POUČAK RIMAC: Žalosni hrvatski jal
Svi komentari u britanskom tisku na Hammondovu nesreću tijekom brdske utrke Hemburg Hill na zatvorenoj cesti u st. Galenu Švicarskoj idu za tim da je Hammond postupio kao idiot. Odnosno, da se radi o gruboj, vrlo gruboj vozačkoj greški. Što je uostalom i više nego očito iz snimke: Hammond je uletio u dvostruku krivinu kao Plenković u koaliciju, naglo kočio usred prve krivine a ne prije nje, i slijedom toga ulazak drugu, oštriju krivinu promašio ne za par centimetara, nego za više od metra. Da je vozio formulu 1 i pokušao tako nešto, opet bi završio što se kaže “u kuruzi”. Srećom, Hammondu nije manje-više ništa.
Što kažu komentari s najviše lajkova u britanskom tisku? “glupi š*pak, koliko šansi on želi?”, “Mr. Bean vozač utrka”, “Ostavi se vožnje prije nego pogineš”, “Odrasti i misli na svoju obitelj”, “Richard, prestani uništavati aute”, te komentar na naslov u The Sunu, “Hammond je izgubio kontrolu, ne automobil”. Tu su također komentari poput “Volim Richarda, ali brate tvoja vožnja je jadna, ostavi to profesionalcima i daj malo pauze svojoj obitelji”: uglavnom, jedno 90% komentara u britanskom tisku se svodi na to da Hammond jednostavno ne zna voziti, što je manje-više opće poznata činjenica. Ne u smislu da ne zna voziti bolje od vas ili mene (makar, gledajući snimku, možda malo bahato mislim da je potonje upitno) – nego da jednostavno ne zna voziti na tom nivou da bi mogao voziti utrke superautomobila koji ubrzavaju do stotke za dvije sekunde i razvijaju bliže 400 nego 300 kilometara na sat. I da se radi o papanskoj i početničkoj vozačkoj pogrešci. Nigdje nisam vidio niti jedan komentar u stranom tisku koji smatra da je problem u Rimčevom autu.
Istina, neki napominju da je čudo da se tako brzo zapalio, no to je uobičajeno kod automobila s karoserijom od ugljikovih vlakana, a to su danas manje-više svi superautomobili. Smola i ugljik, idealna kombinacija za roštilj, naročito uz fosfor iz baterija. Youtube je pun snimki izgorenih Lamborgnhinija i Ferrarija, od kojih su se brojni zapalili i bez ikakvog sudara ili nesreće. Usto, baterije u elektro-autima su uglavnom visoko zapaljive, i to je problem kod električnih automobila uključujući Teslu. Iako se radi o veliko serijskom automobilu, brojne su Tesle S izgorjele u potpunosti u par minuta nakon sudara zajedno s putnicima, jer je baterije jako teško spriječiti da se ne zapale nakon sudara, puno teže nego tank s gorivom (naročito dizelom, koji je kao takav gotovo nezapaljiv). Malo je vjerojatno da to kupce Rimčevog automobila previše brine: Oni u prosjeku već imaju oko 40 drugih automobila, jahtu ili dvije, i privatni mlaznjak. Usto, radi se o maloserijskom autu u čiji razvoj sasvim sigurno nitko nije utukao milijardu dolara, koliko razvoj serijskog modela inače košta: Rimac je egzotika na četiri kotača, i ne podliježe istim standardima sigurnosti. Sigurno nitko neće razbiti sto prototipova u crash testovima za auto koji je napravljen u seriji od osam primjeraka, više kao reklama za sustave torque vectoringa i kontrolnih sustava baterija koje Rimac prodaje nego zbog čega drugog. I da se razumijemo, ovo nije loš publicitet za Rimca – ovo je sasvim dobar publicitet, kad “Hamster” slučajno uništi vaš auto u Grand Touru. Naročito ako vam nakon slijetanja s ceste pri 200 na sat nije gotovo ništa. Loš publicitet je kad na kraju epizode Clarkson na njega baci klavir. Ili iskrca kiper smeća. Ili ga, kao Jugića svojevremeno, raznese granatom iz tenka.
