Pupovac važniji od tri i pol milijuna izvandomovinskih Hrvata?
Zar nije žalosno što se današnja Hrvatska, podmuklim pravnim inženjeringom kojim je iz Sabora izbačeno 9 zastupnika izvandomovinskih Hrvata srozala na to da jedan Milorad Pupovac, koji je stalno zlonamjerno sramoti po svijetu i svako malo skoči u Beograd po instrukcije kod Vučića i Save Štrpca, ima veći utjecaj na hrvatsku vladu i politiku nego tri i pol milijuna zlata vrijednih izvandomovinskih Hrvata?
Izborni zakon koji ukida i utišava hrvatske glasove
Temeljna odgovornost izbornog zakona u svakoj demokratskoj državi svijeta je da osigura jednaka prava i dostupnost glasovanja svim svojim državljanima. Bez obzira gdije žive.
Hrvatski izborni zakon, u svojoj trenutnoj formi, onemogućava dostupnost glasovanja golemoj većini svojih državljana koji žive u inozemstvu i njihovo vjerodostojno predstavljanje u Hrvatskom državnom saboru. Znači, ne osigurava poštene izbore, izdaje hrvatsku državu i ugrožava demokraciju. Hrvatska je poznata u svijetu po svom političkom diletantizmu, radu u korist vlastite štete i nevjerojatnim apsurdima. Jedan od najvećih je taj što po postojećem izbornom zakonu preko tri i pol milijuna Hrvata izvan Domovine imaju isti broj zastupnika u Hrvatskom saboru kao srpska nacionalna manjina koja po zadnjem popisu pučanstva broji 180 tisuća stanovnika.
Kako bi stvar bila još gora, 250 tisuća pripadnika svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju gotovo trostruko veći broj zastupnika od skoro 4 milijuna Hrvata koji žive izvan Hrvatske. Ironija ovako neproporcionalnog i diskriminirajućeg izbornog zakona poglavito je gorka za one Hrvate u Domovini i izvan nje koji su svijesni golemih mogućnosti i dobrobiti od većeg utjecaja hrvatskih iseljenika i bliskog povezivanja domovinske i izvandomovinske Hrvatske.
Naime, nije teško uvidjeti da bi današnja slobodna Hrvatska, zahvaljujući svom položaju, prirodnom bogatstvu i ljepotama, uz toliko vrijednih i sposobnih ljudi u Domovini i izvan nje, mogla biti vrlo jaka i prosperitetna država. Samo kada bi njeno političko vodstvo, mediji, institucije i zakoni bili jedna sinkronizirana snaga koja bi sve te potencijale adekvatno vrijednovala, stimulirala i aktivirala za dobrobit hrvatskog naroda i države.
Na tom se radilo, ili barem pokušavalo raditi, do Tuđmanove smrti. Današnja stvarnost Hrvatske je rezultat što se nije nastavilo ići tim putem.
Nažalost, kao i kod puno toga drugog, nakon 2000-te godine, u Hrvatskoj se prigodom intervencija u izborni zakon više vodilo računa o tome da on bude ‘bivše’ politički korektan, nego pravičan i učinkovit. Naime, u ozračju nastalom nakon Tuđmanove smrti, pokrenuta je žestoka kampanja za ukidanje prava glasovanja Hrvatima iz iseljeništva i BiH. ‘Bivši’ jugopolitičari i mediji stalno su vrištali kako im Hrvati izvan Hrvatske na izborima odlučuju tko će biti na vlasti u Hrvatskoj i svakodnevno su bacali drvlje i kamenje na ‘strance’ iz dijaspore zbog njihovog uplitanja u hrvatsku politiku.
Posljedica toga bile su izmjene i dopune izbornog zakona kojima su flagrantno povrijeđena prava izvandomovinskih glasača, drastično smanjene mogućnosti pristupa glasačkim kutijama i samim time dramatično opadanje interesa za glasovanje. To je bez ikakve sumnje urađeno namjerno kako bi se paraliziralo golemo biračko tijelo Hrvata izvan Domovine i time znatno utjecajalo na rezultate izbora i odnos snaga u Saboru. Odnosno, onemogućilo da uz pomoć glasova izvandomovinskih Hrvata i njihovog utjecaja, Hrvatska iskoči iz ‘svoje’ jugobalkanske prošlosti i brže krene naprijed.
Emigracija je problem jugobalkanskoj mafiji u dominaciji Hrvatskoj
Očito je dakle da je ‘bivšoj’ jugobalkanskoj mafiji, na vlasti i u oporbi,od 2000-te ‘neprijateljska emigracija’predstavljala najveći problem u nakani da nastavi dominirati Hrvatskom.
