujući za ustaške kune, a Hrvati će plaćat račune, a ti moli sv. Savu da kiša u Srbiji pa’ne, a Hrvatskoj neka se osuše grane, i nek rodi tamo priko Drine, pa da možeš lepo da odeš u tri materine, jer puno si bre ugrožen k’o bjeloglavi sup, ne mož’ da ti pomogne ni Orepićev MUP, glasove lepo plati, imaš ti odakle, Plenki će da ti vrati, ne boj se, stoga dakle. Sic transit gloria mundi!!! Amen!