Primjedbe domaćih stručnjaka za sve i sve ostalo na automobil, poput prof. Marušića, koji se nedavno proslavio razvivši ekstremno glupu teoriju o tome da je seoski svećenik glupo postavio raspelo sred naseljenog mjesta koje je onda po njemu skrivilo nesreću (a ne pijana vozačica bez vozačke dozvole) propustivši provjeriti činjenice poput one da raspelo tamo stoji više od 300 godina (kao i cesta). Usto je razvio i teoriju te da bi u centrima naseljenih mjesta poput Kotoribe trebalo imati zone izlijetanja kao na pistama F1. Njegove teorije o tome da Hammond nije dobro poznavao auto koji po njemu, iako ga nije vozio, nije baš brz po zavojima i pretežak je (iako nije ništa teži od bilo kojeg 12-cilindarskog Ferrarija ili Lamba) je brutalno pobio sam Jeremy Clarkson rekavši: “Prema ‘motorističkom dopisniku’ Sunday Mirrora, na televiziji se uvijek radi na brzinu i Hammond nije imao vremena upoznati se s divljom snagom Rimčeva vozila prije nego što je započeo nesretnu vožnju na brežuljku u Švicarskoj. To je sve potpuno točno, osim činjenice da je Hammond automobil vozio na autocestama, zračnim lukama i zatvorenim planinskim cestama četiri dana prije toga. Odradio je i nekoliko krugova na tom brežuljku. Poznavao je automobil dobro, znao je koliko je brz i znao je kako njime upravljati u zavojima. Bez sumnje, sve o njegovu mišljenju o autu čut ćete u sljedećoj sezoni ‘Grand Toura’”.
Sam Hammond je također bio jasan, pozirajući u krevetu u švicarskoj bolnici s transparentom “idiot brain”. Usput je, u stilu Top geara, zahvalio Jamesu Mayu što mu je prošvercao bocu gina u bolnicu, te se ispričao svima, a naročito supruzi Mindy, što je (ponovo) ispao takav kolosalni idiot. I zdrobio dva milijuna eura vrijednu egzotiku na četiri kotača. I uostalom, nemojte uopće sumnjati da će u idućim epizodama Hammond zbog ovoga biti predmetom vrlo zlobnih praktičnih šala. Vjerojatno će u idućim epizodama, dok Clarkson i May budu sjedili za volanima milijun eura vrijednih bolida, Hamster dobiti nekakve taljige s dizelom od 40 konja. Bicikl. Dječji auto na pedale. Kamionet za dostavu. Tako nešto. Pod izlikom “nije za tebe nešto brže”. Ni skuplje. Nemojte sumnjati da će mu ekipa piti krv mjesecima i godinama, kako je uostalom u normalnom muškom društvu i običaj kad maestralno zeznete stvar. I očekuje se da ne cmoljite radi toga poput kakve feministice.
U čemu je onda problem s Hrvatima koji su jedva dočekali da mogu (ponovo), kao pravi mali jalnuški diletanti, zahračkati Rimca??? “Bitno je da izgleda kao auto, nije bitno kako drži cestu, i ne treba ti inženjersko znanje za izradu automobila, to može svaka budala danas sa pristupom internetu i dovoljno para”. Ili, “ta stvar vozi samo ravno, u zavojima izljeće, ovo im je 3-4 put da su izletjeli”. U kritici Rimca “koji ne zna napravit auto da se ne zapali kad sleti s ceste” i koji je nestabilan eto i izlijeće iz planinske serpentine kad se zabijete u nju s 200 na sat kao konj usto potpuno promašivši putanju prednjače gemišt-filozofi koji inače nisu u stanju zabiti čavao u zid da si ne smrve prst ili dva, i čija su najveća dostignuća u životu u rangu onih Al Bundyjevijeh. I koji bi eto slagali bolje aute od Rimca da im neko oće dat nofce, ali nisu u stanju doma ženi popravit veš-mašinu ni promijenit pregorenu žaruljicu na svojoj 20 godina staroj Vectri jer im se ne da. A u kritici voznih osobina prednjače ljudi koji ne samo da nikad nisu vozili Rimčev auto, nego nisu u životu vozili ništa sofisticiranije i brže od Golfa četvorke. Dizel. Biseri koje srećem svako jutro na poslu, koji davanje žmigavca i gledanje u retrovizor kad mijenjaju traku smatraju fakultativnim radnjama koje ih ometaju u telefoniranju ili mazanju trepavica, a u stanju su i vraćati se po rotoru u rikverc kad fulaju izlaz! (Ne, nije urbana legenda nego viđeno nedavno uživo).