U Tuđmanovo vrijeme, za Hrvate izvan Hrvatske u Saboru je bilo rezervirano 12 zastupničkih mjesta. Nakon njegove smrti i povratka na vlast ‘bivših’ jugokomunista s Mesićem i Račanom na čelu, SDP-ova vlast je uvođenjem nefiksnih kvota taj broj odmah prepolovila. Kasnije, pod snažnim pritiskom razularenog jugobalkanskog političko-medijskog terora nastojalo se potpuno ukinuti, odnosno maksimalno demotivirati sudjelovanje izvandomovinskih Hrvata na izborima. Čime je njihov broj i utjecaj u Saboru danas sveden na folklornu razinu.
Ostavši bez mogućnosti da koristeći svoje pravo glasa ozbiljnije utječu na političke prilike u matičnoj zemlji, Hrvatima izvan Hrvatske praktično je vraćen status neprijateljske emigracije kakav su imali u bivšoj Jugoslaviji. A hrvatskim Srbima i ostalim manjinama omogućeno da oni postanu ti čiji su glasovi u Hrvatskoj presudni.
Ovakva situacija najbolje ilustrira stanje programiranog kaosa u koji je Hrvatska zapala i izravni je dokaz da tako ‘nadograđeni’ izborni zakon očito stoji kao jedna od glavnih prepreka da novostvorena hrvatska država i njen potencijalni razvitak dođu do punog izražaja.
Rezultati dvaju zadnjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i dramatična događanja koja su uslijedila nakon njih potvrdili su svu apsurdnost i ‘bivšu’ invalidnost postojećeg izbornog zakona. Budući ni jedna od dvije najveće stranke nije uspjela osvojiti dovoljan broj mandata kako bi izbjegla neugodna koaliranja s strančicama i zastupnicima vrlo upitne političke zrelosti i pozadine, došlo je do mučnih natezanja, trgovanja ispod stola, ucijena, i na kraju do pada dvije, na vrat na nos, sklepane vlade.
Isti slučaj može se vrlo lako ponoviti i na idućim parlamentarnim izborima koji se najavljuju već za jesen. Opet bi se moglo dogoditi, u slučaju neuspjelog dogovora (najvjerojatnije opet HDZ-a) s nekom od etabliranih stranaka, da vladu održavaju u životu i odlučujući glas u Hrvatskom saboru imaju 8 zastupnika nacionalnih manjina. Predvođenih s Pupovčeva 3 zagarantirana glasa srpske nacionalne manjine. I da sa ta svoja 3 presudna glasa, Pupovac suvereno odlučuje o hrvatskoj vladi. Iako je za zastupnike Pupovčeve manjine glasovalo svega 19 tisuća i 120 birača.
Dakle, umjesto pravila ‘jedan čovjek jedan glas’ u postojećem hrvatskom izbornom zakonu imamo pravilo ‘jedan Srbin tri glasa’. Ovako maligno deformiran izborni zakon ne možete naći nigdje na svijetu. To nije ništa drugo do preslika ‘ravnopravnosti’ kakvu je hrvatski narod imao u bivšoj Jugoslaviji. Samo ovaj put se radi o (samo)nametnutom apartheidu koji ga drži na ivici pada u bivšu provaliju.
Pupovac važniji od tri i pol milijuna izvandomovinskih Hrvata?
Zar nije žalosno što se današnja Hrvatska, podmuklim pravnim inženjeringom kojim je iz Sabora izbačeno 9 zastupnika izvandomovinskih Hrvata srozala na to da jedan Milorad Pupovac, koji je stalno zlonamjerno sramoti po svijetu i svako malo skoči u Beograd po instrukcije kod Vučića i Save Štrpca, ima veći utjecaj na hrvatsku vladu i politiku nego tri i pol milijuna zlata vrijednih izvandomovinskih Hrvata?
Koji su, za razliku od njega, oduvijek bili najveći promicatelji hrvatske slobode i države po svijetu. Njen čvrst oslonac i najpouzdaniji saveznik. U ratu i miru. I što su od vodećih ‘hrvatskih’ političara nakon Tuđmanove smrti dobili zauzvrat?
Isto ono što i za vrijeme bivše Jugoslavije. Odbacivanje, ocrnjivanje fašizmom, ponižavanje i 3 smiješna mijesta u hrvatskom parlamentu.
Činjenica je da su Hrvati izvan Domovine sramotno zapostavljeni, zastupljeni i gotovo potpuno ignorirani u Hrvatskoj. Narod u Domovini još uvijek živi pod bivšim medijskom drilom. Slika o hrvatskom iseljeništvu i Hrvatima iz BiH koju mu nameću vodeći ‘hrvatski’ mediji i dobro podmazani jugonostalgični aktivisti na društvenim mrežama najčešće je obojena u crno. Ili namontirana tako da izgledaju primitivno i smiješno.
Isto tako činjenica je da i u današnjoj Hrvatskoj puno ljudi na Hrvate izvan Domovine još uvijek gledaju kroz bivše naočale. Ne kao na svoje najbliže, nego kao na strance. Zato jer im nitko ne govori koliko su ti ‘stranci’ u prošlosti žrtvovali i propatili, koliko su ljubavi, mučenika i sredstava dali na putu do današnje hrvatske slobode. I koliko su hrabro, pred čitavim svijetom pokazivali kako ih ništa na tom putu ne može pokolebati.
