Srpski mediji optužuju Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, da je „krivotvorio“ službeni životopis, odnosno da je štošta iz svojeg života prebrisao, kao spužvom preko ploče.

Tako se, primjerice, Srpska radikalna stranka u njegovu životopisu spominje samo jednom, što će reći da je čitavih petnaest godina političke karijere stalo u tri rečenice. Potom, časopis „Vreme“ naglašava da je prešutio da je do prvog zaposlenja u životu, direktora sportske dvorane u Zemunu, došao isključivo zahvaljujući beskrajnoj odanosti Vojislavu Šešelju i Tomislavu Nikoliću, sa kojim je činio „sveto trojstvo Centralne otadžbinske uprave Srpske radikalne stranke“.

Promakle su mu, kažu, i neke njegove izjave, kao primjerice: „Pa, vi bombardirajte, ubijete jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo tko drugi udariti na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom?!“ To je govorio sa srbijanske skupštinske govornice 20. srpnja 1995., a samo devet dana prije toga u Srebrenici je počeo masakr muslimanskog stanovništva, koji je Haaški tribunal kasnije okarakterizirao kao genocid.

U njegovu životopisu nema ni riječi da se 2010. godine rastao sa Šešeljem i Nikolićem te da je osnovao Srpsku naprednu stranku. Mediji podsjećaju na neke njegove afere oko dvorane „Pinki“, zatim da je kao ministar informiranja potpisao neke drakonske zakone, poput onog o informiranju i o univerzitetu, koji je u javnosti ostao upamćen kao “julovski“ i koji je donijet isključivo kao kazna za sudjelovanje i podršku koje su profesori univerziteta u Srbiji dali studentima za vrijeme protesta 1996/97. Nakon donošenja tog zakona Vučić je izabran za člana Upravnog odbora Univerziteta u Beogradu i za člana Upravnog odbora Filozofskog fakulteta, ali i to je prešutio, kao i to da ga je u svibnju 2000., u terminalnoj fazi Miloševićevog režima, Vlada SRJ imenovala za člana Savjeta Savezne javne ustanove RTV Jugoslavije.

Također se ističe da se ne smiju zaboraviti i neke druge Vučićeve izjave, među kojima je i ona antologijska: „Ženu mnogo volim i ni za što na svijetu ne bih je mijenjao. Naprosto je obožavam. Kao ličnost veoma je suzdržana i odmjerena. Nikada me ne pita gdje idem i kada se vraćam. A ona ne ide nigdje bez svoje djece i bez muža. S drugaricama u kafić izlazi kada ocijenim da je u pitanju neki prikladan datum“. Ta izjava nalazi se u časopisu „Vreme“ br. 909. u rubrici „Lik i delo“.

Zatim se novinari sjećaju da je svojedobno nabrojio kad se sve u životu napio: kad je „Zvezda“ postala prvak Europe, kad je ubijen Slavko Ćuruvija i kad je ubijen Zoran Đinđić. Potom naglašavaju da se u ožujku 1995. zaputio u Hrvatsku, na Baniju, pa u Glinu, gdje je održao vatreni govor o tome kako Srbe odatle nitko neće moći otjerati-„Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći doći. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namjerili“. Optužio je Slobodana Miloševića i „njegovu nesretnu ženu“ Mirjanu Marković te predsjednika Republike Srpske Krajine Borislava Mikelića, da se u suradnji sa stranim silama pokušavaju riješiti „vjekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini“ Također je vikao da „Banija nikada više neće biti hrvatska“, što se naravno nije dogodilo.

Spisateljica tjednika“Vreme“ Jovanka Gligorijević, kao prilog Vučićevoj biografiji, spomenula je da je aktualni predsjednik Srbije svojedobno za „Press“ govorio da ga je „majka pustila na glavu dok je bio beba“, da ga je „otac tjerao da jede paštetu kojoj je prošlo vrijeme trajanja“ te da je i on bio među navijačima na nezaboravnoj nogometnoj utakmici „Dinamo-Crvena zvezda“ u Zagrebu.

Srbijanski novinari smatraju da u njegovu biografiju svakako mora ući i jedna suza, posljednja suza za dr. Vojislava Šešelja, koja mu je kliznula niz obraz 24. veljače 2003., kad se ovaj dragovoljno predao Haaškom tribunalu, i sam sebi napravio veliki ispraćaj. Zatim mu zamjeraju što mu je Vlada Srbije krajem 1998. dodijelila stan, a on je kasnije tvrdio da ga je otplatio. U tome mu je, rekao je, pomogao i stranački šef Vojislav Šešelj. Taj stan je poklonio tadašnjoj supruzi Kseniji.

Mediji dalje navode da posljednja rečenica Vučićeve oficijelne biografije glasi: „Oženjen, otac Danila i Milice“ te da u silnom pranju, ispiranju i dezinfekciji životopisa, greškom je valjda, nestalo i ime supruge.

Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Mladen Pavković

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save