Englezi su stajali iza svoje auto-industrije kao takve i kad je radila poluproizvode tipa Morris Marine ili Austina Alegro koji su hrđali još na prospektu i imali upravljivost konjske zaprege uz performanse ruskog Zaporošca, naravno uz argumentiranu kritiku tih i takvih sklepotina, Nijemci isto tako, kao i Talijani, no kod Hrvata postoji nevjerojatna doza zluradosti i zlobe kad se radi o bilo kojem uspješnom Hrvatu, ili hrvatskom proizvodu. Rimac je od početka žrtva zlih jezika, tračeva, ogovaranja i teorija zavjera u rangu chemtrailsa. Hrvati velikim dijelom ne opraštaju sunarodnjacima bilo kakav uspjeh niti bar iskakanje iz prosjeka i žabokrečine, jer se mediokriteti u svojoj koži osjećaju puno bolje kad su i svi oko njih podjednako mediokriteti. Zato oni Hrvati koji žele uspjeti u životu moraju otići negdje van, kako bi se imbecilni mediji mogli iščuđavati tome kako smo eto kao pojedinci vani nerijetko jako uspješni, pa zašto onda takvi nismo i doma?
Zato jer ovdje na žalost prevladava mentalitet kmetova, koji smatraju da je bolje izigravati jadnike i pljuckati po sunarodnjacima uspješnijim od sebe, ne bi li na to glumatanje jadnih i sirotih nešto ušićarili od gospodara ovih ili onih. A poduzetni ljudi, ljudi s petljom i samopouzdanjem spremni na rizik, ljudi koji nešto pokušavaju ovdje uraditi i stvoriti, odmah nailaze na zid otpora u vidu združenih snaga “malih Hrvata” koji sve žele svesti na veličinu svoje bijede. I odsjeći glavu svakom tko je izdigne iznad mase. A onda dežurnog krivca uvijek nalazimo u političarima i politici, koji doduše jesu smeće ali nisu pali s Marsa, nego su odraz nas samih. Oni su samo slika i prilika vrijednosti našeg društva, onih koje prešutno tajno podržavamo njurgajući protiv njih javno, poput korupcije. Koja je Hrvatima najveće zlo, osim ako sami u nju nisu na ovaj ili onaj način uključeni, a tad važi logika “pa ionak svi tak delaju, kaj bi ja bil jedini papak koji niš nije zel”.
Taj i takav hrvatski jal je opjevan u tisućama pjesama i književnih djela, ali ništa se tu ne mijenja stoljećima. Radi se o načinu razmišljanja. Kad mladi Amerikanac vidi na ulici nekog u Poršeu, vjerojatno će reći sam sebi, “Ići ću na najbolje sveučilište koje si mogu priuštiti, bit ću odvjetnik / liječnik, s trideset i pet ću otvoriti svoju praksu, i s četrdeset ću i ja voziti takav auto.” Mladi Nijemac uglavnom razmišlja u smjeru, “završit ću inženjerski studij, zaposlit se kao inženjer u Mercedesu ili Porscheu, jednog dana ću i ja voziti takav auto”. Velik broj mladih Hrvata međutim smatra – ne sasvim pogrešno – da će kad završi “besplatan” studij ionako raditi negdje u nekom uredu za pet tisuća kuna plaće (jer besplatan studij toliko negdje i vrijedi), pa zadere ključevima lak na Porscheu i kaže, “pu, majku ti kapitalističku, e kad nemam ja nećeš ga ni ti imat”.
No taj i takav mentalitet ne vodi nigdje, osim u to da će i naši unuci raditi za pet tisuća kuna. Jer, nacija koja ne stoji iza svojih najuspješnjih i najboljih ljudi, već slavi osrednjost i vapi za “socijalnom pravdom” u kojoj sposobni i nesposobni, kompetentni i nekompetentni, jednako dobro žive, nema neku budućnost.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
