Ivan Miklenić: Istina, ipak, izlazi na vidjelo
U Hrvatskoj, zemlji smišljenog i sustavnog kaosa, u nametnoj jednoumnoj javnosti koja ne mari ni za povijesnu ni za sadašnju istinu kao da se javljaju stanovite pukotine kroz koje izbija istina
{jathumbnail off}Pokazalo se to krajem prvog tjedna u mjesecu listopadu i kroz političke iskorake i kroz, makar još uvijek skromna medijska očitovanja.
U povodu Dana neovisnosti na svečanoj sjednici Hrvatskoga sabora predsjednik Josip Leko održao je prigodni govor u kojem je vjerno, objektivno i trijezno sažeo događanja vezana uz ostvarenje neovisnosti Hrvatske. Prikazujući događanje od uspostave višestranačja u Hrvatskoj do raskida veza s bivšom saveznom državom, uz ostalo je istaknuo: »Hrvatski je narod i hrvatski građani prihvatili su obranu vlastite domovine od nametnute velikosrpske agresije i okupacije kao najuzvišeniji i neupitni cilj. Jedinstvo hrvatskih građana tih dramatičnih dana prije 22 godine ne samo da nije bilo poljuljano, naprotiv – Odluka o raskidu državno-pravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ još je više učvrstila njihovo jedinstvo da obrane i oslobode svoju zemlju.
U teškim danima, koji su uslijedili – prisjetimo se samo napada na Dubrovnik i žrtve Vukovara – to jedinstvo hrvatskih građana pokazalo se više nego snaga oružja, ono – to jedinstvo je donijelo ostvarenje sna o samostalnoj, suverenoj i demokratskoj hrvatskoj državi.«
U tom govoru časno je progovorio o žrtvama i civila i hrvatskih branitelja, a također je pošteno rekao: »Imamo još puno posla na izgradnji gospodarski uspješnog i socijalno pravednog društva.« Budući da na hrvatskoj službenoj političkoj i medijskoj sceni nema već davno tako jasnih i preciznih izričaja o recentnoj hrvatskoj prošlosti, vrijedno je da se nefrizirana istina mogla čuti u Hrvatskom saboru, i to od predsjednika koji politički pripada opciji koja tako inače javno ne govori. Premda su te riječi opće poznata istina, u Hrvatskoj se ni u politici, ni u kulturi, ni u javnom društvenom životu ne polazi od njih kao temelja, premda bi to jedino bilo normalno.
Stoga je razumljivo, ali i bolno i tragično, da te riječi predsjednika Sabora javnosti nije prenio nijedan medij.
Drugi proboj istine dogodio se u malom zabiokovskom selu Kozici na skupu povodom 70. obljetnice osnivanja partizanske XI. dalmatinske brigade na kojem je Krešimir Sršen, predsjednik Zajednice antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, iskreno rekao: »Pri oslobađanju Vrgorca partizani su pobili 32 nevinih ljudi, zbog toga od njihovih obitelji tražim oprost za taj zločin.« Koliko je poznato, to je prvi put da je netko od partizana na javnom skupu priznao da su partizani ubijali nevine ljude i za taj zločin zatražio oprost i iskazivanje pijeteta žrtvama minutom šutnje. Premda ni taj govornik nije rekao svu istinu o zločinima te partizanske jedinice, priznanje toga konkretnog zločina u Vrgorcu ima svoju veliku važnost jer je prvi proplamsaj samokritičnosti i istine o prošlosti. U sadašnjim političkim i medijskim okolnostima ni to javno priznanje jednoga partizana nije postalo udarna vijest, premda bi baš to bilo normalno, ipak istina je izrečena i sva prikrivanja i falsificiranja više je nikada neće uništiti.
Premda je vodeći komentator Jutarnjega lista slučaj zločinačkog ubojstva svećenika Miroslava Bulešića stavio u dnevno-politički kontekst u interesu točno određene političke grupacije, ipak je na vidjelo došao stravičan komunistički zločin i njegovo prikrivanje. Nezamislivo je bilo dosada da bi se sa stranica toga lista moglo pročitati: »Čini se da je Miroslav Bulešić ubijen isključivo zbog ideološke mržnje, karakteristične za tvrđe komunističke sustave, od Sovjetskog Saveza do Sjeverne Koreje, kakva je, nažalost, svojedobno bila vladala i u bivšoj Jugoslaviji. Budući da počinitelji toga zločina s mnogo svjedoka nisu osuđeni, jasno je da je sam ondašnji sustav stao iza zločinaca i zločina.« Komentator također navodi da se sudac koji je sudio optuženima za ubojstvo Bulešića opravdavao što počinitelje nije osudio: »Kazao je, doslovno, kako bi dobio metak u potiljak da se osudio osuditi Bulešićeve ubojice« – piše komentator u Jutarnjem listu od subote 5. listopada. Tako je, premda iz dnevno-političkih interesa Kukuriku koalicije, odnosno osobito SDP-a, istina o mučeništvu Miroslava Bulešića ipak isplivala u dio javnosti kojoj se takve činjenice inače nikada ne pružaju. Mediji su, naime, ukoliko su i škrto izvješćivali o Bulešićevoj beatifikaciji, redom prešućivali da je on bio žrtva komunističke mržnje, a sada o tome ipak otvoreno piše Jutarnji list.
Očito je, u Hrvatskoj su se počeli događati proboji istine koja je dosada bila u kontroliranoj javnosti zabranjena. Stoga se nameće pitanje: Ima li to veze sa sve slabijim položajem sadašnje vladajuće garniture? Naime, prema rezultatima istraživanja javnoga mnijenja koje provodi CRO demoskop, kako prenose mediji, Vladinu politiku ne podržava 55,1% građana, a podržava je samo 30,3% ispitanih, što je manje od trećine stanovništva, odnosno Vlada je dobila školsku ocjenu 2,2, što je najniža ocjena kojom su građani ocijenili ikoju od svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Ne bi bilo dobro niti za članove vladajuće koalicije niti za Hrvatsku i sve njezine građane ako bi snažnije probijanje istine ovisilo o većem slabljenju Vlade.
Istinu se, naime, može falsificirati, nijekati, marginalizirati, ali istina je sama po sebi nepobjediva, a njezino probijanje je ipak nezaustavljivo. I to je izvor nade za bolju Hrvatsku.
Autor: Ivan Miklenić / Glas Koncila
