KULJIŠ: HDZ I BANDIĆ MILAN Pobjednička koalicija za izvanredne izbore
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
S portala jutarnji.hr prenosimo zanimljivo razmišljanje novinara Denisa Kuljiša:
Ove godine došlo je do tektonskih promjena u strukturi i ponašanju hrvatskoga biračkog tijela. Kakvu poruku o političkim kvalitetama daju izborni kvantiteti s posljednjih izbora? Da to pokažemo, uzet ćemo rezultate izbora za županijske skupštine od 21. svibnja 2017. i usporediti ih s rezultatima parlamentarnih održanih samo sedam mjeseci ranije, 11. rujna 2016.
Smijemo li to učiniti? Smijemo, jer su od svih rezultata na lokalnim izborima, ovi za županijske skupštine nacionalno najreprezentativniji. Nisu vezani pretežno za lidere i lokal, nego za stranačke brendove (uz iznimku Zagreba, koji je anomalijska grad-županija). Izbori u županijama su teritorijalizirani, ali to su i parlamentarni izbori, jer se bira u 10 regionalnih izbornih jedinica. Naša politika, odnosno stranke, i same su se prilično regionalizirale i teritorijalizirale. ‘Globalne’ stranke sad su samo HDZ, SDP, Živi zid, a sve više i Most, dok su ostali vezani za neku svoju lokalnu ‘nišu’. Znači, ovakva usporedba nije deplasirana, ona u velikoj mjeri reflektira zbivanje u nacionalnom političkom mejnstrimu.
Promotre li se apsolutni brojevi glasova za županijske skupštine na izborima 2017. dobit ćemo poredak relativne jakosti stranaka: (1) HDZ 536 tisuća glasova; (2) SDP 289 tisuća; (3) Most 146 tisuća; (4) Bandić Milan 102 tisuće; (5) Živi zid 85 tisuća; (6) HNS 82 tisuće; (7) HSS 72 tisuće i (8) IDS 47 tisuća. Ostali su zanemarivi jer imaju po deset tisuća i manje glasova te ne pripadaju protagonistima na nacionalnoj sceni. Ovdje su svi glasovi u Zagrebu pripisani SDP-u, a ne koalicijskim partnerima, ali da se jednima odvadi, a drugima doda nekih deset ili petnaest tisuća, ne bi se ništa fundamentalno promijenilo. Ukratko, HDZ akumulira gotovo dvaput više glasova od SDP-a, koji ne može bez koalicijskog potpornja. Most se emancipirao kao nacionalni pokret, uz velike regionalne oscilacije, koje nisu rezultat različitog prijema njihovih poruka, nego neujednačene kadrovske strukture. Među ‘srednjima’ izjednačili su se Milan, Živi zid i HNS te nešto slabiji HSS. Podatak za HSS je varljiv jer je uvidom u rezultate po županijama očito da su više od polovice glasova dobili u samo jednoj, zagrebačkoj (okozagrebačkom prstenu) i u dvije gdje su također zastupali lijevu koaliciju. Sami su dobivali tek po nekoliko tisuća glasova. Oni su, dakle, kreacija koalicionog inženjeringa. Krešo Beljak je zaista vrlo spretan ‘konjski trgovac’, kako ga je okarakterizirao jedan stranački kolega, kad usprkos svemu figurira kao najpoželjniji partner u selu. Politika je uvijek žmukleraj, ali inače postoje neke granice… To je statička analiza, a kakav trend uočavamo kad ove rezultate usporedimo s onima s prošlogodišnjih parlamentarnih izbora?
HDZ je na lokalnim izborima dobio 31,8 posto glasova, dok je na zadnjim parlamentarnim imao 36,3, oko 4,5 posto manje. Valja, doduše, voditi računa o tome da je ukupno 17,5 posto glasova sad otišlo ‘ostalima’, jer je tu uvijek rasipanje na milijun nezavisnih lista… Što se tiče snage i pozicioniranja HDZ-a, zaustavljeni rast ipak je nesumnjiv, što se vidi iz niza rezultata od parlamentarnih izbora 2011. (23,5 posto), do lokalnih 2013. (34,6 posto) i parlamentarnih 2015. (34 posto). Rezultat iz 2016. bio je, dakle, vrhunac, a sad je opet stanje kao na početku 2013. No, u politici je ionako najbitnija relativna prednost, jer o tome ovisi politički, koalicioni, vladalački kapacitet. Prednost prema ujedinjenoj konkurenciji povećava se u istom vremenskom rasponu (2011. – 2017.), jer su SDP-HNS-HSS-HSU pali sa 44 na sadašnjih 26,3 posto, što je zaista dramatično.