Bilo kako bilo, ipak je najvažnija činjenica da su Hrvati iz iseljeništva i BiH jedini ‘strani’ čimbenik koji braću u Domovini nikada nisu odnemagali, nego samo pomagali. Bezuvjetno, besplatno i bez ucjena.
Apsurdna je dakle tvrdnja da glasovi Hrvata izvan Domovine na bilo koji način mogu štetiti Hrvatima u Domovini. Njihovi glasovi mogu naškoditi samo onima koji, trujući ih međusobnim svađama, žele zadržati svojim taocima i ponovo ih okovati lancima jugobalkanske prošlosti. Onima koji iz bivšeg iskustvajako dobro znaju koliko je pri tom važno Hrvate u Hrvatskoj izolirati od utjecaja slobodnih Hrvata koji žive i rade u uređenim demokracijama zapadnih zemalja.
Istina, ‘zatucani ognjištari’ izvan Domovine koriste svoje demokratsko pravo da svojim glasovima i na druge načine u Hrvatskoj podupru one političare i stranke s kojima dijele temeljne zajedničke vrijednosti i skrb za vlastitu slobodu i
državu. Ali bi se oni koje to u današnjoj Hrvatskoj smeta trebali zamisliti koliko oni i njihove stranke skrbe o očuvanju tih vrijednosti i svehrvatskom zajedništvu.
No, bez obzira koliko nas Hrvate izvan Hrvatske takvi smatrali nedobrodošlim strancima, mi smo zaista sretni što imamo kakvu-takvu mogućnost da svojim izlaskom na izbore pokažemo da nam je stalo do Domovine i da joj želimo pomoći u ovom kritičnom tranzicijskom razdoblju.
Glas kao izvor identiteta
Ratovi i egzistencijalni razlozi u prošlosti, a globalizacija osobnog i profesionalnog života danas doveli su do toga da je puno ljudi za stalno ili privremeno odsutno iz njihove vlastite zemlje. Kako se broj država u kojima se održavaju demokratski izbori stalno povećava, mogućnost tih ljudi da ostvare svoje pravo na izborima u njihovoj Domovini postaje sve važnija. Poglavito za one tranzicijske zemlje u kojima je .nakon propasti totalitarnih režima demokracija još na klimavim nogama.
Za današnju Hrvatsku, glede teškog nalijeđa njene prošlosti i posljedično golemog broja iseljenih Hrvata, mogućnost da oni sudjeluju u njenoj budućoj izgradnji od presudne je važnosti.
Niti jedan razuman političar u današnjem svijetu pa tako ni u Hrvatskoj ne može negrirati činjenicu da je pravo glasa jedan od najvažnijih izvora indentiteta za svakog čovjeka. To pravo trebalo bi biti magnet koji će relativno malu hrvatsku obitelj u i izvan Domovine držati skupa.
Današnjoj maloj, mladoj i konačno slobodnoj Hrvatskoj potreban je svaki Hrvat i svaki glas kako bi se očuvala konačno izborena vlastita država. I uz pomoć nje, sve ono što su naši preci svojim radom, žrtvom i odricanjem kroz stoljeća stekli i sačuvali za nas .
Osiguranje sklada i blagostanja u danas slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi najviše će ovisiti o volji hrvatskog naroda i političara da odgovornost za vlastitu sudbinu uzmu čvrsto u svoje ruke.
Očito, hrvatska vlada mora reformirati postojeći izborni zakon kako bi potakla što više ljudi da uzmu većeg udijela u političkom životu zemlje. Potrebno je poduzeti mjere na lokalnoj i državnoj razini kako bi se one koji apstiniraju, poglavito mlade, zainteresiralo i privolilo da na dan izbora dođu do izbornih kutija.
U tom smislu od presudne je važnosti reorganizirati, osuvremeniti i olakšati način glasovanja Hrvata izvan Domovine. Umjesto da se glasačke kutije udaljavaju od njih, trebaju im se približiti i omogućiti da glasuju na pristupačniji i pogodniji način. Uvesti elektroničko (e-mail) i dopisno glasovanje kakvo imaju mnoge druge države i maksimalno pojednostaviti proceduru za one koji na dan izbora nisu u stanju doći do biračkih kutija.
Nadajmo se da će u novoj hrvatskoj vladi, kad god i od koga god bude sastavljena, biti dovoljno zrelih i razumnih političara koji shvaćaju kakve se goleme mogućnosti otvaraju čvrstim povezivanjem i primjernom zastupljenošću izvandomovinskih Hrvata u političkom, gospodarskom, medijskom i svakom drugom području društvenog života u Hrvatskoj. Koji bi svojim znanjem i iskustvom pomogli da se današnje balkanski nesređeno i visoko korumpirano društvo preobrazi u društvo jasnih zakona i pravila ponašanja, koja su normalna u dobro uređenim državama.
Željko Dogan/hkv.hr