Možda je još zanimljiviji jedan drukčiji prikaz – uzmemo li rezultat iz 2016. kao stotopostotnu vrijednost, vidjet ćemo da je HDZ pao za 12,4 ranijeg kumulativa. Koalicija SDP, HNS i HSS imala je na prošlim parlamentarnim 33,5 posto, a sad je pala na 26,3, što je pad biračke podrške od 22,3 posto. Opoziciji, dakle, ‘curi’ dvostruko brže nego vladajućoj stranci, a riječ je o samo sedam mjeseci, što znači da je riječ o galopirajućoj formi nekog teškog oboljenja.
Uostalom, i Most je 2016. imao 9,9 posto, a sad dobiva 8,7, što je također pad od 1,2 posto, kakav je imao i HDZ. Živi zid pao je pak sa 6,2 na 5 posto. I onda, nemalo iznenađenje – vragometni Milan koji dobiva 6,3 posto iako je ranije imao 4 posto! Ostvario je, dakle, rast od – pedeset i pet posto! Treba voditi računa da je ovo bio okršaj na njegovu domaćem terenu, dok je prethodno igrao na tuđem, nacionalnom. Kao domesticirani Hercegovac, više nije sposoban za onu bezočnu kamenjarsku demagogiju koju zahtijeva korteširanje u unutrašnjosti. Ipak, dosegnuta brojka zazvonit će svakom političkom demografu i, naravno, povećati ambicije lika kojemu ambicija ionako ne fali. Drugi junak s velikim rastom je IDS – skočili su sa 2,3 na 2,8 posto, što je relativni porast od 22 posto! Iz komforne pozicije došli su u komotnu. Dotle su HDSSB i HSP potpuno propali, našli se ispod pola posto i možemo ih mirno zaboraviti. Kako će Hasanbegović i Bruna Esih oživiti i iznova postrojiti krajnju desnicu, tek će se vidjeti, ali bit će to nevažno za mejnstrimsku politiku, osim kao ‘kompromat’ za širenje paranoje o ‘obnovi ustaštva’ na javnoj sceni.
Statistika lokalnih izbora pokazuje – jedino je HDZ prava općenacionalana stranka, koja dobiva glasove u svakoj od 21 županije. SDP u četrnaest mora u koaliciji, HNS u 13, a beznačajni HSS u 18. Most nije prošao samo u dvije županije, Živi zid u 4. Bandić Milan je lokalna operacija – velike brojke u Zagrebu, marginalna prisutnost u još četiri županije i veliki rezultat (16.797 glasova) u Zagrebačkoj županiji. Na prošlim parlamentarnim išao je s Ratkom Čačićem koji je sam povukao 16 tisuća glasova.
Kad se ovo sve tako posloži i razmotri, odmah je jasno da Plenković ne bi trebao gubiti vrijeme s reanimacijom haesesovskog mrtvaca, niti na podilaženje bolesnim ambicijama propalog vodstva HNS-a. Anka Mrak u Zagrebu i Matija Posavec u Čakovcu samorodne su pojave i sami će određivati svoju političku sudbinu, bez asistencije rukovodstva stranke, koje ne može pregovarati u njihovo ime, ni isporučiti biračku podršku za morske kombinacije. Sigurna pobjednička predizborna koalicija za izvanredne parlamentarne izbore je eksluzivna koalicija HDZ/BM 365. HDZ nema što tražiti u Zagrebu, Bandić nema što tražiti po Hrvatskoj, a zajedno imaju premoć u Zagrebačkoj županiji, gdje bi skupa pomeli oporbu i osvojili natpolovičnu većinu. U glavnom bi gradu pak HDZ i Milan zajedno bili vodeća snaga i uzeli najmanje sedam zastupnika. Neutralizirali bi Hasanbegovićevu skupinu, koja u provinciji prolazi poput HSP-a. Sinergijski učinak te koalicije za koju bi radio D’Hondt u svim izbornim jedinicama osim u dvije, mogao bi donijeti odlučujući premoć u trenutku dok se opozicija raspada. Još kad u SDP-u shvate da njihovo vodstvo mora unaprijed istrgovati petnaest mandata da bi na izbore izašli ‘čoporativno’, s koliko-toliko uvjerljivom pričom da misle pobijediti, u stranci će nastati uzbuna, jer će im biti jasno da s postojećim potencijalom mogu računati na ukupno četvrtinu mandata, što bi im uz odbitak za koalicione partnere, ostavilo najviše 25 mjesta u Saboru.
Izgubi li Most u Metkoviću, budu li poraženi i Petrov i Grmoja i Panenić, kao što je već propao Bulj, vodstvo pokreta bit će diskreditirano i doći će do implozije stranke. Između te implozije i eksplozije Agrokora treba naciljati trenutak za izvanredne izbore. Ukratko: 15. rujna, piše Kuljiš za jutarnji.hr.
